Na neprijateljskom tlu

“Dakle, tko misli da stoji, neka pazi da ne padne!” (1. Korinćanima 10,12)
“Kad je Isus u predvečerje Judine izdaje opomenuo učenike: ‘Svi ćete se pokolebati’, Petar je samouvjereno izjavio: ‘Ako se doista i svi pokolebaju — ja ipak neću.’ (Marko 14,27.29) Petar nije znao kakva mu opasnost prijeti. Samouvjerenost ga je zavela. Smatrao je sebe sposobnim da se odupre kušnji; ali nakon nekoliko kratkih sati došao je ispit i on se zaklinjući i preklinjući odrekao svojega Gospodina.” (Isusove usporedbe, str. 99) “Petar nije želio da ga prepoznaju. Čineći se ravnodušnim, stupio je na neprijateljsko tlo i postao lakim plijenom kušnje. Da je bio pozvan da se bori za svojeg Učitelja, on bi bio hrabar vojnik; ali kad je prst prijezira uperen na njega, pokazao se kao kukavica. Mnogi koji ne ustuknu u aktivnoj borbi za svojega Gospodina, odriču se svoje vjere kad su izloženi podsmijehu. Druženjem s onima koje bi trebalo izbjegavati, stupaju na stazu kušnji. Pozivaju neprijatelja da ih kuša pa su navedeni da kažu i učine ono što u drugim okolnostima nikada ne bi učinili. Kristov učenik koji u naše vrijeme prikriva svoju vjeru iz straha od stradanja ili sramote, odriče se svojega Gospodina isto tako stvarno kao što je to Petar učinio u sudskom predvorju.” (Isusov život, str. 587) “Kad ga je kukurijekanje pijetla podsjetilo na Kristove riječi, iznenađen i zaprepašten onim što je upravo učinio, okrenuo se i pogledao svojeg Učitelja. U tom je trenutku i Isus pogledao Petra i taj ožalošćeni pogled u kojemu se miješalo sažaljenje i ljubav, pomogao je Petru da shvati sebe. Izišao je i gorko plakao. Taj Kristov pogled slomio mu je srce. Našao se na prekretnici i duboko se pokajao za svoj grijeh. … Tada je nestalo njegovog samopouzdanja. Nikada se više nisu ponovile stare hvalisave izjave. … Petar je pao zbog svoje samodovoljnosti; pokajanje i poniznost pridonijeli su da se ponovno učvrste njegove stope. Izvještaj o njegovom iskustvu može ohrabriti svakog grešnika koji se kaje.” (Isusove usporedbe, str. 99,100)