“Tko se uzda u Jahvu, on je kao brdo Sion: ne pomiče se, ostaje dovijeka. Bregovi okružuju Jeruzalem; Jahve okružuje narod svoj odsada i dovijeka.” (Psalam 125,1.2)
Upravo je križ, ta naprava za sramoćenje i mučenje, donio svijetu nadu i spasenje. Učenici su bili skromni ljudi bez imetka i bez ikakvog oružja osim Božje riječi, ali u Kristovoj snazi krenuli su objaviti predivnu priču o jaslama i križu i tako su svladali svako protivljenje. Oni su bili junaci vjere bez zemaljske časti ili priznanja. S njihovih su usana tekle božanske riječi koje su potresle svijet.
U Jeruzalemu, gdje su vladale najdublje predrasude i gdje su prevladavale zbunjujuće zamisli o Kristu — da je bio razapet kao zločinac — učenici su odvažno govorili Riječi života iznoseći Židovima Njegovo djelo i zadaću, Njegovo raspeće, uskrsnuće i uzašašće. Svećenici i knezovi su s iznenađenjem slušali jasno i smjelo svjedočenje apostola. Snaga uskrsnulog Spasitelja sišla je na učenike i njihov je rad bio popraćen znakovima i čudima, tako da je broj vjernika svakodnevno rastao. Na ulice kojima su učenici trebali proći, ljudi su “iznosili bolesnike i stavljali ih na posteljama i nosilima da bi, kad dođe Petar, barem sjena njegova osjenila koga od njih”. (Djela 5,15 — šarić) Dovodili su i one koje su mučili nečisti duhovi. Mnoštvo se okupljalo oko njih i oni koji su ozdravljali klicali su hvale Bogu i slavili Otkupiteljevo ime.
Dosad su bile uzaludne sve poduzete mjere da se potisne ovaj novi nauk, pa su saduceji i farizeji zaključili da rad učenika treba zaustaviti jer se njime dokazivala njihova krivnja za Isusovu smrt. Ispunjeni zavišću, svećenici su uhvatili Petra i Ivana i bacili ih u tamnicu.
Učenike ovaj postupak nije ni zastrašio ni obeshrabrio. Nebeski Bog, moćni Vladar svemira, uzeo je utamničenje učenika u svoje ruke. Gospodnji anđeo otvorio je tu noć tamnička vrata i rekao učenicima: “Idite i navješćujte u hramu narodu sve što se tiče ovoga Života.” (Djela 5,20) (Djela apostolska, str. 49,50)
Kratko prije svojega raspeća Krist je svojim učenicima u baštinu ostavio mir. “Ostavljam vam mir”, rekao je, “mir, i to svoj, dajem vam” (Ivan 14,27). Ovaj mir ne dolazi od prilagođivanja svijetu. Krist do mira nije nikad dolazio popuštanjem zlu. Mir koji je Krist ostavio učenicima više je unutarnji nego vanjski, i trebao je u sukobima i svađi zauvijek ostati s Njegovim svjedocima. (Djela apostolska, str. 53)