Najbliži posao

“Tko je vjeran u najmanjoj stvari, vjeran je i u velikoj.” (Luka 16,10)
“Bog je naredio Iliji da pomaže drugog čovjeka za proroka umjesto sebe. ‘Pomaži Elizeja … za proroka namjesto sebe’ (1. o kraljevima 19,16); poslušan zapovijedi, Ilija je pošao tražiti Elizeja. … Elizejev otac bio je bogati zemljoposjednik, čovjek čija se kuća ubrajala među one koje u doba skoro sveopćeg otpada nisu savile koljena pred Baalom. Bila je to kuća u kojoj se Bog štovao i u kojoj je odanost vjeri starog Izraela bila pravilo svakidašnjeg života. U takvoj okolini Elizej je proveo rane godine života. U smirenosti provincije, učeći od Boga i prirode, disciplinirajući se korisnim radom, on je dobio odgoj koji je u njemu razvio navike jednostavnosti i poslušnosti roditeljima i Bogu i pomagao mu da se osposobi za visoki položaj koji je poslije trebao zauzeti. Poziv u proročku službu zatekao je Elizeja za plugom na njivi, zajedno sa slugama njegovog oca. On se uvijek prihvaćao posla koji mu je bio najbliži. Imao je sposobnost upravljanja ljudima, ali i krotkost onoga koji je spreman da služi. Iako tihe i blage naravi, bio je energičan i ustrajan. Poštenje, vjernost, ljubav prema Bogu i strah Božji krasili su njegov karakter, dok mu je svakidašnje obavljanje skromnih poslova i ulaganje stalnih napora pomoglo da razvije snagu namjere i plemenitost karaktera, da se stalno uzdiže u mudrosti i znanju. Surađujući s ocem u obavljanju dužnosti u obitelji, učio je surađivati s Bogom. Vjernošću u malim dužnostima, Elizej se pripremao za prihvaćanje većih odgovornosti. Iz dana u dan, stječući praktična iskustva, osposobljavao se za sveobuhvatnije, uzvišenije djelo. … Nitko ne može znati s kakvom ga namjerom Bog podučava; ali svi mogu biti sigurni da je vjernost u malome dokaz osposobljenosti za veće odgovornosti. Svakim djelom u životu čovjek otkriva svoj karakter, i samo onaj tko se u malim dužnostima pokaže ‘kao radnik koji se nema čega stidjeti’ (2. Timoteju 2,15), može dobiti čast da mu Bog povjeri uzvišeniju službu.” (Izraelski proroci i kraljevi, str. 139,140)