““Ako li ga tko upita: ‘Kakve su ti to rane po tijelu?’ On će odgovoriti: ‘Izranjen sam kod prijateljâ.’”“ (Zaharija 13,6)
““Potom opazih novo nebo i novu zemlju, jer su iščezli prvo nebo i prva zemlja: mora više nema.”“ (Otkrivenje 21,1) Vatra koja uništava grešnike čisti Zemlju. Nestaje svaki trag prokletstva. …
Ostaje samo jedan podsjetnik: naš Otkupitelj će zauvijek nositi ožiljke raspeća. Na Njegovoj izranjenoj glavi, Njegovim rebrima, rukama i nogama vidljivi su jedini tragovi okrutnog djela što ga je grijeh počinio. Gledajući Krista u Njegovoj slavi prorok kaže: ““Zrake sijevaju iz njegovih ruku, ondje mu se krije sila.”“ (Habakuk 3,4) Ta probodena slabina iz koje je potekao grimizni mlaz koji je pomirio čovjeka s Bogom — u njoj je Spasiteljeva slava, ““ondje mu se krije sila”“. … Znakovi Njegova poniženja su Njegova najveća čast; kroz vječna će vremena rane s Golgote isticati Njegovu veličinu i objavljivati Njegovu moć. (Velika borba, str. 530; izd. 2010.)
Kristov će križ biti glavna znanost i pjesama otkupljenih kroz svu vječnost. U Kristu proslavljenom gledat će Krista raspetog. Nikada se neće zaboraviti da se Onaj čija je moć stvorila i održava nebrojene svjetove u širokom svemirskom prostranstvu — Božji miljenik, Veličanstvo Neba, Onaj kome se kerubi i sjajni serafi oduševljeno klanjaju — ponizio da bi podigao palog čovjeka; da je ponio krivnju i sramotu grijeha, i skrivanje Očeva lica, dok bol za izgubljenim svijetom nije slomila Njegovo srce i ugasila Njegov život na golgotskom križu. To što je Stvoritelj svih svjetova, Presuditelj svih sudbina, odložio svoju slavu i ponizio se iz ljubavi prema čovjeku, uvijek će izazivati čuđenje i divljenje svemira. Kad spašeni narodi pogledaju Otkupitelja i na Njegovu licu vide vječnu Očevu slavu; kad budu promatrali Njegovo prijestolje koje traje od vijeka do vijeka, i kad shvate da Njegovom kraljevstvu nema kraja, uskliknut će u uzvišenoj pjesmi: ““Dostojno, dostojno je Janje koje je bilo zaklano i svojom nas dragocjenom krvlju iskupilo Bogu!”“ (Otkrivenje 5,9) (Isto, str. 512)