“A Isus im odgovori: Otac moj neprestano radi, zato i ja radim.” (Ivan 5,17)
Muškarci i žene čine djelo širenja istine deset puta težim nego što ono doista jest time što nastoje uzeti Gospodnji posao iz Njegovih ruku i staviti u svoje ograničene ruke. Oni smatraju da neprestano moraju smišljati načine da bi nagnali ljude da rade stvari koje bi, kako oni misle, ove osobe trebale raditi. Tako provedeno vrijeme samo rad čini još složenijim, jer je najveći Radnik izostavljen iz brige o svojem nasljedstvu. Muškarci i žene preuzimaju na sebe ispravljanje nedostataka u karakteru drugih, a samo uspijevaju te nedostatke još pogoršati. Bilo bi bolje da Bogu prepuste Njegov posao jer ih On ne smatra sposobnima da oblikuju karakter drugih.
Oni moraju biti prožeti Kristovim duhom. Ako se čvrsto uhvate za Njegovu silu, učinit će mir s Njim; tada će biti na dobrom putu da učine mir sa svojim suradnicima. Što čovjek ima manje Kristove krotkosti i poniznosti u svojem duhu i karakteru, vidi veće savršenstvo u svojim metodama i nesavršenstvo u metodama drugih. Naša je jedina sigurnost da bdijemo u molitvi i da se međusobno savjetujemo, vjerujući da će Bog voditi našu braću isto kao i nas unatoč nedostatku njihovog poštovanja prema Njemu. Bog će djelovati u našu korist kada smo vjerni učenici i vršimo Njegovu Riječ.
Međutim, kada radnik pokazuje tako očito nepoštovanje prema Kristovoj izričitoj zapovijedi da ljubimo jedni druge kao što On ljubi nas, kako možemo očekivati da će braća poslušati naloge ograničenih ljudskih bića, propise i određene pojedinosti o tome kako netko treba raditi? Mudrost koja nam se daje mora biti natprirodna, ili će se pokazati da liječnik ne zna liječiti, već samo uništavati. Tražimo stoga Boga cijelim srcem i odbacimo uobraženost; jer “vi ste svi braća”. (Testimonies to Ministers and Gospel Workers, str. 191,192)
Za razmišljanje: Što činim kada se uznemirim zbog slabog duhovnog napretka ili promjene u životu onih kojima propovijedam?
Preporučujemo:
