“Ali, primit ćete snagu pošto Duh Sveti dođe na vas, pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje.” (Djela 1,8)
Kad je u svojim samrtnim trenucima na križu Krist uzviknuo: “Svrši se”, zavjesa u hramu razderala se od vrha do dna. Više nije bilo potrebe za hebrejskim sustavom žrtava. Slika se srela sa stvarnošću u smrti Onoga na koga su žrtve ukazivale. Otvoren je novi i živi put — put kojim Židov i poganin, slobodnjak i rob može prići Bogu i naći oprost i mir.
Krista treba uzdizati kao Otkupitelja svijeta. On je Jaganjac Božji koji je uzeo grijehe svijeta. “Nego ćete primiti snagu Duha Svetoga koji će sići na vas”, izjavio je Spasitelj, “i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje” (Djela 1,8).
Kristov posljednji čin prije nego što je napustio Zemlju bio je da pošalje svoje predstavnike u svijet s istinom o Njemu. Njegove posljednje riječi trebale su u učenike usaditi misao da im je povjerena poruka s Neba za ovaj svijet. Poslušavši Spasiteljevu zapovijed, učenici su se vratili u Jeruzalem i čekali na obećano izlijevanje Duha Svetoga. Nebeska bića surađivala su s njima i davala silu poruci koju su nosili. Duh Sveti je davao uspjeh njihovim evanđeoskim naporima i jednom se prigodom obratilo tri tisuće ljudi u isti dan. Pavao, koji se na čudesan način promijenio iz ogorčenog progonitelja u gorljivog vjernika, pridružio se učenicima. Njemu je na poseban način povjereno nošenje poruke poganima.
Ivanu, prognanom na otok Patmos zbog vjernosti u svjedočenju za Krista, dano je posebno svjetlo za Crkvu. U svojem izgnanstvu on je promatrao proslavljenog Spasitelja i vidio jasnije nego ikad što će se događati na svršetku zemaljske povijesti. Vidio je Božju milost, nježnost i ljubav pomiješanu s Njegovom svetošću, pravednošću i silom. Vidio je kako grešnici prilaze kao Ocu Onome koga su se zbog svojih grijeha plašili. Milost i istina su se sreli, pravda i mir se poljubili. Umjesto da bježimo od Boga zbog svojih grijeha, mi hrlimo u Njegovo naručje tražeći zaštitu i oprost. Njegovo prijestolje koje nam je djelovalo strašno u našem nevjerovanju, kad se pokajemo, postaje naše utočište. (Manuscript 38, 27. ožujka 1905. — “Budite slobodni”)