“Jer bi inače morao trpjeti mnogo puta od postanka svijeta. Ali sad, on se samo jedanput zauvijek — u punini vremena — pojavio da svojom žrtvom uništi grijeh. I kao što je ljudima određeno samo jedanput umrijeti — potom dolazi sud — jednako će se i Krist, pošto je prinesen samo jedanput da uzme grijehe sviju, drugi put pokazati, bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje.” (Hebrejima 9,26-28)
Ovaj tekst odjekuje na mnogim mjestima u Novom zavjetu. U Poslanici Hebrejima piše da je Krist dovršio svoje djelo prinošenja žrtve kada je umro za sve ljude na križu. Iako to nema potrebe ponavljati, time su ljudi bili samo “napola spašeni”. On još mora “drugi put pokazati, bez odnosa prema grijehu, onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje”. Samo trenutak! Zar nisu kršćani već spašeni? Zar Efežanima 2,8 upotrebom prošlog vremena ne uči jasno da su vjernici spašeni milošću po vjeri?
To je zasigurno točno. Dakle, moramo se zapitati, ako je Isus već otkupio kršćane, kako Poslanica Hebrejima kaže da će se Isus vratiti “onima koji ga iščekuju da im dadne potpuno spasenje”? Kako mogu biti spašeni, ali još uvijek nisu spašeni? Prije nego što odgovorimo, trebamo shvatiti da se Pavao bavi ovim predmetom u Rimljanima 13, gdje poziva kršćane “da se probude od sna, jer je sada naše spasenje bliže nego kad smo prigrlili vjeru” (redak 11).
Dio odgovora na nedoumicu o poluspasenju jest da Poslanica Rimljanima govori o spasenju iz tri različita ugla. Jedan od njih, opravdanje, prošlost je za vjernike. Drugi, proslavljanje, nalazi se u budućnosti. I treći, posvećenje, sadašnja je stvarnost. Tako se kršćanski život odvija između dvaju velikih događaja. Prvi je opravdanje, kada su vjernici predali svoje srce Kristu. Drugi je Njegov povratak “na svršetku vjekova”.
I s tim izrazom, “na svršetku vjekova”, dolazimo do dva velika događaja koji obuhvaćaju čitavu novozavjetnu eru. Prvi je početak Božjeg kraljevstva koje je, kako je Isus tvrdio, počelo s Njegovom zemaljskom službom (Matej 4,17). Drugi je konačna uspostava kraljevstva kada Krist ponovno dođe.
Ta misao vodi nas u Poslanicu Rimljanima 8,23, gdje apostol izjavljuje da kao kršćani “imamo prve plodove Duha”, ali da “sami u sebi uzdišemo čekajući posinjenje” i “otkupljenje našega tijela”.
Jasna je činjenica da smo kao vjernici poluspašeni i poluotkupljeni. Punina te spasonosne nade neće se ostvariti dok se Isus ne vrati na svršetku vjekova i daruje nam novo tijelo koje će se slagati s našim novim srcem i voljom.
Preporučujemo:
