““Jer bijah gladan, i dadoste mi jesti; bijah žedan, i napojiste me; bijah putnik, i primiste me; bijah go, i obukoste me; bijah bolestan, i pohodiste me; bijah u tamnici, i dođoste k meni.”“ (Matej 25,35.36)
Dok su svijetu potrebne sućut, molitve i pomoć Božjeg naroda, dok mu je potrebno da vidi Krista u životu Njegovih sljedbenika, Božjem narodu je isto tako potrebna prilika da pokaže svoje suosjećanje, da doda djelotvornost svojim molitvama i razvije karakter po božanskom uzoru.
Bog je postavio među nas siromašne, nesretne, bolesne i one koji pate upravo da bi nam osigurao takve prilike. Oni su Kristova baština Njegovoj crkvi i trebaju biti zbrinuti kao što bi se On pobrinuo za njih. Na ovaj način Bog uklanja trosku i pročišćava zlato, dajući nam kulturu srca i karakter koji su nam potrebni.
Gospodin može ostvariti svoje djelo i bez naše suradnje. On ne ovisi o nama niti našem novcu, našem vremenu i našem radu. Crkva je, međutim, vrlo dragocjena u Njegovim očima. Ona je riznica koja sadrži Njegove dragulje, tor koji obuhvaća Njegovo stado i On je želi vidjeti bez mane ili mrlje ili bilo čega sličnog. On čezne za njom s neizrecivom ljubavlju. To je razlog zbog kojeg nam je dao priliku da radimo za Njega i On prihvaća naše napore kao obilježje ljubavi i odanosti.
Stavivši među nas siromašne i one koji pate, Gospodin nas oprobava da bi nam otkrio što je u našem srcu. … Kultura uma i srca lakše se postiže kada osjećamo takvu nježnu sućut prema drugima da se odričemo svojih prednosti i osobne koristi da bismo ublažili njihove potrebe. …
Dobra djela traže od nas žrtvu, ali upravo preko te žrtve osigurana nam je disciplina. Te obveze dovode nas u sukob s prirodnim osjećajima i sklonostima, pa ispunjavajući njih, ostvarujemo pobjedu za pobjedom nad nepoželjnim osobinama karaktera. (6T 261—263)
Svijet će biti osvjedočen ne toliko onim što se poučava s propovjedaonice, koliko onim kako Crkva živi. Propovjednik objavljuje teoriju Evanđelja, ali praktična pobožnost Crkve pokazuje njegovu silu. (Isto)