Zloostavljanje je realan i ozbiljan problem svakog društva, pa tako i našega. Nasilje u obitelji nije, kako se često misli, obiteljska svađa ili nečija privatna stvar, već je riječ o nasilnim djelima koje dovode do tjelesnih i psihičkih posljedica kod žrtava. Zlostavljanje u obitelji odnosi se i na nasilje među supružnicima i na nasilje nad djecom.
Postoje tri glavna oblika zlostavljanja, iako je moguće da je dijete ili odrasla osoba zlostavljana na više načina. To je tjelesno, seksualno i emocionalno zlostavljanje. O tjelesnom zlostavljanju je riječ kad osoba namjerno ozljeđuje dijete ili supružnika, ili ne sprječava osobu koja to čini. Tjelesno zlostavljanje može uključivati udaranje, zamaranje, bičevanje, bacanje na pod ili niz stube, vezanje, zatvaranje na tavan ili podrum, uskraćivanje hrane ili davanje otrovnih sredstava ili neprimjerenih lijekova, pokušaje utapljanja ili gušenja. Seksualno zlostavljanje djece je korištenje djeteta za zadovoljavanje vlastitih seksualnih potreba i želja, a osim samog spolnog odnosa seksualno zlostavljanje je i dodirivanje djeteta po intimnim dijelovima ili prisiljavanje djeteta da dodiruje drugu osobu, masturbiranje, oralni ili analni odnos te izlaganje djeteta pornografskom materijalu. Seksualno zlostavljanje supružnika odnosi se na prisiljavanje supružnika na sudjelovanje u spolnim aktivnostima koje su neugodne ili ponižavajuće, silovanje ili prisiljavanje na gledanje pornografskih sadržaja. Emocionalno zlostavljanje je trajno propuštanje iskazivanja ljubavi i pažnje djetetu, vrijeđanje i omalovažavanje djeteta, supružnika, a uključuje i stalno kritiziranje, vikanje, zabrane i prijetnje djetetu ili supružniku. Važno je napomenuti da je dijete zlostavljano ako je izloženo i nasilju u obitelji, mada nije izravna žrtva tog nasilja.
Postoji niz čimbenika koji dovode do nasilja u obitelji. Klinička opažanja i istraživanja, međutim, ukazuju da su nasilne obitelji često izložene jednom ili više povezanih čimbenika. Ti povezani čimbenici su: zloupotreba alkohola/droga, financijski stres, nezaposlenost, posttraumatski stresni poremećaj, socijalna izolacija, maritalni stres, niska ravnopravnost spolnih uloga, vjerovanja da je nasilje u vezama prihvatljivo i opaženo obiteljsko nasilje u doba djetinjstva/adolescencije.
Općenito, svaka izravna trauma ili samo svjedočenje nasilju u obitelji za dijete je jedno od najtragičnijih traumatskih iskustava koje možemo zamisliti. Bez obzira na vrstu zlostavljanja, posljedice koje ono ostavlja teške su i dugotrajne. Zlostavljanje i zanemarivanje interferira s normalnim tjelesnim i psihičkim razvojem, a budući da se zbiva u dobi kad se djetetova ličnost još razvija, snažno djeluje i na razvoj ličnosti. Posljedice ove vrste traumatizacije perzistirat će i u odrasloj dobi ako žrtvi ne bude pružena primjerena pomoć. Tako se te posljedice mogu manifestirati u obliku neadaptivnog ponašanja, razvoja različitih psihopatoloških poremećaja i reviktimizacije.
Reviktimizacija je prenošenje nasilja kroz generacije. Zlostavljači i zlostavljani supružnici koji tuku svoju djecu odgajaju ih da budu zlostavljači ili žrtve, baš kao što su i oni sami. Naime, na primjeru svojih roditelja djeca uče da je način kojim se oslobađaju frustracije, izražava neslaganje i gradi autoritet, udaranje nekog manjeg i slabijeg od njih samih. Uče da će, kad narastu i budu dovoljno veliki i jaki, moći kontrolirati druge putem nasilja. Kad djeca, čija se ličnost formirala u nasilnom okruženju, narastu i imaju vlastitu djecu, vrlo im je teško osloboditi se ponašanja kojima su bili svjedoci ili koja su iskusili, i naučili od svojih roditelja. Vještina koju će koristiti u obiteljskom životu bit će replika njihovog traumatskog iskustva i dovest će do prenošenja nasilja na novu generaciju.
Transgeneracijsko prenošenje nasilja javlja se i u slučajevima seksualnog zlostavljanja. Naime, postoji nekoliko razloga zašto žrtve seksualnog zlostavljanja u djetinjstvu postaju i sami zlostavljači. Budući da su roditelji prvi modeli za identifikaciju svojoj djeci, ona uče daje iskorištavanje djeteta za zadovoljenje seksualnih potreba odraslih normalno, uobičajeno ponašanje te jednostavno ponavljaju ono što su naučili kao djeca. Neki će zlostavljati druge pokušavajući prevladati svoje vlastito zlostavljanje. Zlostavljanje drugih je i način da se osjećaju moćnima i skrenu pozornost od vlastite boli ili pak vjerovanje da nisu zaslužili ništa bolje kao, primjerice, u slučajevima kad žene biraju nasilne partnere koji iskorištavaju njihovu djecu. Stoga se krug zlostavljanja prenosi na sljedeću generaciju.
Zlostavljanje i posljedice koje ono ostavlja na razvoj pojedinca nije problem koji će proći odrastanjem ili vremenom. Zlostavljane osobe gube povjerenje u druge, žive s teškim osjećajem krivnje, srama, niskog samopoštovanja i samopouzdanja, iskrivljene slike o sebi i često imaju niz poteškoća prilagodbe koje im ometaju svakodnevno funkcioniranje. Zato je bitno što prije otkriti zlostavljanje te žrtvama i zlostavljaču pružiti odgovarajuću pomoć kako bi se prekinulo prenošenje nasilja na sljedeću generaciju.
I. Prvčić, G. Buljan-Flander, M. Rister