Sigurno ste čuli za pjesmu koja je 1988. godine bila najslušanija u Americi, a sljedeće je godine dobila četiri ugledne nagrade. Bila je to jednostavna pjesma, bez instrumentalne i vokalne pratnje. Čuo se samo glas pjevača i njegovo zviždanje. A ipak, nijedna druga pomodna melodija nije tako privukla pozornost svijeta kao ova. Penjala se brzo na ljestvici prodanih nosača zvuka: više od deset milijuna ploča bilo je prodano u prvih šest mjeseci! Zatim se pojavila u igranom filmu Koktel i za nekoliko mjeseci prodano je još više od osam milijuna nosača zvuka.
Zarazna melodija i privlačne riječi postale su svjetski hit. Nije ni moglo biti drukčije jer se jednostavna, ponavljana poruka pjesme utiskivala u glave i srca muškaraca, žena i djece po cijelom svijetu iz dana u dan, iz sata u sat. (Sve dok nam se nije popela na glavu, kako su neki kasnije izjavljivali.)
Tako jednostavna poruka — možda bi bio bolji izraz: pojednostavljena — da nije dugo potrajalo dok njezin sjaj nije izblijedio! Ali nosači zvuka su se i dalje prodavali i poruka se ustrajno širila: „Ne brini se, budi sretan!“
Ili, kao što je skladatelj i pjevač Bobby McFerrin stalno pjevao: „Evo vam male pjesme koju sam napisao, možda ćete je poželjeti zapjevati: Ne brini se, budi sretan… U svakom životu nekih nevolja ima, ali kad se brineš, činiš ih dvostrukima — ne brini se, budi sretan… Kad se brineš, lice ti se mršti, i rušiš sve oko sebe — zato ne brini se, budi sretan!“
Da čovjek ne povjeruje. Ovakvim stihovima i ovakvim razmišljanjem on se nametnuo publici!
Ali, je li sam Bobby McFerrin postao sretan? Očito nije. Kao i svaki put kad se nečim privuče medijska pozornost, uskoro je došlo do reakcije, pa se čak i sam McFerrin umorio od pjesme. Prema članku koji je izišao u časopisu Newsweek u veljači 1989. godine, on je odlučio da više nikada ne nastupi u javnosti s tom pjesmom.
Suočimo se sa stvarnošću — vi možete pjevati takvu pjesmu koliko god puta hoćete, možete smirivati svoj zabrinuti um koliko god hoćete, ali će na kraju krajeva istina izbiti na svjetlo dana. Istina je da se odbacivanjem briga ništa stvarno ne rješava. Prije ili kasnije izbit će na vidjelo istina da nikakve ovakve ili onakve utjehe ne mogu zadovoljiti glad i žeđ naše duše za trajnom sigurnošću i za istinskim unutrašnjim mirom.
„Ne brinite se, budite sretni!” zvuči izvanredno, ali vi ne možete samo pjevati tu pjesmu i očekivati da će nestati sve vaše nevolje, jer se to neće dogoditi.
Što mi to stvarno želimo
Stalno se vode ankete o tome što ljudi stvarno žele, što ih najviše zabrinjava i što pridonosi da se usred noći bude okupani hladnim znojem. Jedna anketa tražila je od Amerikanaca da navedu svojih deset najvećih zdravstvenih želja. Prve tri želje na tom popisu me uopće nisu iznenadile — bilo je navedeno ono što se moglo i očekivati: da izbjegnu sve bolesti, da ne puše i da žive u sredini u kojoj je zrak čist i voda nezagađena.
Međutim, već sljedeće želje bile su čudne, neočekivane. Čini li vam se da su te želje povezane sa zdravljem: da steknu nekoga koga će voljeti, da razviju pozitivan pristup životu, da im obitelj i prijatelji priteknu u pomoć kad im to bude potrebno?
Sigurno niste očekivali da se ovakvi odgovori pojave u anketi o zdravlju, ali oni svakako pokazuju kakve se misli roje u glavama milijuna ljudi. A ljudima koji gaje ovakve želje pjesmica “Ne brini se, budi sretan!” uopće ne može pomoći. Vi možete pjevati ove riječi sve dok ne poplavite u licu, ali duboko u vašoj duši i dalje će plamtjeti želja za nečim stvarnim i nekim stvarnim tko će biti uz vas kad se tlo pod vašim nogama počne tresti.
Kad se dogodi nesreća, kada dobijemo neugodne vijesti, mi želimo da možemo ispružiti ruku i dodirnuti neku stvarnu osobu koja će odgovoriti stvarnom zainteresiranošću. I ja sam zahvalan Bogu na mnogim brižnim i ljubaznim osobama koje možete naći u skoro svakom društvu, na muškarcima i ženama koji su od vas udaljeni samo za dužinu telefonskog poziva. Na ljudima kojima se možemo obratiti i onda kad nam se čini da nikome nije stalo do nas. “Ranjeni iscjelitelji”, kako ih je jednom opisao Henri Nouven, ljudi koje su njihovi životni ožiljci osposobili da budu prijatelji i liječnici drugima u trenucima njihove potrebe. Ljudi koji nam imaju ponuditi kao utjehu više nego samo “ne brini se, budi sretan”. Zato što ima previše trenutaka kad je vrijeme plakanja a ne smijanja, vrijeme žalosti a ne plesa. Trenutaka kada “smij se i i onda kad bi plakati htio” ne donosi željeno olakšanje.
Rasplakani prorok
Uzmite, primjerice, doba proroka Jeremije. On je bio najžalosniji od ljudi koji su pisali biblijska poglavlja. Nazivali su ga rasplakanim prorokom. I sigurno ne bez razloga. Da je živio u naše vrijeme, trošio bi sanduke papirnih rupčića, suznih očiju i bolna srca. On je pisac Knjige proroka Jeremije i još jedne koja nosi prikladan naslov: Tužaljke.
Možda ćete morati obrisati prašinu s korica kad budete otvarali svoju Bibliju da potražite Knjigu proroka Jeremije. Činjenica je da kršćani nisu skloni provoditi mnogo vremena čitajući Stari zavjet, a ukoliko je vaše srce zatreperilo slušajući pjesmu o kojoj smo upravo raspravljali, Knjiga proroka Jeremije zasigurno ne spada u vaše omiljeno štivo. Ona sadrži previše žalosti i opisuje previše briga.
Već nekoliko poglavlja raspravljamo o onome što ja nazivam pričom o dvije gore. Ukratko smo opisali događaje na Sinaju — spektakularnu teofaniju u kojoj je Bog osobno objavio Deset zapovijedi usred vatrometa munja, gromova i potresa. Razmišljali smo i o onome što se događalo na vrhu druge gore, na Golgoti, mnogo stoljeća nakon toga. U našoj potrazi za Bogom i u želji da Ga upoznamo, posjetili smo ta dva gorska vrha na kojima se On pojavljivao.
Jeremija, govoreći povijesno i možda filozofski, jest čovjek koji je zastao točno između te dvije gore. Našao se u unakrsnoj vatri, da se tako izrazimo. Upravo zato ga i zatječemo kako sve vrijeme plače.
Ali što drugo i da očekujete od čovjeka koji se nalazi u okolnostima od kojih se koža ježi i glava puca. Jeremija je uistinu živio u teško doba. U kraljevstvu koje je proživljavalo svoje posljednje trenutke. Neprijateljska babilonska vojska utaborila se na pragu prijestolnice. Bjegunci iz svih krajeva Jude slijevali su se u Jeruzalem ožalošćeni, potučeni, naizgled ostavljeni čak i od Boga, pričajući o užasima i krvoprolićima previše strašnima da bi se mogli lako prihvatiti. Nije doista bilo vremena za pjesmicu “Ne brini se, budi sretan!”
I upravo to poruku iz Knjige proroka Jeremije 31,3.4 čini tako čudnom, tako neodgovarajućom, tako neprimjerenom njemu i njegovom vremenu. Pogledajte je sami: “Iz daljine mu se Jahve ukaza: ‘Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost. Opet ću te sazdati, i bit ćeš sazdana, djevice Izraelova. Opet ćeš se resit bubnjićima, u veselo kolo hvatati.’”
U prethodnom poglavlju Jeremija upozorava narod na buduću katastrofu, sud i uništenje, a onda iznenada prelazi na ovu pjesmu punu beskrajne Očeve ljubavi i radosti u Njemu. Sve izgleda predobro da bi bilo istinito, zar ne? Skoro izgleda kao da sâm Bog govori: “Ne brini se, budi sretan!”
Vjerujte mi, svima bi nama s vremena na vrijeme dobro došlo jedno ovakvo radosno iskustvo, zar ne? Ja ću prvi priznati da bi mi koristilo da jednostavno odbacim sve svoje brige, da udarim u bubnjeve i da zaplešem — naravno, ne neki senzualni ples koji se danas pleše, već da svojim radosnim, razdraganim pokretima pokažem da mi je srce puno veselja u Gospodinu, da usklicima izrazim svoje neograničeno zadovoljstvo.
To je ono što Bog ovdje obećava, i to je ono čega bi svatko od nas želio imati više kad nas pritisnu životne brige.
Jedini je problem u tome što nismo baš sigurni zašto bismo trebali zaplesati. Što bi to moglo toliko obradovati naša srca?
Vječna ljubav
Jeremija nalazi razlog za radost u Božjoj poruci: “Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.” To je svakako nešto zbog čega bi se isplatilo zaplesati! Vječna ljubav! Kakve li misli! Posebno u naše doba, kad o trajnoj ljubavi znamo tako malo.
To nije neka romantična ljubav. Znate li kakva je ta vrsta ljubavi?
Ivan se zagleda duboko u Marijine zavodljive oči i prošapće: “Voljet ću te vječno!”
Jedina nevolja je u tome što će nakon tri mjeseca te iste riječi uputiti Danijeli, a nakon još tri mjeseca Ines.
Na kraju će se oženiti Višnjom.
Mi jednostavno ne znamo značenje pojma “vječna ljubav”. Čak niti u braku ljubav često ne traje dugo. Što bi to značilo voljeti nekoga na ovaj način: “Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost. Opet ću te sazdati, i bit ćeš sazdana, djevice Izraelova. Opet ćeš se resit bubnjićima, u veselo kolo hvatati.”
Znate li što vječna ljubav znači u ovom kontekstu? U Knjizi proroka Jeremije? Sjetite se povijesti. Samo što se sâm pakao nije otvorio za stanovnike Jeruzalema. Neprijatelj, Nabukodonozor, već je dva puta napadao grad. Još jedan napadaj i grad će pasti. To vas nagoni, zar ne, da se pitate kako, za ime svega, Bog može govoriti o vječnoj ljubavi i plesu uz bubnjeve u predvečerje takvih događaja!
Jedini način da ovo Božje obećanje dobije neki prihvatljivi smisao, jedini način da shvatim Njegov prividni pristup njihovoj bliskoj propasti “Ne brini se, budi sretan!” jest da zaključim kako moj potpuni pad ne znači ujedno i Božji pad. Bez obzira na svu težinu mojega položaja, bez obzira na svu usijanost privatnoga pakla kroz koji upravo prolazim, i dalje odjekuje vrlo jednostavna poruka da je Božja ljubav vječna. A to znači da Bog ni ne pomišlja odustati od mene ni tada kad ja želim ostaviti Njega i sve!
Mi Ga možemo prestati voljeti, ali On neće prestati voljeti nas. Mi možemo prestati vjerovati u Njega, ali On neće prestati vjerovati u nas. On će nas i dalje voljeti, vjerovati i davati nam! A to je, smatra Jeremija, dovoljan razlog da ne odbacimo bubnjeve i da ne prodamo plesne cipele. “Opet ćeš se resit bubnjićima svojim, u veselo kolo hvatati.”
Nažalost, ima mnogo ljudi koji nikada nisu čuli ovaj dio Radosne vijesti. Statistički podaci za Sjedinjene Američke Države govore da više ljudi gubi život zbog samoubojstva nego zbog ubojstva. Mi se zabrinjavamo zbog porasta kriminala i mogućnosti da nam netko oduzme život, iako smo, zapravo, najčešće svoji najgori neprijatelji. Više ljudi podiže ruku na sebe nego na druge! Ljudi jednostavno odbacuju svaku nadu i prikraćuju sebi muke.
Statistike su posebno zastrašujuće kad je riječ o mladeži i o djeci. Između 1952. i 1992. godine učestalost samoubojstava među adolescentima i starijim maloljetnicima utrostručila se. Između 1980. i 1992. godine učestalost samoubojstava među djecom uzrasta od deset do četrnaest godina skoro se udvostručila. Svaka dvadeset i četiri sata trinaest Amerikanaca uzrasta između petnaeste i dvadeset i četvrte godine izvrši samoubojstvo. Pokušaji samouništenja mnogo su češći — jedna statistika govori da svakih sedamdeset osam sekundi u Sjedinjenim Američkim Državama jedan maloljetnik pokuša samoubojstvo!
“Ne brini se, budi sretan!”
Ipak, usprkos takvom klepetanju, ima toliko razočaranih i slomljenih ljudi u svijetu. Toliko onih koji odustaju!
Prije nego što bilo kojega od njih osudimo prebrzo ili preoštro, priznajmo ono što svi jako dobro znamo — svi mi odustajemo, svi se mi predajemo! Budimo pošteni. Trajna vjernost vrlo nam je malo poznata. Mi odustajemo od posla, odustajemo od škole, od prijatelja, od braka, odbacujemo čak i svoju djecu, pa i same sebe, odustajemo od plesa, odustajemo od traženja, odustajemo od života! Odustajemo od svega.
Možda i vaše srce namjerava odustati danas, večeras, upravo sada! Možda ste već na rubu odluke. Ali, prijatelju, prije nego što to učinite, bacite još jedan pogled na Božje srce!
Razmotrite Božje srce
Nitko nije mogao biti potučen i poražen u tolikoj mjeri kao Izrael u vrijeme kad je Jeremija pisao ove riječi. Opkoljeni, pobijeđeni narod bio je spreman baciti ručnik u ring i priznati poraz.
Zauvijek. I upravo tada je, usprkos njihovom obeshrabrenju i njihovoj zloj sreći, Bog rekao: Nikad vas neću odbaciti! Nikad vas neću prestati voljeti! Nikada!
“Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost.” Narodu koji je upropastio svoj život i koji je propustio sve prilike, Bog obećava vječnu ljubav. Ljubav za sva vremena!
I upravo nam je to On očajnički želio poručiti sa stjenovitoga vrha drugoga brda, s Golgote. Kad je Isus raširio svoje ruke, kad su Ga klinovima prikovali na krvavi križ, znao je da tada konačno može reći potpunu istinu o Bogu.
Jeste li zapazili Njegovu samrtničku molitvu koju je izgovorio posljednjim dahom: “Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!” (Luka 23,34) Božja slika nikad nije tako jasno zasjala kao u toj posljednjoj samrtničkoj molitvi.
Kad je Isus izgovorio tu molitvu, otkrio nam je konačnu istinu koju ljudsko biće može dokučiti o Bogu: po svojoj naravi Bog je nepopravljivo pun ljubavi, On je uvijek spreman na bezuvjetno opraštanje! To nije samo Njegova druga, stečena narav, već i Njegova prva, iskonska narav!
Neki bi željeli naslikati grubu, strogu sliku Boga tvrdeći da Mu je bio potreban križ kako bi se od onoga koji osuđuje pretvorio u onoga koji oprašta. Međutim, blistava slika, pružena preko samrtničke molitve na Golgoti, pokazuje nam da Njemu nije bilo potrebno penjati se na Golgotu da bi postao spreman oprostiti. On se popeo na Golgotu da bi oprostio!
Bogu nije bila potrebna Golgota da bi promijenio svoje mišljenje o nama. Njemu je bila potrebna Golgota da bismo mi promijenili svoje mišljenje o Njemu.
“Ljubavlju vječnom ljubim vas”, kaže nam On.
Kakve li nemilosrdne ljubavi! Kakvoga li bezuvjetnog opraštanja!
Zapazite, molim vas, da toga sudbonosnog petka, sada Velikog petka, na cijelom vrhu Golgote nije bilo niti jedne jedine duše koja bi tražila oprost, osim razbojnika koji je umro u smiraj toga dana. Od svih onih za koje se Isus molio u svojoj samrtničkoj molitvi, niti jedan jedini nije zatražio oprost. Naprotiv, rugali su se Onomu tko im je opraštao, proklinjali su Ga! Nisu ni pomišljali moliti Ga za oprost.
Kad je Isus pogledao dolje sa svoga krvavoga trona, Njegov izmučeni pogled nije naišao niti na jedno biće, nijedno ljudsko biće koje bi tražilo oprost. Međutim, Isus ipak gleda dolje na to nepokajano mnoštvo ispunjeno mržnjom, i ipak upućuje svoju molitvu: “Oče, molim Te! Nije važno što sada čine. Ipak im svima oprosti. Oni doista ne znaju što čine.”
Bez obzira tražite li vi ili ne tražite, Bog — zato što je po svojoj naravi neumorni darivatelj ljubavi, zato što je spreman bezuvjetno praštati — svakome nudi oprost.
Rješenje problema grijeha
Shvaćate li vi što to znači? Kad promašite i padnete i kad je vašim grijehom poprskano cijelo vaše srce, kad ste svladani sviješću o svojoj krivnji… kad ste taj svoj grijeh već priznali tisuće puta… kada vas vaša izmučena savjest poziva da odustanete i da odbacite Boga… nemojte to učiniti! Po samoj svojoj naravi — zato što ne može biti drukčiji — Bog je spreman voljeti i opraštati. Iako ste svjesni svoje krivnje, bacite se u Njegove raširene ruke i u Njegov topli zagrljaj.
Kad bi samo ta misao mogla zabljesnuti u našem umu u trenutku kad padamo u grijeh — moj Otac je po svojoj naravi spreman oprostiti, ja se upravo sada mogu vratiti Njemu, Njegove će ruke biti raširene i On mi je već oprostio! Koliko bismo sebi glavobolja, tuge i krivnje mogli uštedjeti kad bismo vjerovali u tu istinu i kad bismo se ponašali u skladu s tim! Nestalo bi mračnog oblaka koji nas pritišće mišlju da smo pobijeđeni gubitnici i beznadni očajnici.
Vidite, ovo nije odobrenje da se trajno predamo grijehu, već obećanje pokajanom grešniku! Nitko, a najmanje Bog, ne poziva nas da pokušamo sklopiti neki dogovor i da sve dotle dok govorimo da nam je žao što griješimo, možemo slobodno nastaviti griješiti! Nipošto ne!
Ali Jeremijino obećanje i Isusova molitva kristalno su jasni u tome da je Bog po svojoj naravi uvijek spreman oprostiti i voljeti, ali ne na temelju pregovora i dogovora. Naravno, ja Mu moram priznati svoj grijeh! Ne zato da bih Ga nagovorio da mi oprosti, već zato što se ja moram podsjetiti da je Golgota bila cijena kojom je plaćen oprost mojega grijeha, da je Golgota bila mjesto na kojemu se pokazala Njegova ljubav. Njegova vječna ljubav.
“Ljubavlju vječnom ljubim te, zato ti sačuvah milost. Opet ću te sazdati, i bit ćeš sazdana, djevice Izraelova. Opet ćeš se resit bubnjićima, u veselo kolo hvatati.”
Ne brini se — kada dođeš k meni, budi sretan!
Kad čujete Boga kako izgovara ove riječi, nije čudo što vaše srce želi zaplesati! Zato što smo na jednom starom vrhu pronašli novu pjesmu u Božjem srcu.
To je pjesma o nemilosrdnoj ljubavi. O neizmjernoj milosti.
To je pjesma koju i vi možete pjevati, u kojoj možete sudjelovati.
Zauvijek.
Dwight K. Nelson