„Ne poželi kuće bližnjega svojega! Ne poželi žene bližnjega svojega; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga.“ (Izlazak 20,17)
Posljednja zapovijed osuđuje pohlepu. Svaka sebična težnja, svaka mjera nezadovoljstva, svako djelo lukavog nadmudrivanja bližnjih u poslovima, svako sebično zadovoljavanje, sve to doprinosi jačanju i razvijanju karaktera u kojem je uništena svaka sličnost s Kristovim karakterom i čovjeku zatvara vrata Gospodnjega grada. (Letter 15, 1895.)
Kad … anđeli dođu služiti onima koji će biti baštinici spasenja i vide sebičnost, varanje i izvlačenje koristi na račun drugih, oni se s tugom okreću. … Nema boljeg načina da se Gospodin proslavi a istina bude više poštovana od strane nevjernika, nego kad vide da je ona obavila veliko i dobro djelo u životu prirodno pohlepnih i škrtih ljudi. Ako se može vidjeti da je vjera takvih ljudi imala snagu da oblikuje njihov karakter, da ih promijeni od škrtih, sebičnih ljudi koji vole novac u ljude koji vole činiti dobro, koji traže prigode da koriste svoja sredstva kako bi bila na blagoslov onima koji trebaju biti blagoslovljeni, koji se zauzimaju za sirote i udovice u njihovoj nevolji i čuvaju se neokaljanima od ovoga svijeta, to će biti dokaz da je njihova vjera prava. … Oni koji tvrde da bdiju i čekaju dolazak svojega Gospodina, ne smiju sramotiti svoju vjeru cjenkanjem u poslovanju i istjerivanjem posljednjeg penija. Takav plod ne raste na kršćanskom stablu. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 2, str. 202)
Deseta zapovijed udara u sam korijen svih grijeha zabranjujući sebične želje iz kojih izvire grešan čin. Onaj koji se iz poslušnosti Božjem zakonu suzdržava od popuštanja grešnoj želji za onim što pripada drugima, neće biti kriv za neko zlo djelo prema svojim bližnjima. (Patrijarsi i proroci, str. 251)
Preporučujemo:
