„Nego tko se hvaliti hoće, neka se hvali time što razumije i poznaje mene, da sam ja Gospod.“ (Jeremija 9,24)
Nema mjesta nikakvom hvalisanju svojim zaslugama. (Isusove usporedbe, str. 276)
Nikakvo hvaljenje svojim zaslugama nije na mjestu.
Zapovijed ne glasi: „Nego tko se hvaliti hoće neka se hvali sobom“, već: „Neka se hvali Bogom.“ … Prema tome, nema nikakvog razloga da ljudi hvalu pripisuju sebi. Za svaki blagoslov koji uživaju, za svaku dobru osobinu koju imaju, mogu zahvaliti Kristovoj milosti. Nitko ne smije uzdizati sebe i sebi pripisivati mudrost ili pravednost. …
Oni koji su stekli najdublje iskustvo s Bogom, najdalje su od oholosti ili samouzvišenja. Oni imaju najskromnije mišljenje o sebi, a najuzvišenije shvaćanje o Kristovoj slavi i savršenstvu. … Kad su naše oči upravljene prema Nebu, kad imamo jasne poglede o Kristovom karakteru, uzdizat ćemo Gospodina Boga u svojim srcima.
Kada se netko upozna s Otkupiteljevim životom, u sebi otkriva ozbiljne nedostatke; njegova nesličnost Kristu tako je velika da uviđa potrebu za temeljitom promjenom u svojem životu. On Ga i dalje proučava s velikom željom da postane sličan svojem velikom Uzoru. Prihvaća izgled, duh svojega voljenog Učitelja. I tako se gledanjem … mijenja u to isto obličje.
Ako ne gledamo u Isusa, mi ne možemo oponašati Njegov život, već razgovarajući o Njemu, baveći se Njegovim savršenstvom, nastojeći istančati svoj ukus i uzdići karakter, pokušavaju ći vjerom i ljubavlju, ulažući iskrene, ustrajne napore, približiti se savršenom Uzoru. Upoznajući se s Kristom – Njegovim riječima, Njegovim običajima, Njegovim poukama i savjetima – mi prihvaćamo osobine karaktera koji smo tako podrobno proučavali i bivamo nadahnuti duhom kojem smo se toliko divili. Isus nam postaje „Zastavnik između deset tisuća, … sav ljubak“ (Pjesma 5,10.16 – DK). (Review and Herald, 15. ožujka 1887.)
Preporučujemo:
