“Jer kako budete sudili, onako će se i vama suditi; kako budete mjerili, onako će se i vama mjeriti.” (Matej 7,2)
Prošle noći skoro uopće nisam mogla spavati. Preda mnom su se nizali mnogi prizori. Jedan od njih bio je prizor sjednice vijeća kojem je prisustvovala nekolicina ljudi. Neki čovjek je ustao i počeo govoriti o manama jednog svojeg brata. Pogledala sam govornikovu odjeću i vidjela da je u vrlo lošem stanju.
Ustao je još netko i počeo se žaliti na jednog svojeg suradnika. Njegova odjeća bila je sasvim drugačijeg kroja, ali također u vrlo lošem stanju. Zatim je ustao još jedan, pa još jedan, iznoseći optužbe i osude na račun drugih. Svatko je imao potrebu da govori o nekom problemu, o nekoj mani koju je zapazio kod drugog. Svi su govorili o nedostacima kršćana koji pokušavaju učiniti nešto u svijetu, svi su višeput ponavljali kako su određeni pojedinci zanemarili ovo ili ono, i tako dalje.
Na tom sastanku nije bilo nikakvog reda ni učtivog ponašanja. Želeći druge prisiliti da ih čuju, govornici su se ubacivali jedni drugima u riječ. Glasovi su bili povišeni u pokušaju da nadjačaju opću graju. …
Nakon mnogih koji su govorili, pojavio se Onaj koji ima vlast i ponovio riječi: “Nemojte suditi, da ne budete suđeni!” (Matej 7,1) … Bio je prisutan Krist osobno. Izraz boli prelazio je preko Njegovog lica dok su ti ljudi istupali, jedan po jedan, u nedoličnoj odjeći, da bi naširoko pričali o manama različitih članova crkve. Konačno je nebeski Posjetitelj ustao. Prisutni su bili tako odlučni u kritiziranju svoje braće da su Mu nerado pružili priliku da govori. On je izjavio da je duh uzajamnog osuđivanja izvor slabosti u današnjoj Crkvi. Izgovorene su riječi koje nikad nije trebalo reći. Svatko tko svojim riječima postavlja prepreku na put drugog kršćanina polagat će račun pred Bogom.
Sa svečanom ozbiljnošću Govornik je izjavio: “Crkva se sastoji od mnogih umova od kojih svaki ima svoju osobnost. Dao sam svoj život da bi se muškarci i žene mogli božanskom milošću sjediniti u otkrivanju savršenog uzora mojeg karaktera, dok u isto vrijeme zadržavaju svoju osobnost. Nitko nema pravo sputavati i gušiti osobnost drugog ljudskog uma izgovarajući riječi kritike i osude.” (Manuscript 109, 21. srpnja 1906. — “Ljubav prema Bogu i čovjeku”)