„Posveti ih istinom; tvoja je Riječ istina.“ (Ivan 17,17)
Dragocjen je svaki trenutak našeg vremena kušnje jer je to vrijeme određeno za oblikovanje našeg karaktera. Trebamo posvetiti najveću pozornost njegovanju naše duhovne naravi. Trebamo paziti na svoje srce, bdjeti nad svojim mislima da se poročnost ne bi uvukla u našu dušu. Moramo sačuvati svaku sposobnost svojeg uma u najboljem mogućem stanju kako bismo mogli služiti Bogu do krajnjih granica svojih sposobnosti. Ničemu ne smijemo dopustiti da prekine našu vezu s Bogom. …
Mi imamo djelo koje trebamo obaviti u svijetu, i ne smijemo si dopustiti da postanemo toliko obuzeti sobom da zaboravimo zahtjeve koje Bog i ljudski rod imaju prema nama. Ako budemo ozbiljno tražili Boga, On će utjecati na nas svojim Svetim Duhom. On zna što nam je potrebno jer je upoznat sa svakom našom slabošću i želi da radimo na sebi nesebično kako bismo postali ljubazni u mislima, riječima i djelima. Moramo prestati misliti i govoriti o sebi; naše potrebe i želje ne smiju biti jedini sadržaj naših misli. Bog želi da u sebi razvijamo osobine Neba. …
Kako bismo se ozbiljno ponašali prema nedostacima i pogreškama naše braće kada bismo imali na umu koliko su velike naše pogreške u Božjim očima! Kako se možemo moliti našem nebeskom Ocu: „Oprosti nam dugove naše kao što i mi opraštamo dužnicima svojim!“ – ako smo puni optužbi, zavidni, sitničavi u svojem ponašanju prema bližnjima? Bog želi da budemo puno ljubazniji, da pokazujemo više ljubavi i da budemo dostojniji ljubavi, manje kritički raspoloženi i sumnjičavi. O, kad bismo svi mogli imati Kristov Duh i znati kako trebamo postupati prema našoj braći i susjedima! …
Među onima koji sebe smatraju Kristovim sljedbenicima ima mnogo onih koji nastoje opravdati svoje mane tako što uveličavaju mane drugih. Trebali bismo slijediti Kristov primjer jer On, kad su Ga klevetali, nije uzvraćao klevetama, već se predao Onome koji pravedno sudi. … On je bio Veličanstvo Neba i u Njegovim čistim grudima nije bilo mjesta za duh osvete, već samo za sućut i ljubav.
Mi se možda nećemo sjećati svakog ljubaznog djela koje smo učinili, možda će ono izblijedjeti iz našeg sjećanja, ali će vječnost iznijeti u svoj njihovoj sjajnosti svako djelo učinjeno za spasenje duša, svaku riječ izgovorenu za utjehu Božje djece, i ta djela učinjena za Krista bit će dio naše radosti tijekom cijele vječnosti. (Review and Herald, 24. veljače 1891.)