“Približiše mu se učenici i upitaše ga: ‘Zašto im govoriš u usporedbama?’ On im odgovori: ‘Vama je dano da upoznate tajne kraljevstva nebeskog, a njima nije dano.’” (Matej 13,10.11)
Krist je svojim učenicima omogućio da razumiju velike istine koje je iznosio u usporedbama, skrivene u slikama i alegorijama, kako oni koji ne posjeduju istinu niti je vole, čije je srce zavedeno vlastitim prohtjevima i omiljenim sklonostima, ne bi mogli upoznati Njegov nauk. …
Kao nevjerne slušatelje Gospodin je označio sumnjičave, površne i svjetovne ljude. Takvi nisu sposobni raspoznati moralnu ljepotu istine niti njezinu praktičnu, osobnu primjenu na vlastito srce. Njima nedostaje vjera koja pobjeđuje svijet i kao neizbježan ishod, svijet svladava njih. …
Bliska povezanost s Bogom otvara um i daje mu oštrinu i sposobnost razumijevanja. Ljudi u Kristovo vrijeme doveli su sebe u stanje takvog sljepila da gledajući nisu vidjeli, i do takve namjerne gluhoće da slušajući nisu čuli niti razumjeli. Isus je smatrao da ih ne bi trebale čuditi Njegove izjave u vezi s njihovim nevjerovanjem budući da je i prorok Izaija govorio o tome. “Njima govorim u usporedbama zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Na njima se ispunjava proročanstvo Izaije proroka: ‘Ušima ćete slušati, a nećete rauzmjeti; očima ćete gledati, a nećete vidjeti. Jer je odrvenjelo srce ovog naroda; uši mu otvrdnule, oči se zatvorile — da očima jednom ne vidi, da ušima ne čuje i srcem ne razumije, pa da se ne obrati i da ga ne ozdravim.’” (Matej 13,13-15) …
Neki od onih koji tvrde da vjeruju u istinu za ovo vrijeme naći će se u sličnom položaju. Oni neće razumjeti Božja veličanstvena djela kojima On potvrđuje svoju Riječ. Neće opaziti da se djelovanje Božjeg Duha ostvaruje Njegovom silom ne zato što nema dovoljno dokaza, već zato što njihovo svojevoljno i iskvareno srce ne trpi pošteno i iskreno iznošenje dokaza. Jer su grijesi naroda otvrdnuli njihova srca, a prilagođavanje svijetu pomračilo je shvaćanje onoga što je nebesko. … Oni nisu spremni poći stazom pravednosti koja vodi u Božji grad. …
Mi se moramo u potpunosti oslanjati na Boga. On će biti naš pomoćnik u vrijeme nevolje. Čekajmo na Gospodina i pokažimo vjeru u Njegova obećanja. On će nas čuti. Samo vjeruj. Zapovjednik našeg spasenja neće nas ostaviti da sami upravljamo vlastitom barkom. Primit ćemo Njegovu pomoć i Njegovu mudrost čim On bude smatrao da nam je potrebna. (Letter 24, 18. prosinca 1882., W. C. Whiteu)