“Prema tome, neka nas smatraju ljudi za sluge Kristove i upravitelje Božjih tajna! Kad je tako, od upraviteljâ se dalje traži da se svaki pokaže vjeran.” (1. Korinćanima 4,1.2)
Oni koji rade u Božjem djelu čine dobro samo zato što Bog stoji iza njih i obavlja posao. Trebamo li onda slaviti ljude i zahvaljivati se čovjeku, a ne odati priznanje Bogu? Ako budemo tako postupali, Bog neće surađivati s nama. Kad sebe stavi na prvo, a Boga na drugo mjesto, čovjek pokazuje da gubi mudrost i pravednost. Sve što je ikad učinjeno radi obnove Božje slike u čovjeku, učinjeno je zato što Bog daje uspjeh onome koji radi. U molitvi svojem Ocu Krist izjavljuje: “A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Ivan 17,3)
Dok nastoji proslaviti Boga na ovom svijetu, neka svakom upravitelju bude jasno da — bilo da stoji pred nevjernima ili pred knezovima — On treba biti prvi, posljednji i najbolji u svemu. Iskreni kršćanin shvatit će da se ima pravo nazvati tim imenom samo ako uzdiže Krista — smireno, ustrajno, sa sve većom silom. …
“Kad je tako, od upraviteljâ se dalje traži da se svaki pokaže vjeran.” (1. Korinćanima 4,2) Kad smo vjerni u širenju znanja o Bogu, naši postupci su pod božanskim nadzorom i mi postojano rastemo u duhovnom i intelektualnom smislu. Ali kad se ljudi udruže da bi uzdizali ljude, a ništa ne govore o Bogu, oni postaju slabi. Bog će napustiti one koji Mu ne odaju priznanje pri svakom naporu da uzdignu čovječanstvo. Jedino Kristova sila može obnoviti propalu ljudsku narav. Neka oni koji vas okružuju svuda i na svakom mjestu vide da vi dajete slavu Bogu. Neka čovjek ostane u sjeni, a neka se Bog pojavi kao jedina nada za ljudski rod. Svaki čovjek mora učvrstiti svoju građevinu na vječnoj Stijeni, Isusu Kristu. Tada će ona stajati i usred oluje i nevremena.
Bog priprema um da Ga prizna kao Onoga koji jedini može pomoći duši koja se upinje i bori. Sve koji stanu pod Njegovu zastavu, On će poučiti kako da budu vjerni upravitelji Njegove milosti. Čovjek ne može pokazati veću slabost nego kad pomisli da će u očima ljudi biti prihvatljiviji ako se odvoji od Boga. Bog mora biti na najuzvišenijem mjestu. Mudrost najvećih ljudi pred Njim je ludost.
Bog je čovjeku dao besmrtna načela, pred kojima će se svaka ljudska sila jednog dana morati pokloniti. Nama je povjerena božanska istina. Dragocjene zrake tog svjetla ne trebaju se skrivati pod stolom, već pružati svjetlo svim ukućanima. (Manuscript 21, 8. ožujka 1899. — “Dajte Jahvi slavu imena njegova”)