“Sad zasad hajde! Kad imadnem zgodno vrijeme, opet ću te k sebi dozvati.” (Djela 24,25)
Čuvajte se oklijevanja! Ne odgađajte odluku da odbacite svoje grijehe i da uz Isusovu pomoć očistite svoje srce. Tisuće i tisuće su pogriješile upravo u tome — na njihovu vječnu štetu. Ne želim trošiti riječi na rasprave o kratkoći i nesigurnosti života, ali oklijevanje da se pokorimo preklinjućem glasu Božjeg Duha Svetoga — i naše ostajanje u grijehu — strahovito su nedovoljno shvaćena opasnost, jer oklijevanje upravo to znači. Ma kako ga neznatnim smatrali, grijehu možemo popuštati samo uz rizik da budemo izgubljeni za vječnost. Ono što ne pobijedimo, svladat će nâs i izazvati našu propast.
Adam i Eva su uvjerili sebe da neznatno djelo poput kušanja zabranjenog ploda ne može imati tako strašne posljedice na koje ih je upozorio Bog. Ali to neznatno djelo bilo je prijestup Božjeg nepromjenjivog i svetog Zakona; ono je odvojilo čovjeka od Boga i otvorilo ustave te su smrt i neizreciva patnja preplavili svijet.
S naše se Zemlje kroz duga stoljeća uzdižu stalni krikovi boli, i sva stvorenja zajednički uzdišu i bolno pate od posljedica čovjekove neposlušnosti. I sâmo Nebo osjetilo je čovjekovu pobunu protiv Boga. Golgota je spomenik divne Žrtve kojom se morao okajati prijestup božanskog Zakona. Ne smatrajmo grijeh neznatnim!
Svaki prijestup, svako zanemarivanje ili odbacivanje Kristove milosti ostavlja svoje posljedice na nama. Ono otvrdnjuje srce, oslabljuje volju, otupljuje um, i ne samo što nas čini manje spremnima, već i manje sposobnima da poslušamo nježne pozive Božjeg Duha Svetoga. …
Samo jedna karakterna mana, samo jedna grešna želja, ako se uporno gaji, može na kraju poništiti sav utjecaj Evanđelja. Svako popuštanje grijehu pojačava odbojnost duše prema Bogu. Čovjek, koji je uporan u svojoj nevjernosti i koji je tupo ravnodušan prema božanskoj istini, žanje ono što je sâm posijao. U Bibliji nema strašnije opomene protiv igranja sa zlom od opomene mudrog čovjeka upućene grešniku: “… sapet će ga užad njegovih grijeha.” (Izreke 5,22) (Put Kristu, str. 31—33)