“Sad, budući da djeca imaju zajedničku krv i meso, jednako i sam postade sudionik u tome da smrću uništi onoga koji ima vlast nad smrću, to jest đavla.” (Hebrejima 2,14)
Sotona je uspio srušiti čovjeka i otada nastoji u čovjeku izbrisati Božju sliku i u ljudsko srce urezati svoj lik. … On presreće svaku zraku svjetla koje od Boga pada na čovjeka i prisvaja službu koja pripada Bogu. …
Međutim, jedinorođeni Božji Sin promotrio je taj prizor, vidio ljudske patnje i ljudsku bijedu. … Sagledao je sustave pomoću kojih je Sotona pokušavao iz ljudske duše izbrisati i posljednji trag sličnosti s Bogom; vidio je kako navodi ljude na neumjerenost da bi tako uništio moralne snage koje je Bog dao čovjeku kao najdragocjenije, neprocjenjivo blago. Vidio je kako se popuštanjem prohtjevima potkopavaju umne snage i kako Božji hram leži u ruševinama. … Gledao je kako osjećaji, živci, prohtjevi, udovi pod utjecajem natprirodnih sila popuštaju najodvratnijim, opakim požudama, kako se pravi demonski pečat utiskuje na lica mnogih ljudi i kako odražavaju raspoloženje legija zlih demona kojima su opsjednuti. Takvo je bilo stanje koje se ukazalo pred Otkupiteljem svijeta. Kakvog li užasnog prizora za oči savršene čistoće! …
Neshvatljivi silazak Boga do čovjeka tajna je koju nikada nećemo dokučiti. Veličina toga plana nikada se neće potpuno razumjeti, niti bi beskrajna mudrost mogla zamisliti neki drugi koji bi ga nadmašio. Plan je mogao biti ostvaren jedino … ako Krist postane čovjek i pretrpi gnjev koji je grijeh izazvao prijestupom Božjeg zakona. Putem toga plana veliki Bog mogao je ostati pravedan, a da ipak opravda one koji uzvjeruju u Isusa i koji Ga prime kao svojeg Spasitelja. To je ta nebeska doktrina o otkupljenju, o spašavanju čovjeka od vječne propasti. …
Bog je toliko ljubio svijet da je sebe u osobi Isusa Krista dao svijetu da pretrpi kaznu za ljudske prijestupe. Bog je patio zajedno sa Sinom, kao što samo božansko Biće može patiti, da bi svijet mogao pomiriti sa sobom. (RH, 22. listopada 1895.)