Generalna-2015

Nikada sami

Obećani Utješitelj prethodi Kristovom povratku

Duhovna poruka iznesena u utorak ujutro 7. srpnja 2015.

Mathilde Frey je iz Njemačke, i sve do nedavno je služila kao profesor Starog zavjeta na Adventističkom međunarodnom institutu za napredne studije (AIIAS) na Filipinima. Udana je za Marcusa s kojim ima dvije kćeri, Deliju i Chiaru.

Živimo između dvaju povijesnih vremenskih miljokaza: (1) „Idem pripraviti vam mjesto“ (Ivan 14,2)[1] i (2) „ponovno ću doći i uzeti vas k sebi“ (3. stih). U Isusovoj poruci učenicima pri odlasku, ovi ključni trenuci su vrlo blizu, odvojeni samo zarezom u biblijskom zapisu. Nama je zarez vremenski procjep od preko 2000 godina – sve veća napetost između Kristovog odlaska i Njegovog dolaska. Ipak, Isus je obećao dolazak Utješitelja u ovu napetost. Kako povezati Njegovo obećanje s našom vjernošću? Kako razumjeti dramu kršćanske crkve nagovještenu malom interpunkcijskom oznakom? Kako prenijeti nadu onima koji žive u kontinuiranom ‘međusvijetu’? Ta briga je bila Kristu na srcu kada je na Posljednjoj večeri razmišljao o učenicima.

Obećanje

Isusova empatija za Njegove prijatelje izražena je u poznatom jeziku i kontekstu poštovanog rabina koji je na svom odlasku tako tužan da se Njegovi učenici smatraju siročadi zato što ga gube. No, u Isusovim oproštajnim riječima ima nešto izvanredno. Niti jedan rabin nikada nije mogao dati ovo obećanje: „Neću vas ostaviti kao siročad; doći ću k vama.“ (18. stih). Kako će to biti?, učenici su se možda pitali. Isus odgovara: „ja ću moliti Oca i on će vam dati drugoga Branitelja da bude s vama zauvijek“ (16. stih).

Pneumatologija, proučavanje i nauk o Svetom Duhu, ima više stranâ u Ivanovom evanđelju. Duh silazi na Isusa kao golub; On je davatelj života; proizvodi novo stvaranje; utaživa duhovnu žeđ; i prožima istinsko bogoslužje. Isusovim riječima: „Bog je Duh“ (Ivan 4,24).

Ali Duh ima i jednu jedinstvenu titulu – obećan je kao Isusov nasljednik. Duh je parakletos; i više od toga – On je drugi parakletos. Isus je bio prvi. Ustvari, Ivan je Duha pet puta nazvao parakletosom (Ivan 14,16.26; 15,26; 16,7 i 1. Ivanova 2,1).

Izvorna grčka riječ, parakletos, teška je za prevesti zbog svog širokog spektra značenja. Biblijski prijevodi različito prevode ovu riječ kao utješitelj, branitelj, savjetnik i pomoćnik. Doslovno, parakletos je „onaj koji je pozvan pored“ da pomogne u svakoj situaciji gdje postoji potreba. Parakletos je branitelj na sudu i agent mira između dvije strane. Za posvećenog židovskoh vjernika prvog stoljeća, svako dobro djelo – uključujući i žrtvu za grijeh prinošenu u hramu – bilo je nazivano parakletosom, a grijeh tužiteljem.

Filipova molba

Isusovo obećanje utješitelja dano je u odgovoru na Filipovu molbu: „Gospodine, pokaži nam oca“ (Ivan 14,8). Kakva čudna molba nakon tri godine s Isusom, mogli bismo reći. Ali evo nekoliko razloga zašto Filipova molba možda pokazuje dublje potrebe ovog učenika, a ne, kao što to mnogi komentatori opisuju, njegov nedostatak vjere.

Kao prvo, od dvanaest učenika, Filip je jedini koji nema oca, brata ili bilo kakav drugi odnos. On nije poput Petra, Andrije, Jakova, Ivana i drugih, koji svi imaju ugled uz svoje ime. Nema zapisa koji kaže: „Filip, sin…“ ili „brat…“. Filip je čudan učenik. Kao drugo, nije bilo nikoga da bi uputio Filipa na Isusa. Umjesto toga, Isus je bio taj koji je s namjerom otišao, potražio i pronašao Filipa (Ivan 1,43.44). Kao treće, jedina dva zapisana razgovora između Isusa i Filipa oba otkrivaju učenikovu unutarnju borbu s nedostatkom u životu. „Nemamo dovoljno novca“, Filip je odgovorio kada mu je Isus naložio da nahrani 5000 ljudi (vidi Ivan 6,5-7). Ova borba je također očita u izjavi: „pokaži nam oca i bit će nam dosta [dovoljno].“ (Ivan 14,8 DK). Filip je čovjek koji nije imao dovoljno, koji nije pripadao, i koji je živio bez časti očevog imena. Kako je to ponižavajuće moralo biti u njegovom svijetu. On je sigurno znao što je nestašica, sramota i odsutan otac.

Isus spušta brdo Gerizim i brdo jeruzalemskog Hrama vrlo nisko, sve do razine riječnog korita, kako bi svatko mogao pogledati na brdo Golgotu.

Isusov odgovor

Kako je Isus odgovorio Filipu? „Još me ne poznaš? … Tko je vidio mene, vidio je i Oca. … Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni?“ (9. i 10. stih). Teolozi se pozivaju na ovaj tekst kada raspravljaju o Isusovom božanstvu i to je uistinu jedan od najboljih tekstova koji se bavi tom temom.

Ali ograničiti Kristove riječi na doktrinu znači promašiti njihovo osobno značenje učenicima, pogotovo Filipu, koji je posebno pozvan od Isusa. „Filipe, toliko sam vremena s vama i još me ne poznaš?“ Ovo pitanje je dozvalo u um trenutke kada je Isus govorio o Ocu i činio Očeva djela. Jer, kada god bi Isus primijetio obeščašćene i usamljene, kada bi se brinuo za njih i tješio ih, On je bio njihov utješitelj. Njegova djela su bila učinjena „u Ocu“ ili „u Očevo ime“. Poput židovskog sina koji je bio identificiran pomoću očevog imena i predstavljao oca u svemu što je činio, tako je i Isus predstavljao i personificirao svog Oca.

Međutim, kako će netko poput Filipa – siroče bez oca, posramljen, usamljen – vidjeti Oca? UNICEF procjenjuje da je otprilike 150 milijuna djece diljem svijeta izgubilo jednog ili oba roditelja. Milijuni drugih imaju očeve koji su fizički odsutni, a zatim je tu i bezbroj onih čiji očevi su emocionalno odsutni. Čovječanstvo bez oca! Uistinu je čudo da neki još uvijek preklinju: „Pokaži nam Oca!“

Isusovo rješenje je „drugi utješitelj“, „Duh istine“. Kako će Sveti Duh promijeniti situaciju osramoćenih? Kako će pretvoriti usamljenost u zajedništvo? „[On] kod vas ostaje i u vama je“ (Ivan 14,17). Njegovo ostajanje i prebivanje nije djelomično. Nema podjele između Duha, Sina i Oca (20. stih; Ivan 17,11.21). U našem ljudskom svijetu i načinu izražavanja, uobičajeno je stavljati zareze, praviti razlike i dodjeljivati položaje u sferi Božanstva. U Bogu, riječ „jedno“ je ključna riječ za sve što je neprekinuto, nepodijeljeno i oslobođeno izolacije. „Jedno“ je cjelovitost, poziv da budemo slični s Njim u ljubavi usmjerenoj prema drugima. (Pnz 6,4-9; Ivan 14,21).

Isus, utješitelj usamljenih

Ono za što će utješitelj imati posebnu žar je ukazivati nam na Krista i Njegov način postupanja sa slomljenima i usamljenima (Ivan 14,26; 15,26). Pogled unatrag na Ivanovo evanđelje pokazuje upravo kako je Isus živio kao utješitelj i kako je otkrio Očevu ljubaznost.

Nikodemu, prestižnom židovskom vladaru, Isus je govorio o Bogu i Njegovom kraljevstvu. Tamo, usred tamnog noćnog neba, jedan farizej u potrazi čuo je zadivljujuću poruku: Bog je volio cijeli svijet (Ivan 3,16)! Ljudi su dobili drugu priliku zbog djelovanja Duha. Kao sudac u židovskom Vrhovnom sudu, Nikodem se nekada usredotočivao na zakon i odvajanje onih koji čuvaju zakon od onih koji ga krše. Isus je ukazao na suverenog Suca: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi [odvaja/osuđuje, grč. krino] svijetu, nego da se svijet spasi [iscijeli, učini cijelim] kroz Njega“ (17. stih).

Ženi iz Samarije bilo je podne kada je čula jednostavnu molbu: „Daj mi piti“ (Ivan 4,7). To je pokrenulo dalekosežan razgovor s porukom koja mijenja život: kod Isusa više nema insidera i outsidera. U istinskom svetištu nema zidova; geografija i religijske tradicije nisu važni. Isus spušta brdo Gerizim i brdo jeruzalemskog Hrama vrlo nisko, sve do razine riječnog korita, kako bi svatko mogao pogledati na brdo Golgotu. Čak i klasa i spol nestaju, jer Isus poziva ženu, društveno niže biće, da bude nositeljica poruke. Usamljenost i sramota gube svoju moć kada se cijelo selo raduje dobroj vijesti.

U priči o oduzetom čovjeku (Ivan 5,1-18) u bolnici Bethezde, usamljenost je jasno izrečena: „Gospodine, nikoga nemam“ (7. stih). Trideset i osam godina, on je bio zanemaren. „Ustani, uzmi svoju postelju i hodi!“ (8. stih). Pošto je bila subota kada je ovaj čovjek nosio svoju postelju, bio je primijećen po prvi put u mnogo godina. Kasnije ga je Isus pronašao u Hramu i rekao: „Eto, ozdravio si! Više ne griješi“ (14. stih). Njegove riječi su otkrile Liječnika, i čovjek je podnio izvještaj o Njemu vlastima. Neki su izjavili da je Isus izliječio onoga koji to nije zaslužio. Ali, je li itko dostojan?

Kako li se sljedeća žena morala osjećati usred predvorja Hrama… (Ivan 8,1-11). Religijski vođe su imali zakon na svojoj strani. Zamijetite kako Ellen White opisuje scenu: „Skupina farizeja i književnika približavala Mu se vukući sa sobom jednu prestrašenu ženu koju su grubim, srditim glasom optuživali da je prekršila sedmu zapovijed. Gurnuvši je pred Isusa, rekli su Mu s licemjernim poštovanjem: ‘Mojsije nam je u Zakonu naredio da takve žene kamenujemo. A ti što veliš?’ . . . Isus je za trenutak promatrao ovaj prizor — žrtvu koja je postiđena drhtala, dostojanstvene prilike surova lica, lišene čak i ljudskog sažaljenja. Njegov duh besprijekorne čistoće zgrozio se od ovog prizora. Dobro je znao s kojim Mu se ciljem iznosi ovaj slučaj. Čitao je srce, poznavao karakter i tijek života svakoga koji se nalazio pred Njim. Ovi lažni čuvari pravde sami su naveli svoju žrtvu na grijeh da bi mogli postaviti zamku Isusu.“[2]

Ono što je potom uslijedilo, bio je izvanredan čin, čak i za Isusa. On nije odgovorio na pitanje. Dok je pisao po prašini hramskog predvorja, rekao je: „Tko je od vas bez grijeha, neka prvi na nju baci kamen“ (7. stih), a zatim nastavio pisati. Kada se Isus sagnuo, susreo se oči u oči s prestrašenom ženom. Ležeći u prašini, ona je bila Njegova briga. Nije obraćao pozornost na tužitelje.

Dopušteno nam je slušati, ali samo s krajnjom povjerljivošću:

„Ženo, gdje su oni? Zar te nitko ne osudi?“

„Nitko, Gospodine.“

„Ni ja te ne osuđujem.“

„Idi i odsada više nemoj griješiti.“ (10. i 11. stih)

Slijepac u Ivanu 9 jedan je od onih ljudi koji su nevidljivi onima koji vide. Dan za danom, sjedio je na hramskim vratima i prosio. Kada mu je Isus namazao oči smjesom od blata, Ivan je to nazvao pomazanjem (Ivan 9,6.11). Mi volimo obraćati pozornost na ono što je odbojno, blato pomiješano sa slinom, dok gubimo iz vida sveto. „Pomazanje“ (epichrio) slijepčevih očiju jedinstveno je u Novom zavjetu i odnosi se na Pomazanika, Krista (christos). Kakvu li je svetu zajednicu slijepac iskusio, dok su ga njegovi vlastiti roditelji napustili! (20. do 23. stih)

Konačno, tu je i Marija, (Ivan 12,1-8). Ona je dobro poznata po imenu, obiteljskim odnosima (sestra Marte i Lazara) i mjestu (Betanija). Ona je među učenicima, ali je sâma. Marijino pomazanje Isusovih nogu najdragocjenijim parfemom zapisano je kao prilično ovozemaljski čin. Juda ide tako daleko u unižavanju njezinog djela da ga opisuje kao nešto beskorisno. „Pusti je!“, Isus odvraća. „Neka to izvrši za dan mog ukopa!“ (7. stih). Ono što je učenik prezreo, Gospod je počastio. Pomazivanje nogu za Njegov ukop postat će pomazanje Njegove glave kao Kralja nad kraljevima.

Nikada sami

Ivanovo evanđelje nam govori da tamo gdje je Isus nema usamljenosti. U Getsemanskom vrtu Isus nije sâm, čak i kada Ga učenici napuštaju, jer Otac je s Njim (Ivan 16,32). Na križu nema krika napuštenog Krista. Umjesto toga, Pobjednik viče: „Svršeno je!“ (Ivan 19,30). Od sada pa nadalje, ovdje je prisutnost Utješitelja, i Sina, i Oca, sve dok ne ‘dođem ponovo i uzmem vas k sebi’ (Ivan 14,3). „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“ (27. stih).


[1] Ako nije drukčije navedeno, korišteni prijevod je Jeruzalemska Biblija (Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2011.).
[2] Ellen G. White: Isusov život [Čežnja vjekova] (Zagreb: Adventus, 2006.,), orig. str. 460, 461.


Komentiraj