Sjećate li se Claudea Moneta, francuskog slikarskog genija koji je bio uvjeren da vidi svijet u sasvim drukčijem svjetlu? Igra tonova i boja na njegovim platnima revolucionirala je umjetnost. Njegove su izložbe isprva izazvale zaprepaštenost i skandal, a zatim tiho strahopoštovanje. Uskoro ga je svijet počeo smatrati iznimno nadahnutim.
Međutim, darovito oko Claude Moneta nije vidjelo ono što je bilo od najveće važnosti: djevojku koja se zvala Camille. A pokazalo se kako je ona bila nenadoknadivi dio njegovog nadahnuća.
U 19. stoljeću pariška Umjetnička akademija bila je svemoćna. Za slikare je put k uspjehu vodio preko profesorâ Akademije koji su naučavali slikanje na jedini dopušteni način: točno, završeno i — beživotno. Jednog će dana daroviti studenti možda moći izlagati svoje radove u Akademijinu izložbenom prostoru. Samo na tom mjestu slikar je mogao očekivati pozornost kritičara i, možda, članstvo u Akademiji.
Ali Claude Monet jednostavno nije mogao sebe natjerati da krene tim putom. Što vrijedi umnožavati iste stare prizore u određenom stilu? Monet je osjećao da treba slikati ono što njegovo oko vidi, izravno iz prirode. Htio je uhvatiti živahnost pojavnosti — međusobnu igru svjetla, boja i oblika u trenutačnom dojmu.
Monetovi roditelji bili su spremni pomoći sinu da postane veliki slikar. Pritom su zahtijevali da prema uspješnijoj umjetničkoj karijeri krene doličnim putem. “Moraš studirati na Umjetničkoj akademiji,” govorili su “ili te nećemo podupirati.”
To Monet nije mogao!
Stoga se mučio sâm, jedva nalazeći dovoljno novčanih sredstava za život; i slikajući, stalno slikajući. “Ja sam zarobljenik svojega oka,” rekao je jednom prigodom. Njegov nepromjenjivi cilj bio je: uvijek istinito prikazati vlastito viđenje života i prirode.
Jedna od Monetovih omiljenih tema bila je Camille, prekrasan, dražesni model. Njegovo divljenje prema njoj pretvorilo se u ljubav, i na kraju su se vjenčali.
Monet je postao utemeljiteljem novog umjetničkog smjera, impresionizma. Ali nitko nije kupovao njegove slike. Kad bi izlagao u galerijama, mnoštvo se samo smijalo. Kritičari su mu se bolno rugali. “Čak su i tapete bolje dovršene nego to,” rekao je jedan od njih. Jedan crtež u tadašnjim novinama prikazivao je redarstvenika kako upozorava trudnu ženu da se ne približava izložbi impresionista jer bi šok mogao biti prevelik.
Monet i Camille živjeli su u velikoj oskudici. Nikad kraja borbi da se prehrane i nađu mjesto gdje će stanovati. Ali Camille se nikad nije tužila. Vjerovala je u san svojega supruga.
I usprkos brigama, razočaranjima i patnji, Monet je nastavio stvarati svoja svijetla, živopisna platna. Camille je postala središtem njegove umjetnosti. Pojavljivala se na mnogim njegovim slikama — u poljima, visoka i dostojanstvena, u njihovom vrtu, na obali, ili s njihovim sinom Jeanom. Njezine duboke tamne oči odražavaju tugu i tihu odlučnost.
Borba za preživljavanje uskoro je ubrala svoj danak. Camille se razboljela. Monet je počeo očajavati. Mora ozdraviti! Ali kako? Nije mogao natjerati sebe da prestane slikati i nađe kakav “pristojan posao”. Monet se osjećao strahovito krivim, ali ga njegova opsjednutost nije napuštala.
Nakon rođenja njihovog drugog djeteta zdravlje njegove supruge se pogoršalo. Sada su znali da boluje od tuberkuloze. Monet je nastavio grozničavo slikati, nadajući se uspjehu svojih djela. Sigurno će netko uskoro priznati njegov rad, prodavat će svoje slike, moći će se preseliti na pogodnije mjesto i sve će biti dobro.
Ali uspjeh nije došao na vrijeme. Tuberkuloza je 1879. godine pokosila život voljene Camille. Monetov atelier još je uvijek bio prepun neprodanih slika. Camille se nikad nije tužila, uvijek je podupirala svojega supruga u njegovom umjetničkom radu.
Ali sada je više nije bilo.
Bilo je izgubljeno i nešto drugo, iako Monet isprva to nije shvatio. Kako kaže jedan njegov životopisac: “Smrću Camille njegovo je čudesno oko izgubilo svoju veliku stvaralačku snagu”. Sva toplina, humanost i duboka osjećajnost u njegovim slikama dolazili su od nje!
Nekoliko godina kasnije napokon je došao uspjeh. Ljubitelji umjetnosti počeli su prihvaćati impresionizam. Monetova platna su se počela prodavati. Ugled mu je porastao. Monet je napokon uspio kao umjetnik, ali bez Camille. Mučila ga je pomisao: Je li njegova borba za pravu umjetnost vrijedila života jedne takve žene?
Prodavao je svoje starije slike, ali je imao poteškoće sa stvaranjem novih. Pisao je: “Ostrugao sam sva svoja nedavno naslikana platna. Strahujem…” U jednoj je prigodi rekao: “Otkad sam došao ovamo, uništio sam šest platana. Napravio sam samo jedno koje me zadovoljava. Umoran sam od svega…”
Mogao je slikati bilo što i to bi se prodavalo za cijenu koju bi tražio. Ali on je uvidio da u njemu raste ogorčenost i nemir. “Naporno radim,” pisao je. “Razboljet ću se od muke: strašno me brine sve što činim.”
Monet je izgubio nenadomjestivi dio svojeg nadahnuća. Imao je razloga za ogorčenost, ali je možda imao razloga i za razmišljanje. Žrtvovao je svoju suprugu za umjetnost, a onda otkrio da bez nje nema umjetnosti koja bi nešto značila. Monetovo sjajno oko nije vidjelo dovoljno jasno da je sáma Camille bila njegova umjetnost i da bi, da je načinio kompromis i bolje se brinuo za nju, bolje sačuvao i svoju umjetnost.
Njegovo divljenja vrijedno nastojanje da bude najbolji u slikanju nije uključilo i težnju da bude najbolji u domu — na izvoru svojeg nadahnuća.
Mnogi među nama imaju sličan problem. Nije uvijek lako uskladiti zahtjeve našeg poslanja i našeg zvanja s potrebama našega doma. Često ne vidimo dovoljno jasno ono što je istinski nenadomjestivo.
Jedan čovjek po imenu Tom imao je toliko sreće da to otkrije prije nego što je bilo prekasno.
Tom je radio kao televizijski tehničar. Često su ga zvali da pomogne prigodom snimanja posebnih događaja. Tom se ponosio svojim poslom; poznavao je zamršenost televizijske elektronike i razvio je poseban dar za rješavanje poteškoća koje bi se pojavile tijekom snimanja.
Jedne godine se sindikat i tvrtka za koju je radio nisu mogli složiti oko ugovora. Sindikat je proglasio štrajk i Tom je, zajedno s ostalim osobljem, prestao raditi.
Tomu se nije dopadalo to da treba prekinuti raditi. Osjećao se nelagodno sjedeći kod kuće besposlen. Ali bio je siguran da će tvrtka ubrzo pristati na ugovor. Uostalom, kako bi mogli bez njega i njegovog tima? Nakon mnogo godina iskustva Tom je naučio skoro svaku pojedinost povezanu s proizvodnjom televizijskog programa. Koga bi drugoga našli s njegovom stručnošću?
Međutim, štrajk se odužio. Tvrtki kao da nije bilo stalo do kompromisa. A onda je Tom saznao da su na njegovo mjesto uzeli drugoga. To je bio pravi udarac — netko drugi preuzima njegovo radno mjesto. Što je bilo još gore, tvrtka je nastavila proizvoditi programe kao i prije. Tom je postao suvišan.
Nestalo je njegovog raspoloženja. Ako ga je bilo tako lako nadomjestiti, koliko onda vrijedi njegov život i kakvu svrhu još uopće ima? Hodao je besciljno po kući. U tim trenucima utučenosti, oko Toma se okupila njegova obitelj. Tješili su ga i hrabrili.
I tada je počeo sagledavati sebe u novom svjetlu. Ponovno je obratio pozornost na one koji su se iz dana u dan oslanjali na njega: na suprugu i djecu. Tomu je sinulo da u njegovom životu postoji mjesto na kojem ga nitko drugi ne može zamijeniti i gdje će uvijek biti nenadomjestiv: u svojoj obitelji.
Ako Tom kao suprug i otac počne sa štrajkom, neće biti zamjene. Nitko drugi nije mogao uživati u takvom ohrabrujućem odnosu, odnosu koji se razvio između njega i njegove supruge te djece.
Tom se kasnije ipak vratio na svoj posao i nastavio raditi na televiziji. Ali on se više nije oslanjao na svoj poslovni položaj i nije u njemu tražio sigurnost. Shvatio je gdje će stvarno biti nenadoknadiv.
Jeste li i vi došli do te spoznaje? Jeste li spremni ostvariti svoju nenadomjestivu ulogu? Ili vam karijera uzima vrijeme određeno za obitelj? Ima li težnja za napredovanjem prednost pred skrbi za vašega supružnika?
Znam, svi mi riječima podupiremo zamisao da su nam obitelji važnije od svega. Lako je to reći. Ali upitajte se sami: Kad treba birati između zahtjeva na poslu i potrebe u domu, koliko često birate ovo drugo? Otkazujete li ikada poslovni sastanak zato što trebate provesti vrijeme s obitelji?
Vjerojatno baš i ne tako često. Vjerujte mi, znam to. Mi pastori smo obično najveći prijestupnici: toliko smo zaposleni da spasimo svijet — da zanemarujemo svoje najbliže.
Ali Bog o kojem govori Biblija gleda na to posve drukčije. On najviše cijeni upravo ono preko čega mi najčešće prelazimo. Bog je ovo posebno lijepo istaknuo u maloj biblijskoj knjizi koja se zove Knjiga o Ruti.
Na početku tog starozavjetnog zapisa nalazimo tri udovice koje iz Moapskih poljana putuju u Judeju. To su Noemi i njezine dvije snahe, Ruta i Orpa. U Moapskim poljanama pojavila se glad, pa se Noemi odlučila vratiti u Judeju gdje je bilo više hrane.
I dok su hodale prašnjavim putom, Noemi je počela razmišljati. Ruta i Orpa, obje Moapke, nikad neće imati prilike za udaju u Judeji. Kao strankinje nikad neće biti potpuno prihvaćene. Bolje je da ostanu u svojoj zemlji; u svojem narodu će bar imati priliku da podignu obitelj.
Zato je Noemi stala i progovorila: “Vratite se svaka domu majke svoje. Neka vam Jahve bude milostiv!” (Ruta 1,8)
Ali Ruta i Orpa su odgovorile: “Ne! Mi ćemo s tobom, tvome narodu.”
One su bile sve što je ostalo starijoj ženi. Kako će sama preživjeti?
Ali Noemi je bila uporna: “Vratite se natrag, kćeri moje! Zašto biste išle sa mnom? Zar ću još imati sinova u utrobi svojoj da vam budu muževi?” (Ruta 1,11)
Orpa je nato zagrlila svoju svekrvu i sa suzama se oprostila od nje. Ali Ruta se nije mogla odlučiti da je napusti; bila je previše vezana uz nju. I ova mlada žena dala je poznato obećanje: “Kamo ti ideš, idem i ja, i gdje se ti nastaniš, nastanit ću se i ja; tvoj narod moj je narod, i tvoj Bog moj je Bog.” (Ruta 1,16.17)
Prekrasne riječi! Ne mogu zamisliti rječitiju odanost. Ruta je poznavala mjesto gdje je nitko nije mogao zamijeniti: odlučila se za jedinu obiteljsku vezu koja je još postojala.
Njih dvije krenule su same, oslanjajući se jedna na drugu na dugom putu do Judeje. Pomislili biste kako će u golemom prikazu biblijske povijesti njih dvije ostati beznačajne. Ali Bog je u Bibliji posvetio posebno mjesto njihovom iskustvu. Knjiga o Ruti zauzima iznimno mjesto u Božjoj objavi, ona je uskličnik jedne druge knjige, Knjige o sucima.
Knjiga o sucima je vrlo žalosna priča o neprekidnim otpadima Izraela. Ponekad bi se, nakon kakvog velikog izbavljenja, Izrael vratio Bogu, ali bi uskoro opet slijedili idole susjednih naroda. Nikad se nisu mogli potpuno odlučiti služiti nebeskom Bogu.
Ruta je Božji odgovor na to cijelo žalosno razdoblje. Kakva je opreka ova neznabožačka djevojka Izraelovim prevrtljivim putovima! Bog nije trebao izgovoriti drugu propovijed o vjernosti, nakon što je Izrael pokazao tako jadan život pod vodstvom sudaca. On je jednostavno ispričao prekrasnu pripovijest o jednoj mladoj ženi i njezinoj svekrvi.
Kao da Bog kaže: To je istinski važno! Kraljevi i ratnici mogu doći i proći, narodi mogu doživjeti napredak i velike padove; ali ono što na kraju vrijedi jest ova vrsta odanog odnosa.
Ruta je iznad svega cijenila mjesto na kojem je nitko drugi nije mogao zamijeniti. I kao ishod ove odluke, postala je jedan od Božjih velikih spomenika.
I vaš brak može biti jedan od Božjih prekrasnih spomenika. Pavao nam kaže da odnos između muža i žene treba biti odraz odnosa Krista i Njegove Crkve. U skrbi, štovanju i obziru prema obiteljskom životu svijet mora vidjeti sliku Kristove ljubavi prema Njegovom narodu.
Ništa u našem poslu i ništa u našem zvanju ne može osigurati ovu sliku. Ne mogu je osigurati niti sve promidžbe i sposobnosti na svijetu. Samo kakvoća naših bračnih odnosa može izraziti ono što Bog želi reći. Mi imamo ulogu koju nitko drugi ne može preuzeti.
Bog želi da budemo poznati po našim odnosima u domu. To je dio našeg poziva. Ne možemo to odvojiti od svojeg životnog poslanja. Ako naše obitelji žrtvujemo zbog svojega poslanja, ustvrdit ćemo, poput slikara Moneta, da nam više i nije ostalo nikakvo poslanje.
Biti nenadmašni u obiteljskim odnosima — kako je malo onih među nama koji teže za tim. Pritisci svijeta neprestano zahtijevaju da odvojimo svoj poziv u poslu od poziva u domu.
Ne tako davno stotine akademika okupilo se kako bi odalo čast čovjeku koji je dobio Nobelovu nagradu za znanost. Tijekom uvodnih svečanosti njegova je žena čekala iza pozornice, sa suprugama kandidata za ostale nagrade. Supruga nagrađenog nobelovca nije pokazivala neko posebno oduševljenje. Druge su žene htjele doznati razlog.
“Kako mogu biti sretna s takvim mužem?” rekla je i nastavila razočarano pripovijedati o životu u njihovom domu.
Odmah su se javile i druge: “Hej, pa tako je i kod mene!” Sve su osjećale gorčinu zanemarenosti i zlouporabe.
Dok su na pozornici sijevale bljeskalice fotoaparata i dok su uglednici držali besprijekorne govore, iza pozornice se odvijala sasvim drukčija priča. Žene koje su bile najbliže ljudima kojima se iskazivala čast mogle su samo oplakivati zajedničku bijedu.
Uspjeti u poslu a ne uspjeti u domu — to je gorka stvarnost. A tako nešto Božja riječ ne može odobriti. Naše poslanje u životu slično je tkanini bez šava. Ako u svojem životu u domu ne možemo odražavati Krista, što vrijedi ako Ga nastojimo predstaviti u svojem poslu?
Kako uspijevate na vašem nezamjenjivom mjestu? Kad se naš svijet bude pretvorio u pepeo, mi se nećemo osvrnuti i reći: “Eh, da sam bar više vremena proveo u svojem uredu!” Onda će nam biti bitna samo kakvoća naših osobnih odnosa. Naše najveće radosti i najdublja žaljenja bit će usmjereni na ljude iz našeg obiteljskog kruga na koje smo utjecali svojim dobrom ili zlom.
Molim Boga da svatko od nas bude spreman pokazati uspjeh tamo gdje to zbilja vrijedi. Posvetimo se cijelim srcem ostvarivanju svoje nenadomjestive uloge!
George E. Vandeman