Zasigurno je jedna od nevjerojatnijih istina koje nalazimo u Bibliji ta da Bog nije samo spreman živjeti među svojim narodom – On želi biti među nama. Iako je On Stvoritelj Neba i Zemlje, On čezne za zajedništvom sa stvorenjima koja su izišla iz Njegove ruke.
“Jer ovako govori Višnji i Uzvišeni, koji vječno stoluje i ime mu je Sveti: ‘U prebivalištu visokom i svetom stolujem, ali ja sam i s potlačenim i poniženim, da oživim duh smjernih, da oživim srca skrušenih.'” (Izaija 57,15)
Danas je vrlo raširen militantni ateizam. Nekad su se nevjernici zadovoljavali time što su svoje sumnje zadržavali za sebe; danas pak napadno izjavljuju da Bog ne postoji i ismijavaju kršćane i sve vjernike. Među vodećim zagovornicima ateizma su Richard Dawkins, Christopher Hitchens, Sam Harris i Daniel Dennett.
Zanimljivo je kako je Anthony Flew, koji je postavio 50-godišnji program rada ateizma, kasnije u životu doživio promjenu svoje filozofije. Njegova knjiga Bog postoji: Kako je najokorjeliji svjetski ateist promijenio mišljenje (There Is a God: How the World’s Most Notorious Atheist Changed His Mind), objavljena 2007. godine, zaprepastila je njegove bivše kolege.
Međutim, za one koji poznaju Isusa kao osobnog Spasitelja i Gospodina, argumenti poput onih koje je naveo Flew, iako mogu pomoći u određenim situacijama, potpuno su nepotrebni. Mi znamo da Bog postoji zbog toga što Ga poznajemo kao svojega Prijatelja.
“On mi kaže u dnevnoj šetnji toj
Da vječni je Spasitelj moj!
Radost pravu koju s Njim imam ja
Nitko, bez Krista, ne zna.”
(C. Austin Miles, Gle, rano u vrt idem ja)
Cijela Biblija, od Postanka do Otkrivenja, svjedoči o toj činjenici i o Bogu koji uživa biti Prijatelj ljudskog roda. On je hodao i razgovarao u vrtu s Adamom i Evom. On je hodao i razgovarao s Abrahamom i patrijarsima. A kad je doveo dvanaest plemena iz Egipta u podnožje sinajskog brda, dao je Mojsiju sljedeće upute: “Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti među njima.” (Izlazak 25,8)
Izraelci su vidjeli i čuli grmljavinu, munje i zvuk trube koji su dolazili sa svetog brda. Oni su znali da je Jahve stvaran – On je bio tamo na Sinaju – i uplašili su se. Sada je Bog čeznuo da im se još više približi na način kojim bi se osjetili pozvanima doći u Njegovu nazočnost. Namjeravao je prebivati u šatoru.
Bog je Mojsiju dao nacrt za Svetište, a Izraelci su slijedili taj nacrt u najsitnije pojedinosti. Svetište je bilo prekrasno ukrašeno – zlatom, srebrom, dragim kamenjem i raznobojnim tkaninama. Zbog toga što je trebao biti prenosiv, šator je bio malen. Njegova Svetinja nad svetinjama izgledala je poput kocke sa stranicom od deset lakata dužine (oko četiri i pol metra); Svetinja je bila dvostruko veća, dvadeset lakata s deset lakata (oko 9 x 4,5 metara).
Razmislite o tome: Veličanstvo Neba, Stvoritelj svemira zadovoljava se prebivanjem u šatoru.
Znak Božje nazočnosti
Za Izraelce je Svetište bilo srce njihovog zajedničkog življenja. Tamo je bilo središte njihovog identiteta kao posebnog Božjeg izabranog naroda.
Svetište je bilo sklonište. Tamo se slava šekine – sama Gospodinova nazočnost – očitovala između kerubina u Svetinji nad svetinjama. Sa Svetištem u njihovoj sredini, koje je išlo pred njima na njihovim putovanjima, oni su bili sigurni, zaštićeni od svih neprijatelja s kojima će se morati suočiti.
Stoljećima kasnije, nakon što su se naselili u Obećanoj zemlji, oni su i dalje gledali na Svetište kao na zaklon. Psalmist se molio: “Poslao ti pomoć iz Svetišta, branio te sa Siona!” (Psalam 20,2)
Svetište je bilo mjesto na kojem su se dobivale upute. S vremena na vrijeme Mojsije je odlazio u šator kako bi razgovarao s Bogom. Tu ga je Bog upućivao kako da vodi ljude. Nakon što se Mojsije vratio u tabor, njegovo je lice svijetlilo i ljudi ga nisu mogli gledati izravno u lice. “Kad je Mojsije završio razgovor s njima, prevuče preko svoga lica koprenu.” (Izlazak 34,33)
Svetište je također bilo mjesto božanskog vodstva. Sve vrijeme dok je Izraelski narod bio u pustinji, oblak se tijekom dana uzdizao nad Svetištem, a noću bi im svijetlio stup od ognja. Kad bi se oblak ili stup od ognja podigli, narod bi rastavio tabor i slijedio ih. Kada bi došlo vrijeme odmora, ponovno bi postavili tabor.
“Jahve je išao pred njima, danju u stupu od oblaka, da im put pokazuje, a nožu u stupu od ognja, da im svijetli. Tako su mogli putovati i danju i noću.” (Izlazak 13,21)
Svetište je bilo mjesto bogoštovlja. Izraelska sveta godina vrtjela se oko brojnih svetkovina – Pasha i Blagdan beskvasnih kruhova, Prva žetva, Blagdan sedmica, Prvi dan sedmoga mjeseca, Dan pomirenja te Blagdan sjenica – u svakoj od tih svetkovina Svetište je igralo ključnu ulogu.
Konačno, Svetište je bilo mjesto oprosta. Ovamo je grešnik donosio svoju žrtvu – janje, kozu, pticu – koju je svećenik trebao prinijeti kao žrtvu pomirnicu. Oprost se dobivao u Svetištu.
Stoga ne čudi što su Izraelci Svetište smatrali tako dragocjenim. Kad su godinama kasnije osvajačke vojske oskvrnule Hram koji je zamijenio šator iz pustinje, za njih je to predstavljalo najteži mogući gubitak, smak svijeta (vidi Psalam 74,1-7).
Mi danas nemamo zemaljsko Svetište u kojem bismo mogli potražiti Božju nazočnost. Ali time nismo u slabijem položaju u odnosu na njih: mi imamo nebesko Svetište u koje ulazimo vjerom (Hebrejima 10,19-22). Mi imamo Isusa. Bog koji je tako težio da prebiva među dvanaest plemena da im je dao upute o gradnji svetišta, otišao je ne samo korak dalje, već puno, puno dalje! On je na sebe uzeo oblik ljudskog bića. Tijelom i krvlju postao je jedno s nama.
“Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo,” prorokovao je Izaija. “Na plećima mu je vlast. Ime mu je: Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni.” (Izaija 9,6)
O Njemu je Njegov voljeni učenik Ivan napisao: “I Riječ tijelom postala i nastanila se [doslovno: ‘podigao je svoj šator’] među nama. I mi smo promatrali slavu njegovu … pun milosti i istine.” (Ivan 1,14) Taj Čovjek, lišen svih oznaka kojima se ljudi služe kako bi privukli pozornost na sebe – bogatstvo, slava, moć, obrazovanje, utjecaj – bio je utjelovljeni Bog. On je bio “Emanuel – što znači: Bog je s nama”. (Matej 1,23)
Isus je naš Veliki svećenik koji nas zastupa u dvorovima Neba. To nebesko Svetište, koje nisu napravile ljudske ruke i koje je daleko veličanstvenije nego što mi možemo zamisliti, jest pravo, izvorno Svetište. Šator u pustinji bio je tek njegova blijeda slika – on je sličio “slici i sjeni nebeskih stvarnosti” (Hebrejima 8,5).
Kao što je izraelski narod u pustinjskom šatoru pronašao svoju osobitost kao Božji narod, i mi možemo kod našeg Velikog svećenika naži utočište, upute, vodstvo, štovanje i oprost.
I to nije sve! Isus je prebivao među nama tek jedno kratko vrijeme, svega trideset i tri godine. Međutim, prije svojega odlaska obećao je poslati nebeskog Utješitelja, Svetog Duha: “Neću vas ostaviti siročad,” rekao je. “Vratit ću se k vama.” (Ivan 14,18)
Sveti Duh nastavlja Isusovu službu milosrđa. On nas uvodi u svu istinu (Ivan 16,13). Prisjeća nas na Spasiteljeva učenja (Ivan 14,26). On svijet osuđuje “s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud” (Ivan 16,8-11). A što je najbolje od svega, On je s nama!
Mi ne trebamo ići u Hram kako bismo pronašli Boga. Mi ne trebamo hodočastiti do nekog udaljenog svetišta gdje se očituje božanska nazočnost. Bog je već ovdje, upravo ovdje. Bog je s nama!
Netom prije nego što je Isus otišao, obećao je: “Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta.” (Matej 28,20) Apostol Pavao je posvjedočio: “S Kristom sam razapet na križ; živim – ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2,19.20)
Mojsije je davno molio: “Ta kako će se znati da uživamo tvoju naklonost, ja i tvoj narod? Po tome što ideš s nama. Time ćemo se samo razlikovati ja i tvoj narod među svim narodima koji su na licu zemlje.” (Izlazak 33,16) Slično tome David je preklinjao: “Ne odbaci me od lica svojega.” (Psalam 51,13)
Ukoliko ste bježali od Boga, molite tu Davidovu molitvu. Bog želi prebivati među vama. On iskreno čezne da spoznate Njegovu spasonosnu nazočnost. On želi biti vaš Zaklon, vaš Vodič, vaš Učitelj, vaš Spasitelj, vaš Gospodin!
William G. Johnsson