“Onih dana iziđe na goru da se pomoli. I provede noć moleći se Bogu.” (Luka 6,12)
Veličanstvo Neba često se molio svojemu Ocu. Često bi čitavu noć proveo u molitvi. Često je bio žalostan kad je osjećao kako sile tame djeluju u ovome svijetu pa bi napuštao grad i bučno mnoštvo i potražio neko skrovito mjesto gdje bi se mogao moliti. Maslinska gora bila je omiljeno mjesto na koje se Božji Sin povlačio na molitvu. Nakon što bi Ga mnoštvo napustilo preko noći i otišlo na počinak, On se ne bi odmarao, premda je bio umoran od rada po danu. U Evanđelju po Ivanu čitamo: “I otiđoše svaki svojoj kući. A Isus se uputi na Maslinsku goru.” (redak 8,1) Dok je grad utonuo u tišinu, a učenici otišli svojim domovima da se osvježe snom, Isus nije spavao. Njegove su se božanske molbe s Maslinske gore uzdizale nebeskom Ocu da Njegove učenike sačuva od zlih utjecaja s kojima će se svakodnevno susretati u svijetu i da osnaži Njegovu vlastitu dušu kako bi Ga ojačao za sutrašnje dužnosti i kušnje. Dok su Njegovi sljedbenici spavali, njihov se božanski Učitelj molio cijelu noć. Noćna rosa i mraz padali bi na Njegovu glavu pognutu u molitvi. Tako je ostavio primjer svojim sljedbenicima.
Dok je obavljao svoju zadaću na Zemlji, Veličanstvo Neba često se ozbiljno molio. Nije uvijek odlazio na Maslinsku goru jer su Njegovi učenici saznali za to Njegovo omiljeno mjesto pa bi Ga često slijedili. Isus je mogao liječiti bolesne i podizati mrtve. Bio je izvor blagoslova i snage. Zapovijedao je vjetrovima i oni su Ga slušali. Bio je neokaljan pokvarenošću, bez grijeha, ali se molio i to često s vikom i suzama. Molio se za svoje učenike i za sebe; time se poistovjetio s našim potrebama, našim slabostima i našim nedostacima, svojstvenima čovječanstvu. On je bio silan molitelj, bez snažnih strasti naše ljudske, grešne naravi, ali izložen istim slabostima kao mi, kušan u svemu kao mi. Isus je trpio agoniju, što je zahtijevalo pomoć i potporu Njegovog Oca. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 2. str. 425,426)