„Noa je bio čovjek pravedan i neporočan u svom vremenu. S Bogom je Noa hodio.“ (Postanak 6,9)
Kako je jednostavna i djetinja bila Noina vjera usred nevjerovanja svijeta. … Njegova vjera usavršila se njegovim djelima. On je pružio svijetu primjer u vjerovanju svakoj riječi koja je izišla iz Božjih usta. Pod božanskim nadzorom počeo je graditi korablju, golemi brod, na suhom tlu. Mnoštvo je dolazilo sa svih strana kako bi promatralo taj neobični prizor… čulo je ozbiljne, vatrene riječi jedinstvenog čovjeka koji je vjerovao u svaku riječ koju je izgovarao. … Sila je pratila Noine riječi jer je to bio Božji glas koji se obraćao ljudima preko svojega sluge. Neki su bili duboko osvjedočeni i svakako bi poslušali riječi opomene da nije bilo toliko onih koji su se ismijavali i rugali vijesti koja ih je pozivala na pokajanje, pa su prožeti istim duhom odbacili pozive milosti … i uskoro se našli među najistaknutijim i najprkosnijim rugačima; jer nitko nije tako nerazborit niti će ići tako daleko u grijeh kao oni koji su nekada prihvatili svjetlo, koji su se osvjedočili, a onda odbacili pozive Božjega Duha. … Usred sveopćeg prijezira i ismijavanja, usred sveopćeg bezakonja i neposlušnosti, Noa se isticao svojim svetim poštenjem i nepokolebljivom poslušnošću. … Bio je na svijetu, ali ne od svijeta. Noa je postao predmet prijezira i poruge upravo zbog svoje nepokolebljive vjernosti Božjim riječima. …
Dok se Božji glas preko Noe čuo u pozivima, opomenama i osudi grijeha i bezakonja, ni Sotona nije spavao; on je pripremao svoje snage. … Noa je prolazio ispite i kušnje. Protivljenje je dolazilo od velikih ljudi iz svijeta, od filozofa i ljudi takozvane znanosti, koji su mu pokušavali dokazati da njegova vijest ne može biti istinita, ali njegov glas nije ušutio; stotinu dvadeset godina riječi opomene i neprekidno su odjekivale ozbiljnim glasom, potkrepljivane njegovim marljivim radom na korablji. … Božji Duh se borio s ljudima kako bi ih pokrenuo da prihvate istinu i da joj povjeruju, ali su i Sotonini prijedlozi bili prihvaćani; ljudska pokvarena srca bila su sklonija mudrovanju oca svake laži nego da prihvate pozive beskrajne ljubavi. Pokazivali su svoju ravnodušnost i prijezir prema Božjim svečanim opomenama time što su se ponašali na isti način i činili ista djela kao i prije nego što im je opomena bila upućena. …
Noini dani, rekao je Krist, bit će vrlo slični danima prije Njegovog pojavljivanja na nebeskim oblacima. (Signs of the Times, 20. prosinca 1877.)