Duhovnost

Novi Izrael

Odnos Izraela prema Jahvi bio je određen njegovim odgovorom na Kristov dolazak i na Njegovu žrtvu pomirnicu. Prema Isusovim riječima, pravi Abrahamovi potomci ne računaju se prema Abrahamovoj krvi, već prema njegovoj vjeri. Sinovstvo i očinstvo ne određuje se prvenstveno prema tjelesnom, već duhovnom odnosu (Mt 12,48-50). Krist je tvrdio da sav Izrael treba doći k Njemu da bi ušao u Božji “pokoj”; u protivnom će morati izići na sud: “Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.” (Mt 11,28; Iz 45,22) “Tko nije sa mnom, taj je protiv; tko sa mnom ne sabire, taj prosipa.” (Mt 12,30)

Bog je poslao Krista da kao obećani Mesija oko sebe najprije okupi “izgubljene ovce doma Izraelova”, upravo onako kako su prorekli proroci (Mt 10,5.6; 15,24; Jr 23,3-5; Ez 34,15.16.23.24). Međutim, Krist je također objavio da Njegova zadaća – umrijeti po Božjoj volji i sudu – treba donijeti blagoslov svim narodima na Zemlji: “A ja, kad budem podignut sa zemlje, sve ću ljude privući k sebi.” (Iv 12,32)

Govoreći o Izaijinom proročanstvu o budućem okupljanju neznabožaca u Božjem hramu, Krist je izjavio: “Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka; i njih mi treba dovesti; one će čuti glas moj, te će biti jedno stado i jedan pastir.” (Iv 10,16; vidi Iz 56,8) Ovo je bio poziv ljudima da se vjerom odluče za Njega kao Mesiju Izraela. Da bi ispunio svoju sveopću misiju, Isus je iz Izraela pozvao dvanaest apostola, koji svojim brojem jasno prikazuju dvanaest izraelskih plemena. Započinjući s dvanaestoricom učenika koje je pozvao k sebi i opunomoćio kao apostole (Mk 3,14.15), Krist je osnovao novi Izrael, mesijanski narod ostatka u Izraelu i nazvao ga

“Crkvom (ekklēsia) svojom” (Mt 16,18). Ovom novom organizmu koji je imao svoju strukturu i vlast, dao je “ključeve kraljevstva nebeskog” (Mt 16,19; 18,17). Krist je konačnu odluku o židovskom narodu donio pri kraju svoje misije, kad su Ga židovski starješine odlučili odbaciti kao izraelskog Mesiju. Kristove riječi otkrivaju da je krivnja Izraela pred Bogom dostigla vrhunac (Mt 23,32). Njegova je presuda glasila: “Tako će vam se – velim – oduzeti od vas kraljevstvo Božje i dat će se narodu koji rađa njegovim rodom.” (Mt 21,43) Ova svečana odluka znači da Izrael više neće biti narod kojim Bog vlada i da će biti zamijenjen narodom koji će prihvatiti Mesiju i Njegovu vijest o Božjem kraljevstvu.

Krist nije obećao Božje kraljevstvo – teokraciju – nekom drugom “naraštaju” Židova u dalekoj budućnosti, kao što bi to željeli dispenzacionalistički pisci, već ljudima svih rasa i naroda koji vjeruju u Krista, “s istoka i zapada” (Mt 8,11.12). Ukratko, Njegova Crkva (“Crkva moja”, Mt 16,18) nadomjestit će narod koji je odbacio Krista.

Sam Isus je identificirao “narod” koji je Bog izabrao. Rekao je svojim učenicima: “Ne boj se, stado malo, jer je odlučio vaš Otac da vam dadne Kraljevstvo!” (Lk 12,32; 22,29) Da je Krist nepogrešivo identificirao svoje učenike kao pravi Izrael, potvrđuje činjenica da su izraelski proroci nazivali Božji Izrael Božjim stadom ili ovcama (Iz 40,11; Jr 31,10; Ez 34,12-14). Pozvavši svoje učenike da budu malo stado koje će baštiniti kraljevstvo, Krist je formirao jezgru novog Izraela (Lk 12,32). Krist je stvorio svoju Crkvu, ne paralelno s Izraelom, već kao vjerni ostatak Izraela koji će baštiniti obećanja i odgovornosti Saveza. Kristova Crkva nije odvojena od Božjeg Izraela, već samo od židovske nacije koja je kao cjelina odbacila Krista. Neposredna posljedica činjenice da je Krist izraelskom narodu oduzeo pravo na teokraciju bila je prokletstvo Saveza, kako je to Mojsije naveo u Levitskom zakoniku 26 i Ponovljenom zakonu 28.

Krist je svoju čežnju za Jeruzalemom prikazao slikom kvočke koja se nježno brine o svojim pilićima. Međutim, oni to nisu htjeli i zato je rekao: “Vaša će kuća biti prepuštena vama – pusta.” (Mt 23,37.38) Gorko plačući nad strašnom budućnošću grada nad kojim je izrečeno božansko prokletstvo, Krist je opisao razaranje koje će pretrpjeti od ruku svojih neprijatelja samo zato što nije prepoznao određeno vrijeme „svojeg pohođenja” (Lk 19,42-44). Za Izraela je Kristov dolazak u Jeruzalem bio vrijeme kad ga je Bog “pohodio”. Posljedice Mesijinog povlačenja bile su strašne za židovski narod. Gubitak božanske zaštitničke teokracije trajat će do samog svršetka vremena (Lk 21,24; 1 Sol 2,16). Krist je naglašeno pozvao svoje malo stado, vjerni ostatak Izraela, da napusti osuđeni grad (Mt 24,15-20; Mk 13,14; Lk 21,20-24).

Samo je u Kristu Izrael kao narod mogao ostati istinski Božji narod Saveza. Time što su odbacili Krista kao Božjeg mesijanskog kralja, starješine židovskog naroda pali su na odlučujućem ispitu ispunjenja Božje namjere za neznabošce. Krist je, međutim, obnovio Božji savez s dvanaestoricom svojih apostola. On je božanski poziv starom Izraelu da bude svjetlo svijetu uputio svojem mesijanskom stadu (Mt 5,14) i pozvao ga: “Učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga!” (Mt 28,19) Bog nije ovisio o židovskom narodu u ostvarenju svoje božanske namjere za sve ljude. Odbacivanjem Mesije Izrael nije mogao omesti ili odgoditi Njegov plan.

Petrovo tumačenje da je izlijevanje Svetoga Duha na Pedesetnicu izravno ispunjenje Joelovog proročanstva za posljednje dane (Dj 2,16-21), potvrđuje da Crkva nije bila neka nepredviđena, nenajavljena zajednica u Starome zavjetu. Umjesto toga bila je iznenađujuće ispunjenje Joelovog proročanstva o ostatku. Prema tome, Crkva nije neka primisao ili prekid Božjeg plana s Izraelom, već božanski isplanirana pojava i ostvarenje novog, mesijanskog Izraela. Ubrzo nakon izlijevanja Božjeg Duha na Crkvu, Petar je kategorički izjavio: “Ali i ostali proroci, koji su vam govorili od Samuela i njegovih nasljednika, također su navješćivali ovo vrijeme.” (Dj 3,24) Drugim riječima, starozavjetna proročanstva o ostatku Izraela ispunila su se nakon Pedesetnice osnutkom apostolske Crkve. I više od toga, vjerna Kristova Crkva kroz sve vjekove, posebno u svojoj potpuno obnovljenoj apostolskoj vjeri u posljednje dane, ispunjenje je starozavjetnih obećanja o ostatku.

Petar je oslovio kršćanske crkve svojeg vremena, rasijane po Maloj Aziji (1 Pt 1,1), časnim izraelskim titulama: “Vi ste, naprotiv, izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo.” (1 Pt 2,9; usp. Izl 19,5.6) Premda apostol ne rabi ime “Izrael”, sve što je Izrael bio kao Božji narod Saveza, on sada primjenjuje na Crkvu. To je Petrovo ekleziološko tumačenje Božjeg saveza s Izraelom (Izl 19,5.6). Ova primjena je izrasla iz kristološkog tumačenja mesijanskih proročanstava. Ekleziološka primjena je samo organsko produženje kristološkog ispunjenja. Kao što je tijelo organski povezano s glavom, tako je i Crkva povezana s Mesijom. Ekleziološko tumačenje potpuno uklanja etnička i nacionalna ograničenja starog Saveza s Izraelom. Narod novog Saveza više ne obilježavaju okovi rase ili zemlje, već isključivo vjera u Krista. Ovaj narod Petar naziva duhovnim Izraelom, “svetim pukom”.

Pavao naziva crkve u Galaciji, na neznabožačkom teritoriju, “Božjim Izraelom” (Gal 6,16). Premda su neki komentatori pokušali ovaj izraz protumačiti tako da se odnosi samo na židovske članove tih crkava, povijesni kontekst ove poslanice pokazuje da je Pavao odlučno odbacivao svaki pokušaj razlikovanja ili uzdizanja kršćana iz židovstva iznad kršćana iz neznaboštva. Kršteni Židovi i neznabošci jedno su u Kristu, “po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu”. Prema tome, u Kristu “nema ni Židova ni Grka” (Gal 3,26-28). Pavlov izraz “Božji Izrael” (Gal 6,16) istoznačnica je njegovog ranijeg opisa svih kršćanskih vjernika: “A ako vi pripadate Kristu, onda ste Abrahamovo potomstvo, baštinici po obećanju.” (Gal 3,29)

Apostol ovo teološko razumijevanje Crkve jasno potvrđuje u svojoj Poslanici Efežanima. Zahvaljujući Evanđelju, kršćani su primili “izraelsko građanstvo” pa se raduju u istoj nadi kao i Izrael (Ef 2,12.13). “Prema tome, niste više tuđinci i gosti, nego ste sugrađani svetih i ukućani Božji, nazidani na pravom temelju – na apostolima i prorocima, a zaglavni je kamen sam Krist Isus.” (rr. 19.20)

Na križu je Krist pomirio Židove i neznabošce “s Bogom” (r. 16). Time je uklonio i pregradu “koja ih je rastavljala – neprijateljstvo” između Židova i neznabožaca, “sruši [je] u svome tijelu, s tim što uništi Zakon zapovijedi s njegovim odredbama” (rr. 14.15). Ovo je jasno pozivanje na Kristovo ukidanje Mojsijevog zakona. Kristova zadaća bila je stvaranje mesijanskog Izraela od svih koji vjeruju u Krista. Njegova je namjera bila da “od dvaju naroda [Židova i neznabožaca] stvori, u sebi, jednoga novoga čovjeka, tvoreći mir.” (r. 15) Ova se namjera ostvarila zahvaljujući Kristovom križu (r. 16) i objavljena je Božjim svetim “apostolima i prorocima” (r. 20). “Da su svi pogani baštinici iste baštine, [svi] udovi istog tijela, [svi] dionici istog obećanja u Kristu Isusu Radosnom viješću.” (Ef 3,6). Riječju “svi”
Pavao triput naglašava (u izvornom tekstu) da su kršćani iz židovstva i neznaboštva potpuno izjednačeni s Božjim Izraelom i s obećanjima Saveza. Nitko zato nema pravo ponovno podizati zidove razdvajanja između Izraela i Crkve.

U rimskoj crkvi Pavao se suočio s pojavom neprijateljstva od strane kršćana iz neznaboštva prema židovskim kršćanima i Židovima. Takav je protujudaizam odbacio. Pavao upozorava obje skupine kršćana u rimskoj crkvi da se ne hvale nekim svojim navodnim prvenstvom ili prednostima (Rim 11,18.25; 12,3). U Rimljanima 9–11 apostol dostiže vrhunac svoje poslanice objašnjavajući kako se obraćeni neznabošci trebaju odnositi prema Božjem Izraelu. On prikazuje obraćenje neznabožaca Kristu kao pricjepljivanje divlje maslinove grančice na pitomu maslinu Božjeg Izraela (Rim 11,17-24). Tako Pavao ističe duhovno jedinstvo i kontinuitet Božjeg saveza s Izraelom i Njegov novi Savez s Kristovom Crkvom. Vjerom u Krista neznabošci su legalno povezani s maslinovim stablom, s Božjim narodom Saveza, i tako dijele korijen s Abrahamom (r. 18). Pouka iz usporedbe o pitomoj maslini u Rimljanima 11 jest da Crkva živi zahvaljujući korijenu i stablu starozavjetnog Izraela (rr. 17.18). U Rimljanima 11 Pavao posebno nastoji prikazati božansku “tajnu” povezanu s etničkim Izraelom: “Neću vas držati u nejasnoći o tajni ovoj, da se ne biste oslanjali na vlastito mišljenje. Otvrdnuće jednog dijela Izraela traje dok pogani ne uđu u punom broju [plērōma]. Kada to bude [houtōs, na taj način], sav će se Izrael spasiti, kako stoji pisano.” (rr. 25.26)

Pavao ovdje ne predlaže neki redoslijed spašavanja. On vidi mnoge Židove koji pozitivno gledaju na spasenje mnogih neznabožaca, koji se raduju Božjem milosrđu u Kristu. On vidi da se to događa “sada”.

“Baš kao što ste vi nekoć bili neposlušni Bogu, a sada ste postigli milosrđe zahvaljujući njihovoj neposlušnosti, tako su i oni sada postali neposlušni zahvaljujući milosrđu prema vama, da i oni postignu milosrđe. Bog je naime zatvorio sve ljude u neposlušnost da im se svima smiluje.” (rr. 30-32)

Pavao Židovima ne ostavlja nijedan drugi put spasenja osim onoga kojim se spašavaju svi neznabošci: vjerom u Krista, priznanjem iz cijeloga srca da je Krist uskrsli Gospodin Izraela (Rim 10,9.10). On izričito navodi Božji uvjet za spasenje Izraela: “A oni će, ako ne ustraju u nevjeri, biti pricijepljeni, jer ih Bog može opet pricijepiti.” (r. 23) Etnički Izrael očekivao je da će se na njemu ispuniti Božja obećanja Saveza uzdajući se u svoje krvno srodstvo s ocem Abrahamom i tako očekujući Božje eshatološke blagoslove kao bezuvjetno zajamčene (Mt 3,7-9; Iv 8,33.34). Protiveći se takvom hvalisanju Židova svojim etničkim prednostima (Rim 2,25-29), apostol objavljuje: “Ali nema razlike između Židova i Grka; isti je Gospodin sviju, bogat za sve koji ga zazivlju, jer: ‘Tko god prizove ime Gospodnje, spasit će se.’” (Rim 10,12.13) Današnja Crkva ispunjava zadaću etničkog Izraela, odlomljene grane iz Rimljanima 11,17. I upravo je zato obdarena Izraelovim Savezom, blagoslovima i odgovornostima, ali i prokletstvima ako otpadne. Duhovni blagoslov Božje prisutnosti u Njegovom narodu treba izazvati ljubomoru etničkog Izraela, zato što je Božji spasiteljski poziv Izraela neopoziv (r. 29). Iako je kao narod i kao Božji predstavnik stari Izrael izgubio svoj posebni položaj, vrata spasenja ostaju otvorena za pojedince iz židovskog naroda ako se pokaju i odazovu pozivu.

Hans K. LaRondelle

Podijeli