Prema jednoj opsežnoj američkoj studiji, najveći broj ljudi u SADu i Kanadi religijski pripada tzv. kulturnom kršćanstvu. Ne, kulturno kršćanstvo ne označuje niti neku novu sljedbu (poput scijentologije), niti se misli o kulturi u smislu lijepog ponašanja, nego označuje onu skupinu ljudi koji se kršćanstva sjete dvaput godišnje – na Uskrs i za Božić. Kulturno kršćanstvo tijekom božićnih blagdana podrazumijeva prije svega veliki šoping, obilat objed, a možda i odlazak u neku crkvu. Pritom se i ne razmišlja o čemu se tu ustvari radi, bitan je taj cijeli ugođaj s okićenim borovima i Djedom Mrazom (ili Božićnjakom, ako vam to nešto znači), s darovima i dobrom hranom.
I to zapravo nema neke bitne veze s kršćanstvom, tako da se (pred)božićno veselje ustalilo kao općeprihvaćeni običaj i u Japanu, u kojemu kršćanstvo jedva da je prisutno. Upravo u tom Japanu, veli anegdota, novinar je zaustavio slučajnog prolaznika što je užurbano kupovao božićne darove: “Znate li koje je pravo značenje Božića?” “Ne znam, je li to možda dan kad je Isus umro?” iskreno je odgovorio nasmijani prolaznik.
Iako bismo ovom prolazniku dali čistu jedinicu iz povijesti (i vjeronauka, čijeg god bilo), ne može se poreći da u njegovom nevino-neupućenom pitanju ima ponešto istine. Božić je svojim svjetovno-materijalnimglamurom postao danom kad se možda i najmanje misli na Isusa, velikog Spasitelja rođenog kao malo djetešce.
U takvom posvemašnje profaniranome svijetu ne čudi ni to da su mnogi kršćani, čak i oni koji se izjašnjavaju kao “nanovo rođeni” (da bi se razlikovali od “kulturnih”), prihvatili brojna vjerovanja i praksu koja ima izravne veze snew ageom, a ne s kršćanstvom. Ugledni časopis Christianity Today iznio je još 1992. godine statističke podatke prema kojima npr. otprilike polovina Amerikanaca vjeruje u izvanosjetilno opažanje; 30 posto katolika i 22 posto protestanata vjeruje u vidovitost, slične su brojke i u pitanju prihvaćanja astrologije, a osjetno veći broj i jednih i drugih vjeruje u “duhovno” liječenje. Zanimljivo je da najveći broj ispitanika uopće ne vjeruje u neka ključna naučavanja new agea, nego samo prihvaćaju praksu ovog sinkretičkog duhovnog pokreta (kao da ta praksa nema nikakve veze s teorijom).
Očito, današnji kršćani uopće i ne razumiju o čemu se radi kod new agea, jer u protivnom ili nikada ne bi prihvaćali navedene ideje ili se nikada ne bi izjašnjavali kao kršćani. Jer u temeljunew agea leži tvrdnja da je Bog cjelokupna realnost. Bog nije osoba, nego više kao neka energija i nalazi se u svemu postojećem, uključujući i nas. New ageovska filozofija poznaje i pojam Krista, ali više u smislu “kristične” energije, koja osposobljava osobu da prepozna sebe kao božansku. Isus iz Nazareta bio je samo jedna od takvih osoba, a ne jedini pravi Krist. Logično slijedi da Isus Krist nije bio nikakav spasitelj svijeta, jer unew ageu, pojednostavljeno govoreći, spasenje nam ne donosi netko drugi, nego ga sami postižemo otkrivanjem božanske naravi u sebi.
Uostalom, koliko je new age suprotstavljen novozavjetnom svjetonazoru dovoljno govori i činjenica kako je puno ime ovog pokreta zapravo novo dobaVodenjaka, doba koje treba zamijeniti doba Ribe u kojemu je dominiralo kršćanstvo.
Koliko onda u takvoj filozofiji znači događaj Božića? Jasno, praktički ništa. Jer, Isus je samo jedan od tko zna koliko onih koji su postigli duhovni stadij Krista u razvoju vlastitog ja. štoviše, to je stadij koji i mi možemo dostići, stoga nema razloga da se divimo nekome tko je prije dvije tisuće godina ostvario takav pothvat.
Nije nam sada do lamentiranja nad maloprije spomenutom činjenicom da mnogi kršćani prihvaćaju praksu new ageovskog antikršćanstva. S obzirom na naziv ove kolumne, primjerenije je reći kakvo etičko značenje ima istinski kršćanski Božić, koji se razlikuje i od očekivanja novog doba Vodenjaka i od onog tradicionalnog dvadesetpetoprosinačkog kulturno-potrošačkog tuluma.
Ponajprije, istinski Božić podrazumijeva anti-egoizam, odricanje od svakog usmjeravanja na sebe i vlastito zadovoljstvo. Dok pobornici novoga doba laskaju našem malom ja da je božansko, pravi kršćani shvaćaju koliko je nedopustivo prisvajati taj status. Prema riječima ranokršćanskog mislioca Ireneja, Bog je postao kao mi kako bi nas mogao privesti da budemo kao On, ali ne nalik po časti i vlasti, nego po karakteru. Uz to, naglašavamo Božju osobnost koja beskonačno nadilazi našu ograničenost, kao temeljni koncept kršćanstva, koji nas uči da se u svojem napredovanju ne možemo oslanjati na sebe, nego na Onoga koji nas je stvorio.
Osim toga, Isus nije postao Krist tako što je putem ezoterične inicijacije došao do ispunjenja “krističnom” energijom, nego tako što je sebe predao na križu. New age pogoduje našem konformizmu i uči nas kako je sve što nam je potrebno da bismo se uzdigli na višu razinu bavljenje jogom ili sličnim umijećem i čitanje knjiga prvosvećenika novoga doba uz umirujuće tonove ambijentalne glazbe (dakako, sve to treba platiti lijepom svotom novca). Istinski Božić neizbježno je povezan s križem. Iako je između svjetlucanja betlehemske zvijezde i muke na Golgoti prošlo tridesetak godina Isusovog života, ova su dva događaja neraskidivo povezana jer se Božić dogodio radi Uskrsa, a Uskrs je dao smisao Božiću. Božić nas uči da naš život ne treba biti egoistično i lagodno traganje za višom spoznajom, nego život požrtvovne službe iz ljubavi prema bližnjima.
Etički ideal novoga doba inicirani je mistik, a etički ideal svjetovnosti bogati potrošač. Isus Krist je mogao biti i jedno i drugo, ali je odabrao treći put, put samoodricanja do križa. Ovo samoodricanje je bilo ontološke naravi: da bi postao Krist, Isus se nije uzdigao do višeg stupnja, nego se ponizio, spustio na našu razinu. On nije od čovjeka postao Bog (ili novodopski bog), nego je od Boga postao čovjekom. New age pogoduje našoj želji za uzdizanjem, dok nas istinski događaj Božića poziva na poniznost, spuštanje.
Božić nas opominje da nam je potreban Spasitelj, koji je ujedno i Učitelj, ali ne i guru, jer nas uči primjerom, cjelokupnim svojim životom i ne prodaje svoju mudrost.
U najkraćem, istinski Božić stoji čvrsto nasuprot našoj nemoralnoj usmjerenosti na sebe, koju new age samo neuspješno zamata u plašt nekakve želje za višom spoznajom. I, dakako, istinski Božić nije vezan za jedan određeni datum u godini (i to pogrešno uveden 353. godine); on je svakidašnji događaj i svakidašnji poziv na novi život poslušnosti Bogu i službe bližnjima.
Željko Porobija
(Znaci vremena 4/2004, Zagreb)