“Sjećajte se sužanja.” (Hebrejima 13,3)
Jučer sam na poziv govorila pred zatvorenicima (u blizini Salema u Oregonu). Sestra Jordan, vrlo mila, vjerna žena, povezla me je svojim zaprežnim kolima. … Bila sam iznenađena ugledavši tako fino društvo pametnih ljudi. O, to je tako tužno! Tako mnogo mladih ljudi, mlađih od naših dragih sinova, tako bistrih, koji bi mogli zauzeti bilo koji položaj u društvu! Ne bi ni sanjao da su to zatvorenici, osim kad pogledaš njihovu čudnu odjeću. A i ona je bila tako uredna i čista. Nije bilo ničeg odbojnog u njihovoj pojavi.
Nadzornik nas je najprije uveo unutra, a onda, na zvuk zvona, uz glasno škripanje povučen je teški željezni zasun i iz svojih ćelija sjatilo se sto pedeset zatvorenika. Zatim smo bile zaključane unutra s njima — upravitelj zatvora, nadzornikova žena (dama s Juga), brat i sestra Carter, sestra Jordan i ja. Zatvorenici su pjevali predvođeni bratom Carterom. Tu su bile i orgulje. Na njima je svirao jedan mladić, izvrstan glazbenik, dečko koji obećava — ali, nažalost, zatvorenik! Ja sam se pomolila i sve glave su bile pognute. Zatim su ponovno pjevali, a onda sam im se obratila ja.
Slušali su s najvećom pozornošću dok sam govorila na temelju riječi: “Gledajte koliku nam je ljubav Otac iskazao, da se zovemo djeca Božja. A to i jesmo!” (1. Ivanova 3,1) Izložila sam im Adamov grijeh, njegov pad i dar koji je Bog dao da bi otkupio Adamov prekršaj. Govorila sam o ljubavi koja se tu pokazala da bi čovjek mogao biti spašen od grijeha i propasti. Zadržala sam se na Kristovoj kušnji u pustinji, na pobjedi koju je izvojevao u korist ljudskog roda, i na tome kako se čovjek može oduprijeti Sotoninim zavodljivim zamkama oslanjajući se na Krista. Nekoliko trenutaka zadržala sam se na naravi grijeha rekavši da je grijeh prekršaj Zakona i da pokajanjem pred Bogom i vjerom u našega Gospodina Isusa Krista grešnik može biti u potpunosti i besplatno spašen. Međutim, on ne može biti spašen zaslugama Kristove krvi ako krši Očev Zakon. … Krist je umro da bi grešniku dokazao da za njega nema nade dokle god griješi. Poslušnost svim Božjim zahtjevima njegova je jedina nada za oprost na osnovi Kristove krvi. Dugo sam se zadržala na velikoj nagradi koja će na kraju biti dana onome tko pobijedi — na njegovo čelo bit će stavljen vijenac života koji ne vene.
Ljudi su slušali u najsvečanijoj tišini, a poneka suza u oku i drhtava usna pokazivale su da su njihova srca, iako otvrdnula grijehom, bila dirnuta onim što je rečeno. (Letter 32, 24. lipnja 1878. — Pismo Jamesu Whiteu kad je putovao po istočnom dijelu Sjedinjenih Država)