“Jer ne držah zgodnim među vama išta drugo znati osim Isusa Krista, i to raspetoga. Moja riječ i moje propovijedanje nije se sastojalo u uvjerljivim riječima mudrosti, već u očitovanju Duha i snage.” (1. Korinćanima 2,2-4)
Ali za Pavla je križ bio predmet najvećeg zanimanja. Otkad je zaustavljen u proganjanju sljedbenika razapetog Nazarećanina, nikad se nije prestao hvaliti križem. U ono vrijeme primio je objavu Božje beskonačne ljubavi koja se otkrila u Kristovoj smrti, i u svojem je životu doživio čudesnu preobrazbu kojom su se svi njegovi planovi i namjere uskladili s Nebom. Od tog je trenutka znao da je novi čovjek u Kristu. Iz vlastitog je iskustva znao da kad grešnik upozna Očevu ljubav onakvom kakva je vidljiva u žrtvi Njegova Sina i pokori se božanskom utjecaju, dolazi do promjene srca te od tog trenutka Krist postaje sve u životu.
U vrijeme obraćenja, Pavla je nadahnula silna želja da pomogne bližnjima da upoznaju Isusa iz Nazareta kao Sina živoga Boga koji može preobraziti i spasiti. Otad je cijeli njegov život bio posvećen nastojanju da prikaže ljubav i snagu Raspetoga. U njegovo veliko samilosno srce stali su svi društveni slojevi. “Ja sam dužnik”, izjavio je, “i Grcima i barbarima, i mudrima i nerazumnima.” (Rimljanima 1,14) Ljubav prema Gospodinu slave, kojega je tako bezobzirno progonio u Njegovim svetima, bila je pokretačko načelo njegova ponašanja, sila koja ga je poticala. Ako bi se dogodilo da njegova revnost na putu dužnosti oslabi, jedan pogled na križ i čudesnu ljubav koja se na njemu objavila bio je dovoljan da opaše bokove, to jest um, i nastavi putem samoodricanja.
U snazi Duha Pavao im je ispričao događaj o svojem vlastitom čudesnom obraćenju i pouzdanju u starozavjetna Pisma. Svoje riječi izgovarao je sa svečanom ozbiljnošću da je svim srcem ljubio raspetog i uskrslog Spasitelja. Vidjeli su da je njegov um usredotočen na Krista, da je cijeli njegov život povezan s njegovim Gospodinom.
Pavao je shvatio da sam po sebi nema sposobnosti, već da ga osposobljava Sveti Duh čiji je milostivi utjecaj ispunio njegovo srce pokoravajući svaku misao Kristu. O sebi je govorio da “uvijek i svuda na svom tijelu nosimo smrtne patnje Isusove, da se na našem tijelu očituje i život Isusov” (2. Korinćanima 4,10). U apostolovom nauku Krist je bio središnja Osoba. “Živim”, izjavio je, “ali ne više ja, nego Krist živi u meni.” (Galaćanima 2,20) “Ja” je bilo skriveno; Krist je bio otkriven i uzvišen. (Djela apostolska, str. 154—158)