„Onaj [Krist] reče: ‘Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima, i nadvladao si.’“ (Postanak 32,29)
Te noći Jakov, miljenik svoje majke, doživio je novorođenje i postao Božje dijete. U svojem obeshrabrenju, svjetlo koje ga je obasjalo prihvatio je kao nešto najdragocjenije, a tvrdi kamen na kojem je počivala njegova glava, kao nešto najpoželjnije na čemu bi glava uopće mogla počivati. (Manuscript 85, 1908.)
Kako je bio sretan! Znao je da je razgovarao s Bogom. A i svi oni koji su primili svjetlo s Božjeg prijestolja, isto su tako iz cijelog srca izražavali hvalu, zahvalnost i slavu Gospodinu Bogu nebeskome! (nedatirani Manuscript 29)
U odlučujućem trenutku svojega života Jakov se povukao na molitvu. Bio je ispunjen samo jednom mišlju – izmoliti promjenu karaktera. Dok je iznosio svoje potrebe Bogu, neki neprijatelj, kako je on pretpostavljao, stavio je ruku na njega i on se čitavu noć hrvao boreći se za život. Kad mu je snaga već bila na izmaku, Anđeo je upotrijebio svoju božansku moć. Po tome dodiru Jakov je prepoznao Onoga s kime se borio. Ranjen i bespomoćan, pao je na Spasiteljeve grudi moleći blagoslov. Nije se dao odbiti niti je prestajao moliti, a Krist je uslišao molbu njegove bespomoćne, pokajničke duše, kako je i obećao: „Ili u moje nek’ dođe okrilje, neka sklopi mir sa mnom, mir neka sklopi sa mnom.“ (Izaija 27,5) Jakov je odlučno zahtijevao: „Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.“ (Postanak 32,26) Onaj s kojim se patrijarh hrvao nadahnuo ga je duhom ustrajnosti, On mu je dao i pobjedu i promijenio mu ime Jakov u Izrael: „Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima, i nadvladao si.“ (Postanak 32,29) Ono što je uzalud nastojao postići vlastitom snagom, stekao je predanošću i čvrstom vjerom. (Misli s Gore blaženstava, str. 122,123)
Preporučujemo:
