“Bezbožnika taru mnoge nevolje, a tko se uzda u Jahvu, njega okružuje milost.” (Psalam 32,10)
Često mislimo da oni koji služe Bogu imaju mnogo više nevolja od nevjernika, i da im je namijenjen neravan put da njime putuju. … Međutim, uživa li grešnik u svojim svjetovnim zadovoljstvima i užicima bez ograničenja? O, ne! Ima trenutaka kada je grešnik užasno uznemiren. On se plaši Boga, ali Ga ne voli.
Jesu li bezakonici slobodni od razočaranja, zbunjenosti, zemaljskih gubitaka, siromaštva i očaja? Mnogi među njima pate od trajnih bolesti, ali nemaju moćnoga i jakoga Boga da se na Njega oslone, nemaju milosti odozgo da ih ojača i pomogne im u njihovoj nemoći. Oni se oslanjaju na svoju snagu. Nemaju nikakve utjehe od gledanja unaprijed, u budućnost, već ih muči strašna neizvjesnost i tako zatvaraju svoje oči kada umiru ne nalazeći nikakvog veselja u očekivanju jutra uskrsnuća jer ne gaje nikakvu radosnu nadu da će dobiti dio u prvom uskrsnuću. …
I kršćanin je podložan bolestima, razočaranjima, siromaštvu, klevetama i očaju. Ali usred svega toga on voli Boga, odlučuje izvršavati Njegovu volju i ništa tako visoko ne cijeni kao znakove Njegovog odobravanja. Izložen vihoru nevolja i stalnim promjenama životnih okolnosti, on zna da postoji Netko tko sve to zna, Netko tko će prignuti svoje uho da čuje viku ožalošćenih i nevoljnih, Netko tko će imati sućuti prema svima tužnima i ublažavati strahovanja svakog srca.
Usred svih svojih nevolja kršćanin ima snažnu utjehu. I ako Bog dopusti da ga zadesi neka dugotrajna, teška bolest prije nego što sklopi svoje oči da umre, on sve podnosi s vedrinom. … On gleda u budućnost s nebeskim zadovoljstvom. Kratak odmor u grobu, a onda će Darovatelj života raskinuti okove groba, osloboditi zarobljenika i izvesti ga iz njegove prašnjave postelje u besmrtnost, da više nikada ne iskusi bol, tugu ili smrt. O, kakve li nade za kršćanina! Neka ta kršćanska nada bude i moja! Neka bude i vaša!
Ellen G. White
(tekst je preuzet iz knjige Naše visoko zvanje, 11. str.)