“Bezbožnika taru mnoge nevolje, a tko se uzda u Jahvu, njega okružuje milost.” (Psalam 32,10)
Često mislimo da oni koji služe Bogu imaju mnogo više nevolja od nevjernika, i da im je namijenjen neravan put. … Međutim, uživa li grešnik u svojim svjetovnim zadovoljstvima i uživanjima bez ograničenja? O, ne! Ima trenutaka kada je grešnik užasno uznemiren. On se boji Boga, ali Ga ne voli.
Jesu li bezakonici slobodni od razočaranja, zbunjenosti, zemaljskih gubitaka, siromaštva i očaja? Mnogi među njima pate od trajnih bolesti, a nemaju moćnoga i jakoga Boga da se na Njega oslone, nemaju milosti odozgo da ih ojača i podrži u njihovoj nemoći. Oni se oslanjaju na svoju snagu. Nemaju nikakve utjehe kad gledaju u budućnost, već ih muči strašna neizvjesnost; i tako zatvaraju svoje oči kada dođe smrt, ne nalazeći nikakvog veselja u očekivanju jutra uskrsnuća, jer ne njeguju nikakvu radosnu nadu da će imati dio u prvom uskrsnuću. …
I kršćanin je podložan bolestima, razočaranjima, siromaštvu, klevetama i očaju. Ali usred svega toga on ljubi Boga, izvršava Njegovu volju i ništa tako visoko ne cijeni kao znakove Njegovog odobravanja. Izložen vihoru nevolja i stalnim promjenama životnih okolnosti, on zna da postoji Netko tko sve to zna, Netko tko će prignuti svoje uho i čuti vapaj ožalošćenih i nevoljnih, Netko tko će imati sućuti za sve tužne i ublažavati strahovanja svakog srca.
Usred svih svojih nevolja, kršćanin ima snažnu utjehu. I ako Bog dopusti da ga zadesi neka dugotrajna, teška bolest prije nego što bude sklopio svoje oči i umro, on sve podnosi s vedrinom. … On promatra budućnost s nebeskim zadovoljstvom. Kratak odmor u grobu, a onda će Davatelj života raskinuti okove groba, osloboditi zarobljenika i izvesti ga iz njegove prašnjave postelje u besmrtnost, da više nikada ne iskusi bol, tugu ili smrt. O, kakve li nade za kršćanina! Neka ta kršćanska nada bude i moja! Neka bude i tvoja! (Letter 18, 1859.)