“U onaj se čas približiše učenici k Isusu i zapitaše ga: ‘Tko je najveći u kraljevstvu nebeskom?’ Nato Isus pozva k sebi malo dijete, postavi ga pred njih te reče: ‘Zaista, kažem vam, ako ponovo ne postanete kao mala djeca, sigurno nećete ući u kraljevstvo nebesko. Dakle: najveći je u kraljevstvu nebeskom onaj koji se ponizi kao ovo malo dijete.’” (Matej 18,1-4)
Ovim smo došli do omiljenog pitanja učenika. Oni su putem “raspravljali” o tome tko je najveći (Marko 9,33.34). Možda je ovu nesuglasicu potaknula Isusova pohvala Petra nakon što je odgovorio da je Isus Krist. Skoro je nemoguće povjerovati da on nije bio radostan zbog te pohvale. Tu je zatim i biranje trojice učenika koja su pošla s Isusom na Goru preobraženja.
Međutim, na dubljoj razini pitanje o tome tko je najveći počiva u središtu grešnog ljudskog srca. Sebična želja za veličinom pokreće i najveća svjetska postignuća i njegove najveće grijehe. Želja za isticanjem, nadmoći i divljenje ljudi dio je velike pobune ljudskih bića protiv Boga. Bio je to također korijen Luciferovog grijeha na Nebu. On je rekao u svojem srcu: “Povrh zvijezda Božjih prijesto ću sebi dići. … Bit ću jednak Višnjemu.” (Izaija 14,13.14) Želja da budemo najveći, čak i da postanemo bog vlastitog života, temelj je grijeha. I kao što smo već zapazili razgovarajući o riječima u Mateju 16,24, jedino rješenje tog problema jest križ — odnosno smrt nas samih i iskustvo novog rođenja u Kristu.
U Evanđelju po Mateju 18,2-4 Isus kaže svojim učenicima da će najveći u Njegovom kraljevstvu biti oni koji su kao mala djeca. Djeci se u prošlosti pridavala mala važnost, a mi zatječemo Isusa kako okreće mudrost ovoga svijeta naopačke objavljujući da prava veličina ne leži u postignućima i svjetovnoj mudrosti, već u dječjoj poniznosti i iskrenosti.
Kao što možemo očekivati, učenicima nije se svidjela ta pouka i odmah su je zaboravili. Da budem iskren, ni ja ne uživam u njoj. S tim shvaćanjem vraćamo se u podnožje križa u poniznom pokajanju.
Preporučujemo:
