„Budući da je sam trpio i bio kušan, može pomoći onima koji stoje u kušnji.“ (Hebrejima 2,18)
Iako je izdržao najteže kušnje, Krist nije pao niti se obeshrabrio. Pobjeđivao je radi nas jer da je posrnuo, da je popustio kušnji, ljudski rod bio bi izgubljen.
Biblija nam samo spominje sukob sa Sotonom u pustinji, međutim, bila je to strašna bitka. Krist je izišao kao pobjednik podnijevši kušnju radi nas. Kako je mala čovjekova sposobnost da shvati težinu Kristovog kušanja! Kako malo čovjek može razumjeti to mučenje o kojem je ovisila sudbina izgubljenog svijeta! Otkupitelj svijeta nije ratovao protiv krvi i mesa, već protiv poglavarstava i vlasti, protiv upravljača ovoga mračnog svijeta, protiv duhovne izopačenosti ispod neba! Cijelo Nebo pratilo je tu bitku i do kakve je radosti, do kakvog klicanja došlo na Nebu kada se saznalo da je pomoć povjerena Onome koji je moćan da pobijedi, moćan da spasi!
Kakav li je to bio događaj kada se Krist stavio u položaj Adama, kada je pobijedio kušnju u kojoj je Adam pokleknuo i tim podvigom stavio čovjeka na sigurno tlo, u okrilje Božje milosti, u položaj da pobijedi u svojim bitkama zaslugom Isusa Krista! U Kristovo ime, Njegovom milošću, čovjek može postati pobjednik isto onako kao što je Krist bio pobjednik. U Kristu se ljudska narav sjedinila s božanskom, a jedini način na koji i čovjek može postati pobjednik jest da i on postane dionik božanske naravi. … Božanska i ljudska narav prožimaju se u onome koji je dobio Kristovog Duha. Apostol Pavao piše: „Zato je u svemu morao postati sličan svojoj braći da bude veliki svećenik milostiv [prema ljudima]. … Nemamo, naime, nekoga velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego jednoga koji je iskusan u svemu [kao i mi], samo što nije sagriješio.“ (Hebrejima 2,17; 4,15) (Youth’s Instructor, 30. lipnja 1892.)