“Ta, poznato vam je milosrđe Gospodina našega Isus Krista, kako je radi vas od bogataša postao siromah da vi postanete bogataši njegovim siromaštvom.” (2. Korinćanima 8,9)
Isus, sjajnost Očeve slave, “nije se ljubomorno držao svoje jednakosti s Bogom, nego se nje lišio uzevši narav sluge i postavši sličan ljudima” (Filipljanima 2,6.7). Pristao je proći kroz najteža iskustva života koračajući usred ljudskih sinova — ne kao kralj koji zahtijeva počasti, već kao Onaj čiji je životni poziv služiti drugima. U Njegovom ponašanju nije bilo ni traga lažnoj revnosti ili hladnoj strogosti. Narav Otkupitelja svijeta bila je uzvišenija od anđeoske, a ipak su s Njegovim božanskim veličanstvom bile sjedinjene krotkost i poniznost, kojima je sve privlačio k sebi.
Isus se odrekao sebe i nije se isticao nijednim svojim djelom. U svemu se pokoravao volji svojega Oca. Kad je Njegovo poslanje na Zemlji bilo već pri kraju, mogao je reći: “Ja sam tebe proslavio na zemlji, izvršivši djelo koje si mi dao da učinim.” (Ivan 17,4) Krist nas poziva: “Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer ja sam krotka i ponizna srca. … “Ako, dakle, tko hoće ići za mnom, neka se odreče samog sebe, neka uzme svoj križ i neka me slijedi.” (Matej 11,29; 16,24) Odbacimo zato s prijestolja svoje sebične interese i neka oni više ne vladaju dušom.
Onaj koji gleda na Kristovo samoodricanje i Njegovu poniznost srca bit će prinuđen reći, kao što je rekao Daniel kad je ugledao Onoga koji je bio sličan sinovima čovječjim: “Ostadoh sâm gledajući to veliko viđenje; onemoćah, lice mi problijedje, iznakazi se, snaga me ostavi.” (Daniel 10,8) Samopouzdanje i samoisticanje kojima se hvalimo prikazuju nam se tada u svoj svojoj ružnoći, kao znakovi robovanja Sotoni. Čovjek se po naravi uvijek nastoji istaknuti i uvijek je spreman boriti se za prvenstvo. Ali onaj koji uči od Isusa odrekao se sebe, oholosti i želje za prvenstvom. U njegovoj duši vlada mir, njegovom osobnošću upravlja Duh Sveti. Tada više ne težimo za najvišim mjestom. Ne gajimo slavoljubivu težnju da nametljivošću obratimo pozornost na sebe, već osjećamo da je naše najviše mjesto kraj Spasiteljevih nogu. Tada gledamo u Isusa očekujući da nas Njegova ruka povede i osluškujemo Njegov glas da nas uputi. (Misli s Gore blaženstava, str. 19,20)
Za razmišljanje: Isus nije isticao sebe u svojim djelima. Kako ja mogu primijeniti tako visoka mjerila nesebičnosti u svojem životu?