“Ali Bog koji je bogat milosrđem — iz svoje velike ljubavi kojom nas je ljubio — nas, koji smo bili mrtvi zbog grijeha, s Kristom oživi … s njim nas i uskrisi i s njim postavi na nebesima, u Kristu Isusu. (Efežanima 2,4-6)
Gdje je Božji Duh, tu je krotkost, strpljenje, blagost i suzdržljivost. Tu je mekoća duše, blagost koja širi Kristov miris. Ali neobraćeni ljudi ne donose takve plodove. Što je veća potreba da se takvi ponize pred Bogom, to su oni manje svjesni svojega pravog stanja i pokazuju veće samopouzdanje. Što više tvrde da ih Bog vodi, to su zahtjevniji prema svima oko sebe, manje sposobni da prihvate ukor, nestrpljiviji kad im se proturječi i manje osjećaju potrebu za savjetovanjem. Umjesto da budu krotki i blagi, popustljivi, milosrdni, puni ljubavi i dobrih plodova, oni se ponašaju strogo i despotski. Umjesto da budu brzi čuti i spori govoriti, oni su spori čuti i brzi govoriti.
Takvi nisu spremni učiti ni od koga. Narav im je plahovita i žestoka. U njihovom izgledu i držanju primjećuje se čvrsta odlučnost i oštrina. Oni govore i ponašaju se kao da hoće oteti djelo iz Božjih ruku i sami presuditi onima za koje smatraju da griješe.
Suprotno tome, iskreni Kristov učenik oponašat će svoj Uzor. Ljubav će ga navoditi na savršenu poslušnost. Bit će izvršitelj Božje volje na Zemlji kao što se izvršava na Nebu. A opet, onaj čije je srce još uvijek ukaljano grijehom, ne može biti bogat u dobrim djelima. On se ne uklanja od zla, nije oprezan i ne bdije nad vlastitim pobudama i ponašanjem, ne pazi na svoje riječi, ne odriče se sebe i ne uzdiže Kristov križ. Te jadne, zavedene duše ne drže ni prve četiri zapovijedi Dekaloga koje uređuju čovjekovu dužnost prema Bogu, niti posljednjih šest, koje uređuju njegovu dužnost prema bližnjima.
Ovo su plodovi Duha koji vladaju srcem i upravljaju životom: ljubav, radost, mir, strpljenje, blagost, suosjećanje, milosrđe i poniznost uma. Iskreni vjernici hodaju u Duhu i Božji Duh prebiva u njima. (Manuscript 1, 9. listopada 1878., “Poteškoće u crkvi”)