Teologija

Opravdanje vjerom

Koncept opravdanja vjerom, poznat stoljećima u teološkim promišljanjima protestanata, danas se uvelike primjenjuje i u ostalim kršćanskim zajednicama. Takvo je vjerovanje s vremenom doživjelo određene teološke kompromise te se stopilo s teologijom opravdanja djelima koja je iz biblijske perspektive neprihvatljiva.

U teologiji opravdanja vjerom susrećemo se s dvjema imenicama:pravda i vjera te glagolom pravdatikoji nam treba objasniti suodnos između tih dviju imenica ili pojmova. Pojmovi pravde i vjere vremenom su krivotvoreni, a osobito glagol kojim se opisuje radnja pravdanja.

Usmjerit ćemo pozornost prema izvornom biblijskom značenju ovih toliko pogrešno upotrebljavanih pojmova. Opravdanje vjerom je potpuno božanska inicijativa ili djelo.

Pravda koja je potrebna za spasenje: Pravdu trebamo poistovjetiti s povijesnim Isusom Kristom i Njegovim bezgrešnim životom u ljudskom tijelu trideset tri i pol godine.

Vjera koja je potrebna za spasenje: Vjeru također trebamo poistovjetiti s povijesnim Isusom Kristom i Njegovim bezgrešnim životom u ljudskom tijelu trideset tri i pol godine.

Opravdanje je utjelovljenje ili inkarnacija osobina Svetog Duha u naše ljudsko tijelo (život), kroz Svetog Duha u Osobi Isusa Krista: “Naprotiv, plod su duha: ljubav, radost, mir, strpljivost, blagost, dobrota, vjernost, krotkost, uzdržljivost.” (Galaćanima 5,22)

Nema govora o ljudskoj vjeri, ljudskoj volji, ljudskom izboru, ljudskim djelima ili slično. Pravda kojom se opravdavamo je sto posto Božja. Vjera kojom prihvaćamo tu pravdu također je sto posto Božja i plod je Svetog Duha. I opravdavanje, odnosno posvećenje, je sto posto Božje. Pitamo se: Koja je naša uloga? Prije nego ponudimo odgovor, treba usvojiti pravilno razumijevanje pojmova pravde, vjere i opravdanja odnosno posvećenja.

Odakle dolaze pravda i vjera? Podrijetlo pravde je nebesko, u njoj nema ništa zemaljskog; ona je satkana na nebeskom razboju ili tkalačkom stanu i u njoj nema ni trunke ljudskoga konca.

Ljudska pravda prije pada u grijeh. – Adam i Eva stvoreni su sa svojom osobnom pravdom (sveti, pravedni, dobri), a rezultat je bio da su bili poslušni. Bili su u potpunom skladu s Božjim zakonom koji je bio ugrađen u njihova srca, odnosno um, u afirmativnom, pozitivnom i aktivnom stanju. Ta pravda s kojom su bili stvoreni našla je svoj izraz u nesebičnoj ljubavi prema Bogu i svim stvorenjima.

Ljudska pravda nakon pada u grijeh. – Padom u grijeh Adam i Eva su nepovratno izgubili svoju osobnu pravdu i postali obespravljeni, robovi sebičnosti kojom upravlja Sotona. To novonastalo ropstvo izražavalo se, i do današnjih se dana izražava, u podčinjenosti njihove egocentrične, sebične naslijeđene naravi svome “ja”, odnosno samom Sotoni.
Čovječanstvo je bez Boga postalo nesveto, nepravedno, loše i neposlušno. Jednom riječju, ljudi su postali bezakonici. Stanje odsutnosti duhovnih vrijednosti može se danas prepoznati na svakom koraku. Nakon potopa pojavila se potreba za pisanim Božjim zakonom, uz već postojeći plan spasenja dan na početku u Postanku 3,15: “Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu.” Taj Zakon je dan u obliku pisanih Deset zapovijedi ili Dekaloga s obzirom na to da su ljudi zaboravili ono što im se usmenom predajom prenosilo i da su pali u idolopoklonstvo. Ključna zapovijed o Božjem imenu, tituli i području vladanja izražena u Zakonu na Sinaju posebice se nalazi u zapovijedi o šabatu (suboti) koja u Izlasku 20,8 glasi: “Sjeti se da svetkuješ dan subotni. šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.” Ljudi su se trebali sjećati zato što su zaboravili Boga.

U početku odvojeni od Boga, naši praroditelji izgubili su zajednicu s Bogom i poznavanje Boga te su bježali od svojega Oca i Stvoritelja. Bog kaže: “Vo poznaje svog vlasnika, a magarac jasle gospodareve – Izrael ne poznaje [mene], narod moj ne razumije.” (Izaija 1,3) “A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Ivan 17,3) Budući da je vječni život poznavanje Boga i Isusa Krista, izgubili su vječnost koja je ovisila o zajednici s Bogom.

Problem koji se tiče vječnog života je poznavanje ili nepoznavanje Boga. Danas se mnogi nalaze izvan vječnog života jer ne poznaju Boga i Isusa Krista.

Prije pada u grijeh ljudi su bili duhovni, a nakon pada postali su tjelesni. Ova dva načela međusobno su suprotstavljena. Apostol Pavao nas izvješćuje o tome: “Jer tijelo žudi protiv duha, a duh protiv tijela. Da, to se dvoje međusobno protivi tako da ne činite što biste htjeli.” (Galaćanima 5,17)

Čovjek je postao tjelesan, samostalan i autonoman pa si pojedinac daje pravo određivati zakone. Drugim riječima, ljudski razum, osjećaji, djela i pobude, a time i volja, više se nisu mogli pokoriti i podložiti Bogu. U tom smislu Biblija uči da se ne trebamo oslanjati na svoj razum i osjećaje. “Uzdaj se u Jahvu svim srcem i ne oslanjaj se na vlastiti razbor.” (Izreke 3,5)

Kako su naše pobude uvijek sebične i tjelesne, i ljudska volja – koja je prava nevolja – ne želi se pokoriti, odnosno podložiti Božjoj volji. U tom smislu potrebna je božanska pomoć. “Nema pravedna ni samo jednoga; nema razumna, nema nikoga koji traži Boga. Svi su zastranili, zajedno se pokvarili. Nema ni jednoga jedinoga koji čini dobro.”
(Rimljanima 3,10.11)

Ovakvom jasnom biblijskom učenju o ljudskoj stopostotnoj grešnosti, uključujući razum, osjećaje, postupke, pobude i volju – cijelu narav – skolastičari poput Tome Akvinskog i drugih pogrešno su naučavali teologiju ljudske djelomične grešnosti, isključujući razum i volju, dakle dajući im autonomiju, i time utrli put modernom racionalizmu i opravdavanju djelima. Kad Isus izjavljuje da bez Njega ne možemo ništa činiti, time se poziva na duhovne komponente. Da bi čovjek mogao primiti duhovnost, mora odbaciti tjelesnost. Dakle, čovjek, odnosno ljudsko “ja”, mora odustati, posumnjati u sebe, jednostavno izgubiti sebe, umrijeti sebi. Isus veli: “Tko hoće sačuvati svoj život, izgubit će ga, a tko izgubi radi mene svoj život, naći će ga.” (Matej 16,25) “Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život.” (Ivan 6,63)

Apostol Pavao jasno se izražava o tome kad kaže: “Živim – ali ne više ja, nego Krist živi u meni: život koji sada provodim u tijelu, provodim u vjeri u Sina Božjega, koji mi je iskazao ljubav i samoga sebe za mene predao.” (Galaćanima 2,20) “Iz dana dan mrem, tako mi slave koja ste vi, braćo – što je imam u Kristu Isusu, Gospodinu našem.” (1. Korinćanima 15,31)

opravdanje3.jpgOvo umiranje nipošto nije simbolično; naprotiv, bolan je to proces osnovan na samoodricanju i žrtvi, a često ih prate osjećaji neugode i velike borbe. To je suprotno od lagodnog, ugodnog, emotivno pozitivnog kršćanstva čiju privlačnost mnogi promiču (privlačno karizmatsko kršćanstvo). Učenje apostola Pavla u teologiji odustajanja od sebe jasno i govori o stvarnom svakodnevnom umiranju. Bog se utjelovio, inkarnirao, i donio svoju osobnu pravdu u naše ljudsko tijelo i u njemu je nosio i sačuvao za nas u životu čovjeka Isusa Krista u trajanju od trideset tri i pol godine. Zapazite da je ta pravda, koja je satkana na Nebu, donesena nama ljudima koji smo postali obespravljeni, nepovratno izgubivši svoju osobnu pravdu. Nošena je i sačuvana u ljudskom tijelu u nama i za nas. Važno je razumjeti da Isus nije zaslužio pravdu, postao dobar, nego ju je sačuvao od Sotone u nama i za nas: On je bio dobar i ostao dobar po Duhu koji se utjelovio u ljudskom tijelu. Ideja da Boga treba udobrovoljiti (što je smisao mariologije), umilostiviti i žrtvovati Mu nešto, poganskog je podrijetla i prisutna je u svim mnogobožačkim religijskim sustavima, a, nažalost, danas i u većini monoteističkih sustava.

Razlog sveopćeg moralnog propadanja je nepoznavanje Boga. To se događa zbog loših crkvenih interpretacija Božjeg karaktera. Na golgotskom križu ubijene su pravda i vjera u ljudskom tijelu. Kako su i jedna i druga božanske osobine apsolutne vrijednosti, to je jedini način da ih se uništi. Umjesto toga, s obzirom na obespravljen čin pokušaja uništavanja pravde i vjere, zato što je plaća za grijeh smrt, pravda i vjera ne poznaju grijeha i time je za nas otvoren polog duhovnih vrijednosti. Praktična vrijednost poznavanja Boga, odnosno primanja pravde i vjere, donosi nadmoćnu pobjedu nad svakim oblikom zla, i to odmah, sada i u svakoj prigodi kad se posve oslonimo na Boga Isusa Krista.

Zapazimo: Isus nije umilostivio Oca, kako vjeruju pogani, politeisti i zabludjeli kršćani. Otac pun milosrđa dao je sebe u Sinu. “Da Bog [Otac] je tako ljubio svijet [mene po imenu] da je dao svoga jedinorođenog Sina [za mene] da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima [prezent, sadašnje vrijeme] život vječni.” (Ivan 3,16)

Ta pravda je apsolutna i savršena. Ona je Božji karakter donesen s Neba i sačuvan u raspadljivom ljudskom tijelu. Isus je bio posve nesamostalna osoba u duhovnom smislu, jer nije učinio nijedno samostalno duhovno djelo bez Oca. “Otac koji boravi u meni On čini svoja djela”, naglašava On. (Ivan 14,10) Grijeh je činiti dobro i loše u odvojenosti od Boga, odnosno samostalno. Grijeh je svako djelo bez vjere, bez Krista, jer Krist ne čini ništa sam od sebe. “… Svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezda…” (Jakov 1,17); drugim riječima, duhovnost je dar i ona se ne može događati odvojeno od Isusa. “Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Ivan 15,5) Svaka duhovna misao, riječ, osjećaj, pobuda, djelo i stanje je dar i dolazi odozgo. Nije od čovjeka, ali se događa po Kristu, Svetim Duhom u čovjeku.

“A ovo je vječni život: spoznati tebe, jedino pravog Boga, i onoga koga si poslao, Isusa Krista.” (Ivan 17,3) Kad ljudi prime Isusa Krista, Božju riječ, javlja se potreba da čovjek prepozna duhovni rod i duhovne darove u sebi te počne hvaliti Boga za svaku dobru misao, osjećaj, pobudu, želju, djelo i volju za dobrim. Zašto? “Jer je Bog što čini u vama da hoćete i učinite kao što mu je ugodno”. (Filipljanima 2,13 – DK)

Pisano je: “Moj narod gine: nema znanja…” (Hošea 4,6) Kakvog znanja? Poznavanje Boga je vječni život, a nepoznavanje Oca u Kristu znači biti izvan vječnog života i živjeti u neznanju i ropstvu.

Ovo osobno poznavanje Boga u povijesnom Kristu i pravilna predodžba o Božjem karakteru, kojega Sotona neprekidno nastoji prikazivati iskrivljeno, nalazi se u tijesnoj zajednici s Bogom, u ljudskim tijelima na području volje, mišljenja, osjećanja, djela i pobuda. “Rekoh doduše: ‘Vi ste bogovi i svi ste sinovi Višnjega!” (Psalam 82,6) kaže David.

“Tko je upoznao misao Gospodnji da ga može poučiti? A mi posjedujemo Kristovu misao.” (1. Korinćanima 2,16)

“Ljubljeni! Sada smo djeca Božja, što ćemo biti, još se nije očitovalo. Ali znamo: kad se očituje, bit ćemo mu slični, jer ćemo ga vidjeti onakva kakav jest.” (1. Ivanova 3,2)

Bog stavlja svoj karakter u nas kako bi nas mogao uskrisiti. Na ovoj Zemlji nemoguće je biti Božji predstavnik bez Božjeg karaktera. Također je nemoguće slaviti Boga i bogoslužiti bez Božje slave koja je u biti Božji karakter. Poslani smo da služimo svijetu, ali ne kao sluge, već kao sinovi s Očevim autoritetom. “Dakako svi ste po vjeri sinovi Božji u Kristu Isusu.” (Galaćanima 3,26) “A da ste zbilja sinovi, dokaz je što je Bog u vaša srca posla Duha svoga Sina… Stoga nisi više rob, nego sin. A ako si sin, i baštinik si po Bogu.” (Galaćanima 4,6)

“Vi ste, naprotiv, izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu, da razglasite slavna djela onoga koji vas pozva iz tame u svoje divno svjetlo.” (1. Petrova 2,9)

O tim dobrim djelima koja je Bog u tijelu Isusa Krista unaprijed pripravio za nas, piše u Efežanima 2,10: “Njegovo smo, naime, stvorenje, stvoreni u Kristu Isusu radi djela ljubavi koja Bog unaprijed pripremi da u njima živimo.”

Božja pravda, koja je u praksi Isusov bezgrešni život od trideset tri i pol godine i Njegova bespravna smrt, omogućila je pokrivanje i oprost svih naših grešnih djela. Božja pravda je samo jedna: postoji samo jedan pravedan, svet i dobar život, a to je život našega Gospodina i Spasitelja, povijesnog Isusa Krista.

Svi smo pozvani na vječni život u Isusu Kristu. Oni koji taj život imaju u sebi, a time i pravilno razumijevanje Božjeg karaktera i uloge Duha u našim životima, ne mogu šutjeti, već žele to podijeliti sa svojim bližnjima.

Dobra djela nisu uvijek dokaz duhovnosti, posebice ako ispred njih ne ide biblijska vjera i Isusovo učenje. Jedan od dokaza da netko ima vjeru Isusovu koja je jedina spasonosna, jest i poslušnost svim Zapovijedima i njihovo vršenje na doslovan način, onako kako je to zapisano u Bibliji, i kako je Isus potvrdio svojim primjerom. Potrebno je ostvariti dobar život, ispunjen dobrim djelima. Nije dovoljno činiti dobro, potrebno je biti dobar. Isus kaže: “Zašto me pitaš o onome što je dobro? … Samo je jedan Dobri.” (Matej 19,17)

Isus je u svome tijelu sačuvao vjeru i povjerenje u Oca, i omogućio da Otac sačuva dobar Duh koji je donio djela vjere, a to su sva dobra djela učinjena u Isusu od Oca, za nas u Sinu Isusu Kristu. “Ja sam trs, vi ste mladice. Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.” (Ivan 15,5) Bez Isusa ne možemo učiniti nijedno duhovno dobro djelo, jer smo tjelesni, ali sve možemo u Isusu Kristu. Zapazite da kaže “u”, a ne “sa”, i time je svaki suodnos zemaljskog i nebeskog, tjelesnog i duhovnog isključen kao inicijatora spasenja s ljudske strane. “A on mi reče: ‘Pazi! Ne! Ja sam sluga kao i ti i tvoja braća proroci i oni koji vrše riječi ove knjige. Bogu se pokloni!” (Otkrivenje 22,9)

Sva hvala, slava i čast za svaku dobru misao, riječ, želju, htijenje, volju, djelo i pobudu – pripada samo Bogu. Čovjek nije stvoren da nosi slavu obožavanja. Ta čast ne pripada ni nebeskim anđelima, već samo Stvoritelju.

Damir Gal

Podijeli