U listopadu 1999. na katoličkom Sveučilištu Villanova (SAD) održana je nemaštovito nazvanaDruga konferencija o religiji i postmodernizmu. Ako nas naziv konferencije i može ostaviti hladnokrvnim, glavna tema skupa i njezini sudionici već djeluju mnogo uzbudljivije.
Prvo nešto o sudionicima: konferencija je okupila i sučelila s jedne strane vrhunske kršćanske mislioce, predvođene Britancem i anglikancem Johnom Milbankom, koji se posljednjih godina istaknuo kao najintrigantniji kršćanski filozof; s druge strane stola sjedili su uvaženi svjetovni mislioci, na čelu s vjerojatno najvećim živućim filozofom Jacquesom Derridom, francusko-alžirskim Židovom. U svakom slučaju, bila je to količina “sive mase” kakva se rijetko viđa na jednom mjestu.
A sada nešto i o temi koja je potaknula ove jake mozgove na razmišljanje: glavni problem o kojemu je ovaj skup raspravljao (i izdao podeblju knjiguQuestioning God – Zapitkujući Boga) bila je oprost. Netko bi očekivao možda kakvu “kompliciraniju” temu, podatniju za filozofiranje, osobito kad se već raspravlja o postmodernizmu. Ali ne, skup nije bio posvećen raspravama o pojmovima omiljenim filozofskim sladokuscima suvremenog doba (dekonstrukcija, deteritorijalizacija, simulacija/simulakra, metanaracija), nego upravo temi oprosta, koja nam se čini tako jednostavnom i nefilozofskom temom. Oprost je, reći ćemo, čisto praktično pitanje, dakle nešto što trebamučiniti, i potpuno je udaljen od nekakve filozofije. Ipak, kada se stvari počnu bolje proučavati, vidimo da se upravo na temi oprosta prelamaju svi tokovi suvremene misli i prakse.
Problem oprosta i zaborava
Jedan drugi francuski Židov, Vladimir Jankelevitch, potaknuo je filozofske rasprave o oprostu (i definitivno utjecao na Derridu), promišljajući oprost u svjetlu strahota holokausta. Upravo tu se pokazala teškoća, gotovo nemogućnost, istodobnog postojanja oprosta i zaborava, o čemu su onda nadugačko raspravljale ove učene glave.
Često možemo čuti da je netko oprostio, ali nije i zaboravio; i pravilno zaključujemo da ovdje i nije na djelu stvarni oprost, jer gdje se pamti zlo, nema oprosta. Taj “oprost” u kojemu i dalje pamtimo nečije zlo, zapravo je samo odgađanje osvete, jer smo u ovom trenutku nemoćni uzvratiti.
S druge strane, ako zaboravimo, opet nema oprosta. Jer tada nismo oprostili, nego smo jednostavno zaboravili. U običnom životu dogodi nam se da nam netko nije vratio neku sitnu posudbu, koju onda jednostavno smetnemo s uma. Ne može se nikako reći da smo ovu posudbu oprostili, nego samo da smo je zaboravili.
Odnos između oprosta i sjećanja/zaborava postaje još složenijim kad imamo u vidu neka mnogo krupnija zla od neuzvraćenih sitnih posudbi: postoje stvari koje se jednostavno ne smiju zaboraviti. “Ne zaboravi, Jahve…”, vapi neimenovani pisac Psalma 137 (što je Bog i uslišao, ostavivši u Bibliji ovaj emotivni psalam kao trajan spomen na babilonski izgon Židova). Naša je dužnost da se sjećamo, da pamtimo zlo, osobito ono radikalno, kao što je, između ostalog, bio i holokaust. Tko zaboravlja, spreman je da ponovi, zloguko je upozorenje proizišlo upravo iz grozomornog iskustva nacističkog terora.
Da zaključimo: ako pamtimo zlo, nismo oprostili; ako zaboravimo na zlo, nismo oprostili. To je jasan i dvosjekli mač odnosa oprosta i zaborava koji nam oprost čini gotovo nemogućim. Zapravo, možemo to već sada otvoreno reći: svjetovna misao ne može vidjeti nikakvu mogućnost oprosta, on je za nju praktički nemoguć, kao što će to svojim dubokoumnim, ali ipak svjetovnim izlaganjem potvrditi Derrida i njegova ekipa na spomenutom skupu u Villanovi.
Značenje oprosta
Za kršćane, pak, oprost je fundamentalna tema i nezamislivo je uopće dovesti u sumnju Božju moć da oprašta. I kada govorimo o Božjem oprostu, susrećemo se s problemom koji je zajednički svakom govoru o Bogu: naše riječi i pojmovi ne odgovaraju u potpunosti stvarnosti koju pokušavaju prikazati. Već i sama hrvatska riječ oprost je pogrešna, jer sugerira da je nešto učinjeno prostim, tj.nevažnim. Nevažno je kad vas tko slučajno nagazi; ali kad vas netko namjernonagazi, i to ne po nozi, nego po duši, onda više ne možete govoriti o nevažnome. Biblijski nauk o oprostu ne sugerira da je učinjeno zlo nešto nevažno i zanemarivo, jer zlo i ne bi bilo zlo da je nevažno. Iznevjereno povjerenje, ukaljana čast, oduzet život i sve ono što je i Krist osobno opraštao svojim mučiteljima, nisu nekakve trice i kučine.
Ni oprost koji dajemo zato što držimo da počinitelj zla nije to namjerno učinio nije biblijski oprost. Nekada i kršćani imaju naivnu predodžbu da se oprost daje kao priznanje da netko nije htio učiniti ono što je učinio, ali to onda nije ni oprost. Zlo je zlo zato što je učinjeno sa sviješću, s nakanom da povrijedi. I to se zlo mora, po biblijskom vjerovanju, oprostiti, ali ne tako što će se proglasiti nebitnim, jer je itekako bitno.
Kad smo već kod problema ljudskog jezika, treba biti iskren i vidjeti da je u romanskim i germanskim jezicima riječ za oprost sretnije pogođena: latinsko (i francusko) pardon, kao i englesko forgive (i njemačko vergib) imaju u osnovi riječ dati, što bolje ukazuje na bit oprosta kao davanja nečega vrijednog što primatelj ne zaslužuje. Dakako, ni to nije savršena riječ jer joj nedostaje ukazivanje na zlo koje se oprašta, na darivanje onome tko ne samo da nije zaslužio dar, nego je, naprotiv, zaslužio kaznu. Sve ljudske riječi ipak mogu samo nesavršeno ukazati na stvarnost koja je u Bogu.
Oprost bez zaborava
Oprost uklanja zlo, ali ne tako što ga zaboravlja; stoga treba reći da u kršćanskom vjerovanju oprost ne zaboravlja. Znači li to onda da je oprostzlopamteći? To bi vrijedilo samo ako bi sjećanje nužno bilo zlopamćenje. Ali sjećanje može biti sjećanje na zlo, a ipak ne biti zlopamćenje. Sjećanje može imati moć da sačuva pamćenje događaja, ali da sada on ima drugačiji, pozitivan predznak. Ne radi se o iskrivljenom sjećanju, nego o sjećanju koje na događaj gleda drugačije.
Takvo iskustvo nije strano čovjekovom iskustvu. Sjećam se kad me je u prvom razredu osnovne jedan vršnjak iz susjednog razreda pogodio sleđenom grudom u glavu. Boljelo je i bilo mi je užasno krivo što mi je taj nevaljalac učinio, pa je moja učiteljica, dijeleći osjećaj gnjeva, potražila i oštro ukorila nestašnog mališana. Kako se to kod djece zna dogoditi, upravo je taj nevoljnik poslije postao moj prijatelj. I sjećanje na događaj se promijenilo, postalo je toplom uspomenom na početak prijateljstva.
Dakako, može se reći da je ovo bio sitan događaj, tek jedna gruda u glavu. I to je istina, ali može nam poslužiti kao ilustracija i za mnogo ozbiljnije događaje. Prije svega, treba imati u vidu da je kršćansko sjećanje zapravo sjećanje na budućnost. Ovaj paradoksalni termin zapravo znači da mi na sve događaje trebamo gledati ne sa stajališta sadašnjeg, prolaznog zemaljskog kraljevstva, nego sa stajališta budućeg, neprolaznog nebeskog kraljevstva.
Dok danas vidimo u događajima zlo koje nam se događa, tada ćemo sadašnja zla promatrati s aspekta Božjeg vodstva i skrbi. Na svaki udarac što ga doživljavamo gledat ćemo kao korak u približavanju Kraljevstva. To ne znači da će zlo na koncu ispasti dobro, nego da će naše sjećanje u onom što sada gledamo vidjeti nešto pozitivno. Mnogi ljudi kad se sjećaju i negativnih iskustava u svojem životu spremni su, nakon dugog niza godina, naći i nešto dobro. Kršćansko sjećanje neće proglasiti zlo dobrim, ali će u svemu prepoznavati korake, ma kako bolne, u stjecanju prijateljstva s Bogom. Kad Biblija govori da će Bog otrti svaku našu suzu (Otkrivenje 7,17), onda ne trebamo očekivati da ćemo zaboraviti sve zlo koje nam se dogodilo, nego da ćemo ga se sjećati, ali sada sa stajališta novoga, Božjega svijeta.
Oprost je kršćaninu moguć zato što postoji konačna stvarnost koja će korjenito promijeniti ovaj svijet užasa i boli. Oprost je moguć zato što kršćanin, premda na ovom svijetu, živi u budućnosti, u novome svijetu. Oprost je moguć zato što već sada, sjećajući se na tu budućnost, sve možemo i trebamo vidjeti drugačije.
–akon Stjepan sjećat će se načina na koji je poginuo (Djela 7), ali je znakovito da je umirući opraštao, vidjevši Božje prijestolje i znajući da je sve to što proživljava samo korak k tom istom prijestolju milosti. Stjepan će se sjećati Pavlovog udjela u njegovoj smrti, ali to više neće biti ogorčeno sjećanje, niti njegovo zatomljivanje, nego radosno podsjećanje na djelo spasenja koje je Bog učinio i za Stjepana i za Pavla. Stoga, kao Stjepan, i mi možemo opraštati već sada pred vizijom Kraljevstva koje će ispraviti svaku nepravdu i svemu onome što sada proživljavamo dati smisao.
Željko Porobija
(Znaci vremena 2/2004, Zagreb)