Jutarnji stih

Oslobođena 1. dio

“Svidjelo mi se obznaniti vam znakove i čudesa što ih na meni učini Bog Svevišnji.” (Daniel 3,32)

U nekoliko navrata jedan od moje braće pozivao me je da se pridružim literarnom radu. Na kraju sam shvatila da je to Božja volja za moj život. Prošlo je šesnaest godina otkako me je Gospodin počeo koristiti u radu za Njega. Morali smo odlaziti u Kijev kad nam je god bila potrebna nova knjiga; katkad sam morala ići sama, ali sam uvijek osjećala brigu i pomoć svojega voljenog Spasitelja.
Jednog dana sam govorila nekom čovjeku o Božjoj ljubavi i on mi je pomogao nositi teške torbe. Upitao me: “Kažete da vas Bog ljubi. Pa zašto onda morate nositi tako teške stvari?” Zatim je zastao i odgovorio na svoje pitanje: “Pa, čekaj malo! Sigurno vas ljubi jer ja nikada ne pomažem nikome, ali sam iz nekog razloga odlučio vama danas pomoći.”
Na kraju smo u središtu našeg grada postavili štand s knjigama. Na mjestu gdje jedna ulica vodi na tržnicu a druga na autobusni kolodvor, imamo štand s našim knjigama.
U drugom slučaju mogla sam promatrati kako Sveti Duh radi na Natašinom srcu. Zapažala sam žestoku borbu između dvije nadnaravne sile u njezinom životu. Odgajao ju je njezin djed, svećenik Pravoslavne crkve, i ona se strogo pridržavala svih njegovih tradicija. U svojem domu imala je mnogo ikona, a tu je bila i “sveta vodica”. Nakon što joj je djed umro, Nataša je proživljavala nemirne dane i noći. Nije mogla spavati. Tražila je od više svećenika da obave službu za preminule. Nataša je mislila da je njezin djed promatra i da mu se ne sviđa ono što radi. Također je smatrala da je likovi s ikona gledaju s osudom.
Kad sam joj rekla da mrtvi ne znaju ništa, nije u to mogla odmah povjerovati. Dopustila je da je muče tolike sumnje. Kupila je knjigu Guidance Through the Bible (Vodič kroz Bibliju) i počela proučavati. Pokazivala sam joj što Biblija kaže o pitanjima koja su je zanimala i ponudila joj knjige za koje sam mislila da joj mogu pomoći. Kupovala ih je, čitala i prihvatila istinu. Ali kako je vrijeme prolazilo, njezine su se sumnje vraćale i ona je mislila: Je li moguće da je sve što sam povjerovala laž?
Svetlana Beščetnova, Ukrajina


Komentiraj