“Tko skriva svoje grijehe, nema sreće a tko ih ispovijeda i odriče ih se, milost nalazi.” (Izreke 28,13)
Zbog babilonskog plašta i beznačajne količine zlata i srebra, Akan se prodao zlu, navukao na svoju dušu Božje prokletstvo, izgubio pravo na bogat posjed u Kanaanu i sve izglede za budućnost i besmrtnu baštinu na novoj Zemlji. …
Bio je toliko smion i uporan da se čak i Jošua plašio da će tvrditi da je nevin i na taj način pridobiti potporu zajednice i navesti je na nepoštovanje Boga. On ne bi priznao svoje zlodjelo da se nije nadao kako će time izbjeći njegove posljedice. Ta ga je nada dovela do prividne otvorenosti u priznavanju krivnje i navođenja detalja počinjenog grijeha. Na takav će način biti iznošena priznanja od strane krivaca kada kao osuđeni i beznadni budu stajali pred Božjim sudom i kada se svaki slučaj bude rješavao za život ili za smrt. Ta će priznanja biti učinjena prekasno da bi mogla spasiti grešnika.
Mnogo je takozvanih kršćana čija su priznanja grijeha slična Akanovom. Oni na uopćen način priznaju svoju bezvrijednost, ali odbijaju ispovjediti grijehe čija im težina leži na savjesti i koji su navukli Božji gnjev na Njegov narod. Tako mnogi prikrivaju grijehe sebičnosti, prijevare i nepoštenja prema Bogu i bližnjima, zatim grijehe u obitelji i mnoge druge koje je prikladno priznati javno.
Iskreno pokajanje izvire iz osjećaja uvredljive naravi grijeha. Opća priznanja nisu plod istinske poniznosti duše pred Bogom. Ona grešnika ostavljaju u duhu samozadovoljstva i on nastavlja po starom sve dok mu savjest ne otvrdne, a opomene koje su ga nekada mogle trgnuti sada jedva stvore osjećaj opasnosti. Nakon nekog vremena grešni put počinje mu se činiti ispravnim. Njegovi će se grijesi otkriti prekasno u onaj dan kada neće biti zauvijek očišćeni žrtvom niti prinosom. Velika je razlika između priznavanja činjenica nakon što se one dokažu, i ispovijedanja grijeha za koje znamo samo mi i Bog. (Signs of the Times, 5. svibnja 1881.)