“Ostavite ludost, da biste živjeli, i hodite putem razboritosti.” (Izreke 9,6)
Vječnost je pred nama. Zavjesa samo što nije podignuta. Što radimo mi koji imamo ovu svečanu odgovornost, o čemu razmišljamo kada se hvatamo naše sebične ljubavi prema lagodnom životu dok duše oko nas propadaju? Jesu li naša srca potpuno otvrdnula? Zar ne osjećamo ili ne razumijemo da imamo posao koji trebamo obaviti na spašavanju drugih? Braćo, pripadamo li mi društvu koje ima oči, a ne vidi, ima uši, a ne čuje? Zar vam je Bog uzalud dao spoznaju svoje volje? Zar vam je uzalud slao upozorenje za upozorenjem? Vjerujete li u objavu vječne istine u vezi s onim što će doći na Zemlju; vjerujete li da Božji sudovi vise nad ljudima i možete li i dalje mirno sjediti, ravnodušni, bezbrižni, s ljubavlju prema zadovoljstvima?
Nije sada vrijeme da Božji narod svoje osjećaje veže uz svoje blago u svijetu. Nije daleko vrijeme kad ćemo kao i prvi učenici biti prisiljeni potražiti zaklon na pustim i usamljenim mjestima. Kao što je opsada Jeruzalema od strane rimske vojske bila znak za bijeg judejskim kršćanima, tako će za nas biti upozorenje prijetnja silom od strane naše nacije u proglasu kojim se nameće papinska subota. Tada će doći vrijeme da napustimo velike gradove, pripremimo se da napustimo manje gradove i da zaklon potražimo u skrovitim mjestima u planinama. I sada, umjesto da tražimo skupe nastambe ovdje, mi se trebamo pripremati za bolju zemlju, nebesku. (Svjedočanstva za Crkvu, sv. 5, str. 408)