“Jahve je pastir moj: ni u čem ja ne oskudijevam, na poljanama zelenim on mi daje odmora. Na vrutke me tihane vodi.” (Psalam 23,1.2)
Kad Isus, veliki Učitelj, iznosi svoje pouke koje treba naučiti iz otvorene knjige prirode, On otvara naše oči spoznaje kako bi nam otkrio kolika je pozornost dana svemu stvorenome u odnosu na mjesto koje zauzima na ljestvici stvaranja. Ako trava u polju, koja danas tako lijepo izgleda i oduševljava osjetila, a sutra se kosi i spaljuje, dobiva toliku pozornost od Boga, koliko će On veću pozornost dati čovjeku koji je stvoren na Njegovu sliku. Ne možemo pretjerati u zamišljanju vrijednosti ljudske duše i pozornosti koju Nebo pridaje čovjeku. Bog nas tješi obećanjem: “Ne boj se, stado malo, jer je odlučio vaš Otac da vam dadne Kraljevstvo!” (Luka 12,32)Isus je Dobri Pastir. Njegovi sljedbenici su “ovce paše Njegove”. Pastir je uvijek uz svoje ovce da ih obrani, čuva od vukova, pronađe zalutale i vrati ih natrag u tor, vodeći ih kraj zelenih pašnjaka i žive vode.Ne mogu zanemariti divno spasenje koje mi je nebeski Otac dao po tako beskrajno visokoj cijeni jer je “tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina da ne pogine ni jedan koji u nj vjeruje, već da ima život vječni”. (Ivan 3,16) Neću osramotiti svojega Otkupitelja olakim shvaćanjem Njegovih patnji, Njegovih kušnji, Njegovog milosrđa, Njegove žrtve i Njegove smrti, jer nas je On toliko ljubio da je postao nositelj naših grijeha. O, kakva je to ljubav, neizreciva ljubav! On je postao “čovjek boli, vičan patnjama”. Umro je na križu poput prijestupnika, da bi čovjek mogao biti opravdan kroz Njegove zasluge. Kroz Darovatelja života duša može biti osposobljena živjeti u vječnosti, i čovjek treba posebno brinuti o njoj jer je kupljena Kristovom krvlju. Krist je svemoćan. On može ispuniti ono što zatražimo tog dana. Ako još uvijek ne cijenite dragocjenost duše, ako su njezini prostori hrama oskvrnjeni kupcima i prodavačima, predanjem vlasti i prebivanju Sotone — bilo mišlju ili osjećajem — s dubokom ozbiljnošću vas preklinjem da ne odlažete svoj dolazak pred Boga u iskrenoj molitvi, bez ijednog trenutka računanja ili oklijevanja, i kažete: “O, Gospodine, otvorio sam vrata svojega srca Tvojem najgorem neprijatelju i najvećem neprijatelju moje duše. Ponašao sam se kao da sam mogu spasiti svoju dušu, da mogu griješiti i popraviti se kad to odlučim; ali osjećam da me njegova sila drži u svojoj moći. Samo me Ti možeš spasiti od vječne propasti moje duše. Više Ti je neću uskraćivati. Ne usuđujem se imati povjerenja u bilo koju drugu silu osim Tvoje. Polažem svoju dušu pred Tvoje noge. Ti, o Janje Božje, pereš moju dušu svojom krvlju i oblačiš je svojom haljinom čistoće i pravednosti.” (Manuscript 73, 1893.)