Bileam

Vrativši se na Jordan nakon osvajanja Bašana, Izraelci su se u pripremi za izravno osvajanje Kanaana utaborili pored rijeke, iznad njezinog ušća u Mrtvo more, nasuprot Jerihonskoj dolini. Nalazili su se na samim granicama Moaba i Moapce je ispunio strah zbog blizine osvajača.

Izrael nije uznemiravao Moapce, ali su oni ipak sa zlim slutnjama pratili sve što se događalo u okolnim zemljama. Izraelci su pokorili Amorejce, pred kojima su oni bili prisiljeni na povlačenje, i Izrael je sada posjedovao područje koje su Amorejci oduzeli Moapcima. Bašanska je vojska popustila pred tajanstvenom silom koja je bila obavijena u stupu od oblaka i Izraelci su osvojili goleme utvrde. Moapci se nisu usudili napasti ih, a poziv na oružje bio je beskoristan kad su se suočili s nadnaravnom silom koja je radila za njih. Međutim, oni su bili odlučni da, kao i faraon, pozovu u pomoć vračanje kako bi se suprotstavili Božjem djelu. Htjeli su donijeti prokletstvo na Izrael.

Moapci su u nacionalnom i vjerskom pogledu bili blisko povezani s Midjancima. Poruka Balaka, moapskog kralja, izazvala je strah kod tog srodnog naroda i osigurala njihovu suradnju u njegovim namjerama protiv Izraela: “Sad će ova rulja oko nas sve popasti kao što vol popase travu po polju.” Za Bileama, stanovnika Midjana, govorilo se da posjeduje nadnaravne sile, a glas je o njegovoj slavi dospio i do Moapske zemlje. Odlučeno je da ga se pozove u pomoć. U skladu s tim poslani su vjesnici “starješina moapskih i starješina midjanskih” da ga privole na vračanje i čarolije protiv Izraela.

Poslanici su odmah pošli na svoj dugi put preko planina i pustinje u Mezopotamiju, a kad su našli Bileama, prenijeli su mu poruku svojega kralja: “Evo je došao neki narod iz Egipta; evo je prekrio lice zemlje i naselio se uza me. Zato dođi i prokuni mi ovaj narod, jer je jači od mene. Tako ću ga moći svladati i istjerati iz zemlje. A znam da je blagoslovljen onaj koga blagosloviš, a proklet onaj koga prokuneš.”

Bileam je nekada bio dobar čovjek i Božji prorok, ali je otpao i predao se lakomstvu, a ipak je i dalje tvrdio da je sluga Svevišnjega. Nije mu bilo nepoznato što je Bog učinio za Izraela, a kad su poslanici objasnili svoju zadaću, on je dobro znao da je njegova dužnost odbiti Balakovu nagradu i otpustiti njegove poslanike. Ali on se usudio igrati s kušnjom i pozvao je vjesnike da ostanu s njim te noći, objašnjavajući da ne može dati određen odgovor dok ne pita za savjet Gospodina. Bileam je znao da njegovo proklinjanje nije moglo nanijeti štetu Izraelu. Bog je bio na njihovoj strani i sve dok su mu bili vjerni, ni neprijateljska sila na zemlji niti na nebu nije ih mogla pobijediti. Ali njegovom su ponosu laskale riječi poslanika: “A znam da je blagoslovljen onaj koga blagosloviš, a proklet onaj koga prokuneš.” Mito od skupih darova i izgledi za položajem pobudili su njegovu pohlepu. On je lakomo prihvatio ponuđeno blago, a onda dok je izražavao strogu poslušnost Božjoj volji, pokušao je udovoljiti i Balakovim željama.

Božji anđeo je noću došao Bileamu s porukom: “Nemoj ići s njima! Nemoj proklinjati onaj narod, jer je blagoslovljen.”

Bileam je ujutro s oklijevanjem otpustio poslanike, ali im nije rekao što je rekao Gospodin. Ljutitit zbog toga što su mu raspršeni izgledi o dobitku i časti, on je uzviknuo: “Odlazite u svoju zemlju, jer mi ne da Jahve da pođem s vama.”

Bileam je “volio plaću (koja se daje) za nepravednost” (2. Petrova 2,15). Grijeh pohlepe, koji je Bog proglasio idolopoklonstvom, učinio ga je dvoličnom osobom i Sotona je kroz ovu jednu pogrešku zadobio potpuni nadzor nad njim. Upravo je to prouzročilo njegovu propast. Kušač uvijek prikazuje svjetovni dobitak i čast da odvrati ljude od službe Bogu. On im kaže da ih njihova pretjerana savjesnost priječi da se obogate. Tako su mnogi navedeni da napuste put strogog poštenja. Jedan pogrešan korak čini sljedeći lakšim i ljudi postaju sve smjeliji i smjeliji. Jednom kad se predaju pohlepi i želji za vlasti, oni će se usuditi činiti najstrašnije stvari. Mnogi si laskaju da mogu za neko vrijeme napustiti put strogog poštenja, da bi ostvarili neki svjetovni dobitak, a kad ostvare svoj cilj, oni će moći promijeniti način ponašanja kad to zažele. Takvi se upliću u Sotonine zamke i rijetko uspijevaju pobjeći.

Kad su vjesnici izvijestili Balaka da im se prorok nije htio pridružiti, oni nisu spomenuli da mu je Bog to zabranio. Pretpostavljajući da je Bileamovo odlaganje samo pokušaj iznuđivanja bogatije nagrade, kralj je poslao brojnije i uzvišenije knezove nego prije, s obećanjem o većim častima i ovlašću da pristanu na bilo koje zahtjeve koje bi Bileam mogao iznijeti. Balakova hitna poruka proroku je glasila: “Ne skanjuj se, nego dođi k meni. Bogato ću te nagraditi i učinit ću sve što mi kažeš. Dođi, molim te, i prokuni mi ovaj narod!”

Bileam je kušan po drugi put. U svojem odgovoru na zahtjeve poslanika on je pokazao veliku savjesnost i poštenje, tvrdeći kako ga nikakva količina zlata i srebra ne može navesti da se suprotstavi Božjoj volji. Ali on je čeznuo da prihvati kraljev zahtjev, i premda mu je već bila jasno obznanjena Božja volja, on je pozvao vjesnike da ostanu kako bi ponovno zapitao Gospodina, kao da je Beskonačni čovjek kojeg se može nagovoriti.

Gospodin se noću pojavio pred Bileamom i rekao: “Ako su ti ljudi došli da te pozovu, ustani, pođi s njima! Ali da činiš samo što ti ja reknem!” Tako je sada Bog dopustio Bileamu da slijedi svoju vlastitu volju jer je on tako odlučio. On nije nastojao činiti Božju volju, već je izabrao vlastiti put pa tek onda nastojao osigurati Gospodnje odobrenje.

Danas postoje tisuće ljudi koji slično postupaju. Njima nije teško razumjeti njihovu dužnost kad je u skladu s njihovim sklonostima. Ona je jasno iznesena u Bibliji, ili okolnosti i razum jasno na njih ukazuju. Međutim, budući da se ovi dokazi suprote njihovim željama i težnjama oni ih često odbacuju i pristupaju Bogu da bi saznali svoju dužnost. Oni s naizgled velikom savjesnošću mole dugo i revno za prosvjetljenje. Ali Bog ne dopušta da se s Njim poigravamo. On često takvim osobama dopušta da slijede vlastite želje i snose posljedice. “Ali moj narod ne slušaše glasa moga… Zato ga pustih okorjelom srcu njegovu: neka hodi kako mu se hoće.” (Psalam 81,11.12) Kad netko jasno spozna svoju dužnost, neka ne dolazi k Bogu s molitvom da mu On dopusti da je ne izvrši. On bi radije trebao s poniznim, pokornim duhom tražiti božansku silu i mudrost da izvrši njezine zahtjeve.

Moapci su bili iskvaren, idolopoklonički narod. Ali u skladu sa svjetlošću koju su primili, njihova krivnja nije bila tako velika u očima Neba kao Bileamova. Budući da je tvrdio da je Božji prorok, sve što je on trebao reći trebao je izgovoriti po božanskom autoritetu. Stoga se njemu nije moglo dopustiti da govori ono što želi, već mora iznijeti poruku koju mu Bog da. Božanska je zapovijed bila: “Ali da činiš samo što ti ja reknem.”

Bileam je dobio dopuštenje da pođe s poslanicima iz Moaba ako ga ujutro pozovu. Ali, ljutiti zbog njegovog odlaganja, i očekujući još jedno odbijanje, oni su pošli kući bez daljnjih razgovora. Sada je bio uklonjen svaki izgovor za prihvaćanje Balakovog zahtjeva. Ali Bileam je, odlučan da osigura nagradu, uzeo magaricu na kojoj je običavao jahati i pošao na put. Strahovao je da bi sada božansko dopuštenje moglo biti povučeno, te je žurno pošao naprijed, nestrpljiv da na neki način ne propusti pribaviti željenu nagradu.

Ali “anđeo Jahvin stade na put da ga spriječi”. Životinja je vidjela nebeskog vjesnika, kojeg čovjek nije zamijetio, te je sišla s puta u polje. Bileam ju je surovim batinanjem pokušao vratiti na put, ali anđeo se ponovno pojavio pred životinjom na uskom prolazu ograđenom zidovima i životinja je, pokušavajući izbjeći prijeteću pojavu, pritislnua gospodarevu nogu uza zid. Bileam nije vidio božansko posredovanje i nije znao da se Bog ispriječio na putu. Bio je ozlojeđen i nemilosrdno je udarao magaricu prisiljavajući je da nastavi put.

Anđeo, kao i ranije, ponovno “stade na usko mjesto, gdje nije bilo mjesta da se provuče ni desno ni lijevo”, prijeteći, te je jadna životinja, dršćući od straha, pala na zemlju pod svojim jahačem. Bileamovom bijesu nije bilo kraja te ju je ponovno, još surovije udarao štapom. Bog je onda otvorio njezina usta i “jedna nijema magarica progovori ljudskim glasom, i spriječi prorokovo ludilo” (2. Petrova 2,16). “Što sam ti učinila”, rekla je ona, “da si me tukao tri puta?”

Bijesan što ga je sprečavala na njegovom putovanju, Bileam je odgovorio kao da se obraća razumskom biću: “Što sa mnom zbijaš šalu! Da mi je mač u ruci, sad bih te ubio!” Bio je to takozvani vrač, na putu da izrekne prokletstvo na jedan cijeli narod kako bi mu oduzeo silu, a nije imao snage ubiti niti životinju na kojoj je jahao.

Bileamove oči su se napokon otvorile i on je ugledao Božjeg anđela kako stoji s izvučenim mačem spreman da ga pogubi: “Pognu on glavu i pade ničice.” Anđeo mu je rekao: “Zašto si tukao svoju magaricu već tri puta? Ta ja sam istupio da te spriječim, jer te put meni naočigled vodi u propast. Magarica me opazila i preda mnom se uklonila sva tri puta. Da mi se nije uklanjala, već bih te ubio, a nju ostavio na životu.”

Bileam je dugovao život ovoj jadnoj žviotinji kojoj je tako surovo prijetio. Čovjek koji je tvrdio da je Božji prorok, koji je tvrdio da su njegove oči otvorene i “vidi viđenja Svesilnoga”, bio je tako zaslijepljen ambicijama i pohlepom da nije mogao vidjeti Božjeg anđela koji je životinji bio vidljiv. “Onima kojima je bog ovoga svijeta posve oslijepio nevjerničku pamet…” (2. Korinćanima 4,4) Koliko je mnogo onih koji su tako zaslijepljeni! Oni žure zabranjenim putovima, prestupaju božanski Zakon i ne mogu vidjeti da su Bog i Njegovi anđeli protiv njih. Oni su kao i Bileam ljuti na sve koji priječe njihovu propast.

Bileam je svojim postupcima prema životinji pokazao duh koji je njime vladao: “Pravednik pazi i na život svog živinčeta, dok je opakomu srce okrutno.” (Izreke 12,10) Malo njih shvaća grešnost zlostavljanja i zapostavljanja životinja. Onaj koji je stvorio čovjeka i životinje “Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim” (Psalam 145,9). Životinje su stvorene da služe čovjeku, ali on nema pravo da im nanosi bol grubim postupcima ili surovim radom. Zbog čovjekova grijeha “sva stvorenja zajedno uzdišu i sva se skupa nalaze u porođajnim mukama sve dosad” (Rimljanima 8,22). Patnja i smrt su tako prenesene ne samo na ljudski rod, već i na životinje. Svakako da čovjek treba nastojati da olakša, a ne poveća teret patnje što ga je njegov prijestup donio na Božja stvorenja. Onaj koji zlostavlja životinje jer su u njegovom posjedu kukavica je i zločinac. Sklonost nanošenju boli bližnjima ili nerazumnim stvorenjima sotonske je naravi. Mnogi misle da se za njihovu surovost nikada neće saznati jer jadne, nijeme životinje to ne mogu otkriti. Ali kad bi se ovim ljudima otvorile oči, kao Bileamu, oni bi vidjeli Božjeg anđela kao svjedoka, koji će svjedočiti u nebeskoj sudnici. Zapis odlazi na Nebo, i dolazi dan kad će nad onima koji zlostavljaju Božja stvorenja biti izrečena presuda.

Kad je ugledao Božjeg vjesnika, Bileam je u strahu uzviknuo: “Sagriješio sam! Nisam znao da ti preda mnom stojiš na putu. Ali sad, ako je zlo u tvojim očima, ja ću se vratiti.” Gospodin ga je pustio da nastavi s putovanjem, ali mu je dao do znanja da će božanska sila nadzirati njegove riječi. Bog je želio Moapcima pružiti dokaze da je Nebo čuvalo Izraela i On je to djelotvorno učinio kad im je pokazao kako Bileam bez božanskog dopuštenja ne može izreći kletvu nad njima.

Mopaski je kralj, saznavši za Bileamov dolazak, izašao s velikom pratnjom na granice svojega kraljevstva da ga dočeka. Kad je izrazio svoje zaprepaštenje zbog Bileamovog odlaganja, s obzirom na bogate nagrade koje su ga očekivale, prorokov je odgovor glasio: “Evo sam ti došao… Ali hoću li moći sada što kazati? Samo što mi Bog stavi na jezik, to ću govoriti.” Bileam je žalio zbog ovog ograničenja te se bojao da neće moći ostvariti svoju namjeru jer ga je nadzirala Božja sila.

Kralj je s velikim počastima, s najvišim dostojanstvenicima svojaga kraljevstva, ispratio Bileama do “Bamot-Baala”, odakle je mogao promatrati izraelski narod. Zamislite proroka kako stoji na uzvisini i promatra tabor Božjeg izabranog naroda. Kako su malo Izraelci znali o onome što se događalo u njihovoj blizini! Kako su malo znali o Božjoj brizi koja je dan i noć bila nad njima! Kako je slaba moć zapažanja Božjeg naroda! Kako su spori da u svakom trenutku shvate Njegovu veliku ljubav i milost! Da su mogli shvatiti Božju prekrasnu silu koja je neprekidno djelovala u njihovu korist, zar njihova srca ne bi bila ispunjena zahvalnošću zbog Njegove ljubavi i strahopoštovanjem pri pomisli na Njegovo veličanstvo i moć?

Bileam je znao nešto o izraelskom žrtvenom sustavu te se nadao da će, ako ih nadmaši skupim darovima, osigurati Božji blagoslov i ostvarenje svojeg grešnog plana. Namjere idolopokloničkih Moabaca preuzimale su nadzor nad njegovim umom. Njegova je mudrost postala ludost, duhovna mudrost je bila zamračena, i popuštajući Sotononoj sili on je oslijepio.

Na Bileamovu zapovijed podignuto je sedam žrtvenika i on je na svakom prinio žrtve. Onda se povukao na “osamljeno mjesto” da se sretne s Bogom, dajući obećanje da će Balaku prenijeti sve što mu Bog otkrije.

Moapski kralj je sa svim plemićima i knezovima stajao iza žrtava, dok se oko njega okupilo radoznalo mnoštvo čekajući da se prorok vrati. Kad je napokon došao, narod je čekao riječi koje će zauvijek onesposobiti tu čudesnu silu koja je radila za omražene Izraelce. Bileam je rekao:

“Iz Arama dovede me Balak,

kralj Moaba, iz strana istočnih:

‘Dođi, prokuni mi Jakova,

dođi, gromom udri Izraeala!’

Kako mogu proklinjati

koga Bog ne proklinje?

Kako gromom udarati

koga Jahve ne udara?

Jer s vrha hridi ja ga gledam,

s visoka ga motrim brijega.

Gle naroda koji odvojeno živi,

među narode on se ne broji.

Prah Jakovljev tko će prebrojiti;

pijesak Izraela tko će izmjeriti!

O, da mi je umrijeti

smrću pravednika!

O, da svršetak moj

bude kao njegov!”

Bileam je priznao da je došao s namjerom da prokune Izraela, ali su riječi što ih je izrekao bile posve suprotne osjećajima njegova srca. On je bio prisiljen izreći blagoslov, dok je njegova duša bila puna kletvi.

Dok je Bileam promatrao Izraelov tabor, on je sa zaprepaštenjem gledao dokaze njihova napretka. Oni su mu prikazani kao surovo, neorganizirano mnoštvo što je preplavilo zemlju bandama koje su predstavljale napast i strah za okolne narode. Ali njihov je izgled bio upravo suprotan. Vidio je golemi tabor, savršeno uređen, obilježen temeljitom disciplinom i redom. Pokazana mu je Božja naklonost s kojom je postupao prema Izraelu i njegov osobit karakter kao izabranog naroda. Oni nisu bili na istoj razini s drugim narodima, već su trebali biti uzvišeniji od njih. “Gle naroda koji odvojeno živi, među narode on se ne broji.” U vrijeme kad su ove riječi izgovorene Izraelci nisu imali trajno prebivalište, Bilemu nisu bili poznati njihov osobit karakter, njihovi običaji i način života. Kako se ovo proročanstvo dojmljivo ispunilo u povijesti Izraela! Tijekom svih godina njihovog ropstva, tijekom svih godina kad su bili rasuti među narodima, oni su ostali poseban narod. Tako su i pripadnici Božjeg naroda — istinski Izrael — premda rasut među svim narodima na Zemlji samo putnici čije je državljanstvo na Nebu.

Bileamu nije samo pokazana povijest izraelskog naroda kao nacije, već je on vidio rast i napredak istinskog Božjeg Izraela sve do kraja vremena. Vidio je da je Bog posebno naklonjen onima koji Ga ljube i poštuju Ga. Vidio je kako ih podupire Njegova ruka, okrunjene slavom, čašću i besmrtnošću. Vidio je kako se otkupljeni raduju u neprolaznoj slavi obnovljene Zemlje. Promatrajući prizor on je uzviknuo: “Prah Jakovljev tko će prebrojiti, pijesak Izraela tko će izmjeriti!” A kad je vidio krunu slave na svakoj glavi, radost koja je sijala sa svakog lica, promatrajući beskonačan život nepomućene radosti, on je izrekao svečanu molitvu: “O, da mi je umrijeti smrću pravednika! O, da svršetak moj bude kao njegov!”

Da je Bileam bio sklon primiti svjetlost koju mu je Bog dao, on bi ostvario svoje riječi, on bi odmah prekinuo sve veze s Moabom. On se više ne bi igrao s Božjom milošću, već bi se Bogu vratio s dubokim pokajanjem. Ali Bileam je volio nepravednu plaću i bio ju je odlučan primiti.

Balak je sa sigurnošću očekivao da će kletva pogoditi Izraela poput nametnika koji uništavaju, te je čuvši prorokove riječi ljutito uzviknuo: “Što mi to uradi… Dovedoh te da prokuneš moje neprijatelje, a kad tamo, ti ih blagoslovom obasu!” Bileam je, nastojeći nužnost prikazati kao vrlinu, tvrdio da je iz svjesnog poštovanja prema Božjoj volji izrekao riječi što ih je božanska sila stavila u njegova usta. Njegov odgovor je glasio: “Zar mi nije dužnost kazati što mi Jahve stavlja u usta?”

Bileam se čak ni sada nije mogao odreći svoje namjere. Smatrao je kako je veličanstveni prizor golemog izraelskog tabora na Bileama djelovao tako zastrašujuće da se nije usudio primijeniti svoje čarolije. Kad bi mogao Bileama navesti da prokune dio po dio, uskoro bi cijeli tabor bio osuđen na propast. Na vrhu uzvisine, Pisge, pokušaj je ponovljen. Ponovno je podignuto sedam žrtvenika na koje su, kao i prvi put, prinesene iste žrtve. Kralj i njegovi knezovi ostali su pored žrtava dok se Bileam udaljio da bi se susreo s Bogom. Proroku je ponovno bila povjerena božanska poruka i on nije imao moć da je promijeni ili zadrži.

Kad se vratio zabrinutoj skupini koja ga je očekivala i postavila mu pitanje: “Što je Jahve rekao?”, odgovor je, kao i prije, unio strah u srca kralja i knezova:

“Bog nije čovjek da bi slagao,

nije sin Adama da bi se kajao.

Zar on kada rekne, a ne učini,

zar obeća, pa ne ispuni?

Gle, primih od Boga da blagoslovim,

blagoslovit ću i povuć neću blagoslova.

U Jakovu nesreće ne nazreh,

nit nevolje vidjeh u Izraelu.

Jahve, Bog njegov, s njime je,

poklik kralju u njemu odzvanja.”

Zaprepašten ovim objavama, Bileam je uzviknuo: “Gatanja nema protiv Jakova nit protiv Izraela vračanja.” Veliki vrač je iskušao svoju moć čaranja, u skladu sa željama Moabaca, ali se u vezi s ovim događajem za Izrael moglo reći: “Što je učinio Bog!” Dok su bili pod božanskom zaštitom, nijedan ih narod nije mogao pobijediti, premda su im pomagale sve Sotonine sile. Cijeli se svijet treba diviti Božjem čudesnom djelu za Njegov narod, kad je čovjeka koji je bio odlučan da ide svojim grešnim putem tako nadzirala božanska sila da umjesto prokletstva izrekne najbogatija i najdragocjenija obećanja uzvišenom, dojmljivom poezijom. Božja naklonost koja se tada pokazala prema Izraelu trebala je pružiti sigurnost u Njegovu zaštitničku brigu za Njegovu poslušnu i vjernu djecu u svim vremenima. Kad Sotona nadahne zle ljude da pogrešno prikazuju, uznemiruju i uništavaju Božji narod, oni će se sjetiti upravo ovog događaja i to će ojačati njihovu hrabrost i vjeru u Boga.

Moapski kralj je, obeshrabren i uznemiren, uzviknuo: “Nemoj ga ni kletvom kleti, ali ni blagoslovom blagoslivljati.” Ipak, slaba je nada tinjala u njegovom srcu te je odlučio još jednom pokušati. Poveo je Bileama na vrh Peora, gdje se nalazio hram posvećen razvratnoj službi njihovog boga Baala. I ovdje je podignut isti broj žrtvenika i prinesen isti broj žrtava, ali Bileam se nije, kao ranije, udaljio da sazna Božju volju. Nije se pretvarao da vrača, već je ostao pored žrtvenika i promatrao izraelske šatore. Gospodnji Duh je ponovno sišao na njega i s njegovih se usana začula božanska poruka:

“Kako su lijepi ti šatori, Jakove,

i stanovi tvoji, Izraele!

Kao dolovi što se steru,

kao vrtovi uz obalu rijeke,

kao aloje što ih Jahve posadi,

kao cedri pokraj voda!

Iz potomstva junak mu izlazi,

nad mnogim on vlada narodima.

Kralj će njegov nadvisiti Agaga,

uzdiže se kraljevstvo njegovo. …

Skupio se, polegao

poput lava, poput lavice:

tko ga podići smije?

Blagoslovljen bio tko te blagoslivlje,

proklet da je tko tebe proklinje!”

Napredak Božjeg naroda ovdje je prikazan nekim od najljepših slika koje se mogu naći u prirodi. Prorok uspoređuje Izraela s plodnim dolinama pokrivenim bogatom žetvom, s procvalim vrtovima koje navodnjavaju nepresušni izvori, s mirisnim alojama i visokim cedrima. Posljednja slika koja je spomenuta jedna je od dojmljivo najljepših i najprikladnijih koje se mogu naći u nadahnutoj Riječi. Svi su narodi Istoka cijenili libanonski cedar. Vrsta drveta kojoj on pripada može se naći posvuda gdje su ljudi kročili. Oni rastu od Arktika do tropskih predjela, uživajući u toplini, prkoseći hladnoći, rastu duž rijeka, bogati i raskošni, a na isušenim i žednim pustošima uzdižu se sami. Njihov korijen seže duboko među planinsko stijenje i hrabro stoji prkoseći oluji. Njegovo lišće ostaje svježe i zeleno kad sve drugo nestaje pred dahom zime. Od svih ostalih drveta libanonski se cedar razlikuje po svojoj snazi, čvrstoći, otpornosti i koristi se kao slika onih čiji je život “skriven s Kristom u Bogu” (Kološanima 3,3). Sveto pismo kaže: “Raste ko cedar libanski.” (Psalam 92,13) Božanska ruka postavila je cedar za kralja šume. “… ni čempresi se ne mogahu usporediti s granama njegovim, a platane ni kao hvoje njegove ne bijahu!” ni bilo koje drvo u Božjem vrtu (Ezekiel 31,8). Cedar se opetovano koristi kao kraljevski grb, a njegovo korištenje u Svetom pismu da se prikažu pravednici pokazuje što Nebo misli o onima koji vrše Božju volju.

Bileam je prorokovao da će izraelski kralj biti veći i moćniji od Agaga. To je ime dano amalečkim kraljevima koji su u to vrijeme bili vrlo moćan narod. Ali Izrael će, ako ostane vjeran Bogu, pobijediti sve svoje neprijatelje. Božji Sin je bio Izraelov Kralj, Njegovo je prijestolje jednog dana trebalo biti uspostavljeno na Zemlji, a Njegova sila uzvišena iznad svih zemaljskih kraljevstava.

Dok je slušao riječi proroka, Balaka je svladao strah, bijes i propala nada. Bio je ljut što mu Bileam nije mogao dati nimalo ohrabrujući odgovor kad je sve bilo usmjereno protiv njega. Prezirao je prorokovo kompromitirajuće, varljivo ponašanje. Kralj je ljutito uzviknuo: “Nosi se odmah u svoj kraj. Bio sam rekao: dostojno ću te počastiti! A eto, Jahve te liši časti.” Na to mu je odgovoreno da je Bielam unaprijed upozorio kralja da može izreći samo poruku koju mu Bog dâ.

Prije nego što se vratio svojem narodu, Bileam je izrekao najljepše i najistančanije proročanstvo o Otkupitelju svijeta i konačnom uništenju Božjih neprijatelja:

“Vidim ga, ali ne sada;

motrim ga, al’ ne iz blizine:

od Jakova zvijezda izlazi,

od Izraela žezlo se diže.

On Moabu razbija bokove

i svu djecu Šetovu zatire!”

Završio je prorokujući potpuno uništenje Moaba, Edoma, Amaleka i Kenijaca, ne ostavljaući tako moapskom kralju niti tračak nade.

Razočaran u nadu u bogatstvo i čast, u nemilosti kralja, svjestan da je navukao Božje nezadovoljstvo, Bileam se vratio sa zadatka koji je sam izabrao. Kad je stigao kući, napustio ga je Božji Duh, a njegova pohlepa, koju je do tada samo potiskivao, sada ga je nadvladala. Bio je spreman pribjeći svim sredstvima da dobije nagradu koju mu je Balak ponudio. Bileam je znao da izraelski napredak ovisi o njihovoj poslušnosti Bogu, i da je navođenje na grijeh jedini način da ih se uništi. Odlučio je zadobiti Balakovu naklonost tako što će savjetovati Moapce kako da navuku prokletstvo na Izrael.

On se odmah vratio u Moapsku zemlju i iznio kralju svoj plan. Sami Moapci su bili uvjereni da sve dok Izrael bude ostao vjeran Bogu, On će biti njihov štit. Plan koji je Bileam predložio trebao ih je odvojiti od Boga tako što će ih se poticati na idolopoklonstvo. Ako ih se može navesti na razvratno obožavanje Baala i Aštarote, njihov će svemoćni Zaštitnik postati njihov neprijatelj i oni će uskoro postati žrtve surovih, ratobornih naroda koji su ih okruživali. Kralj je spremno prihvatio ovaj plan i sâm Bileam je ostao da pomogne u njegovoj provedbi.

Bileam je bio svjedok uspjeha svog đavolskog plana. Vidio je kako Božje prokletstvo stiže Njegov narod, tisuće koji su pobijeni Njegovom kaznom, ali božanska pravednost koja je kaznila grijeh u Izraelu nije dopustila da kušači pobjegnu. Bileam je ubijen u ratu između Izraela i Midjanaca. On je predosjećao vlastiti kraj kad je uzviknuo: “O, da mi je umrijeti smrću pravednika! O da svršetak moj bude kao njegov!” Ali on nije izabrao živjeti životom pravednika, a njemu je dodijeljena sudbina Božjih neprijatelja.

Bileamova sudbina je slična Judinoj, a njihovi karakteri su međusobno slični. Oba ova čovjeka su pokušala istodobno služiti Bogu i đavlu i očito propala. Bileam je priznavao istinitog Boga i tvrdio da Mu služi. Juda je vjerovao u Isusa Mesiju i pridružio se Njegovim sljedbenicima. Ali Bileam se nadao da će službu Jahvi učiniti stepenicom k stjecanju bogatstva i svjetovnih časti, a kad u tome nije uspio, spotakao se, pao i bio je uništen. Juda je očekivao da će mu njegova veza s Kristom osigurati bogatstvo i napredak u zemaljskom kraljevstvu koje je, prema njegovom uvjerenju, Mesija trebao uskoro uspostaviti. Neispunjenje njegovih nada natjeralo ga je u otpad i propast. I Bielam i Juda su primili veliko svetlo i uživali u naročitim prednostima, ali samo jedan grijeh koji su gajili otrovao im je cijeli karakter i odveo ih u propast.

Opasno je dopustiti da jedna nekršćanska karakterna osobina živi u srcu. Jedan grijeh koji gajimo postupno će iskvariti karakter i sve plemenite sile podrediti zlim željama. Uklanjanjem jednog čuvara savjesti, popuštanjem jednoj zloj navici, zanemarivanjem visokih zahtjeva dužnosti, ruše se obrambeni zidovi duše i otvara put Sotoni da uđe i zavede nas. Jedini siguran put jest da se naše molitve svakodnevno uzdižu iz iskrenog srca, kao što je David činio: “Korak mi čvrsto prionu za tvoje staze, ne zasta mi noga na putima tvojim.” (Psalam 17,5)