Predgovor
Objavljujemo ovo djelo uvjereni da ono rasvjetljava predmet od velike važnosti i sveopćeg zanimanja, za čijim rasvjetljavanjem treba čeznuti. Ono iznosi istinu koja je gotovo nepoznata ili uvelike zanemarena. Velika borba između istine i zablude, između svjetlosti i tame, između Božje sile i optužbi neprijatelja svake pravednosti velik je prizor koji, sa sigurnošću možemo pretpostaviti, privlači pozornost svih svjetova. Da takav sukob, kao posljedica grijeha, postoji, da prolazi kroz različite stupnjeve razvitka i završava na način koji pridonosi Božjoj slavi i uzvisivanju Njegovih vjernih slugu, sigurno je kao što je sigurno da je Biblija Božja objava čovjeku. Ova Riječ otkriva ključna obilježja te borbe, sukoba koji obuhvaća otkupljenje svijeta. Postoje posebna razdoblja u kojima ova pitanja privlače neobično zanimanje, a razumijevanje naše povezanosti s njima pitanje je najveće važnosti.
Takvo je sadašnje vrijeme, jer sve pokazuje da sa sigurnošću možemo gajiti nadu da se ova duga borba bliži svom kraju. Ipak, danas mnogi smatraju pričom onaj dio biblijskog zapisa koji našem pogledu otkriva korake kojima je naš svijet postao upleten u ovo pitanje, a drugi su ga, smatrajući ta gledišta krajnjima, skloni smatrati nevažnim i zastarjelim te se stoga prema tom zapisu odnose nemarno.
Ali tko ne bi želio vidjeti tajne uzroke ove čudne izdaje, prosuditi njezin duh, uvidjeti posljedice i naučiti izbjeći njezine ishode? Ovo se djelo bavi takvim temama. Ono pobuđuje živo zanimanje za one dijelove Božje riječi koji su najčešće zanemareni. Ono odijeva novim značenjem obećanja i proročanstva svetih Spisa, opravdava Božje stavove u postupanju s pobunom i pokazuje prekrasnu Božju milost koja je omogućila put spasenja grješnom čovjeku. Povijest o kojoj progovara ovo djelo vodi nas u vrijeme kad su Božje namjere i planovi bili jasno objavljeni izabranom narodu.
Premda se bavi tako uzvišenim temama, temama koje pokreću srce i bude najdublje osjećaje u umu, stil ovog djela je razumljiv, a jezik jasan i izravan. Preporučujemo ovo djelo svima onima koji uživaju u proučavanju božanskog plana čovjekova otkupljenja, koji se zanimaju za odnos svoje duše i Kristovog pomiriteljskog djela, i svim drugima da i u njima probudi zanimanje za ova pitanja.
Žarka želja nakladnika jest da pomnjivo čitanje ove knjige čitateljima donese blagoslove i dobro, i da stope mnogih usmjeri k novom životu.
Uredništvo
Uvod
Ovo se djelo bavi temama iz biblijske povijesti, temama koje same po sebi nisu nove, a ovdje su ipak prikazane tako da imaju novi značaj, otkrivajući uzroke postupaka, prikazujući utjecaj nekih pokreta, rasvjetljujući neka obilježja koja Biblija spominje samo ukratko. Stoga ovi prizori imaju živost i važnost koja ostavlja trajan dojam. Biblijski zapisi su rasvijetljeni tako da se potpunije otkrije Božji karakter i namjere, da se razotkriju Sotonina lukavstva i način na koji će njegova vlast konačno biti srušena, da se istaknu slabosti čovjekovog srca i pokaže kako Božja milost osposobljava čovjeka da pobijedi u bitci protiv zla. Sve je ovo u skladu s onim što je Bog pokazao kao svoju namjeru pri otkrivanju istina svoje Riječi čovjeku. Posrednik kroz kojega su ove objave dane je, kad se provjeri Pismom, jedna od metoda koje Bog još uvijek upotrebljava da ljudskoj djeci usadi svoje pouke.
Premda sada nije kao što je bilo u početku, kad je čovjek u svojoj svetosti i nevinosti primao osobne pouke od svojeg Stvoritelja, čovjek ipak nije ostavljen bez božanskog Učitelja, kojeg je Bog dao u svojem predstavniku, Svetom Duhu. Tako slušamo apostola Pavla kako objavljuje da je božansko prosvjetljenje prednost Kristovih sljedbenika i da su oni prosvijetljeni time što su postali “dionici Duha Svetoga”. Ivan također kaže: “A vas je pomazao Sveti, i svi imate znanje.” (1. Ivanova 2,20) A Krist je obećao svojim učenicima, prije nego što ih je napustio, da će im poslati Svetog Duha kao Branitelja i vodiča koji će ih uputiti u svu istinu (Ivan 14,16.26).
Apostol Pavao je, da bi pokazao kako se ovo obećanje ispunilo u Crkvi, u dvjema svojim poslanicama izjavio da su neki darovi Duha dani Crkvi za njezinu izgradnju i poduku do kraja vremena (1. Korinćanima 12; Efežanima 4,8-13; Matej 28,20). Ali ni to nije sve; brojna jasna i izričita proročanstva objavljuju da će u posljednje dane doći do izlijevanja Svetog Duha te da će Crkva u vrijeme Kristovog dolaska, u završnim iskustvima, imati “Isusovo svjedočanstvo”, to jest Duh proroštva (Djela 2,1720.39; 1. Korinćanima 1,7; Otkrivenje 12,17; 19,10). U ovim činjenicama vidimo dokaz Božje brige i ljubavi za Njegov narod, jer je Crkvi, koja se suočava s opasnostima posljednjih dana, zasigurno potrebna nazočnost Svetog Duha kao Utješitelja, Učitelja i Vodiča, ne samo u Njegovim uobičajenim, već i neuobičajenim načinima djelovanja, više nego u prethodnim razdobljima života Crkve.
Sveto pismo ističe različite provodnike kroz koje će Sveti Duh djelovati na srca i umove ljudi da rasvijetli njihovo razumijevanje i vodi njihove korake. Među njima su bili snovi i viđenja. Bog je na taj način i dalje nastavio komunicirati sa svojom djecom. Evo i Njegovog obećanja u vezi s tim: “Nađe li se među vama prorok, u viđenju njemu ja se javljam, u snu njemu progovaram.” (Brojevi 12,6) Ovim načinom Bileamu je preneseno nadnaravno znanje. Stoga on kaže: “Proročanstvo Bileama, sina Beorova, proročanstvo čovjeka pronicava pogleda, proročanstvo onoga koji riječi Božje sluša, koji poznaje mudrost Svevišnjega, koji vidi viđenja Svesilnoga, koji pada, i oči mu se otvaraju.” (Brojevi 24,15.16)
Stoga ispitivanje svjedočanstava Svetog pisma u vezi sa sveobuhvatnošću kojom je Gospodin odredio da se Duh očituje u Crkvi tijekom razdoblja ljudske probe postaje predmet velikog zanimanja.
Nakon što je načinio plan spasenja, službom svojega Sina i svetih anđela, Bog komunicira s ljudima preko ponora koji je načinio grijeh. On je ponekad govorio s njima licem u lice, kao u slučaju Mojsija, ali češće u viđenjima i snovima. Primjeri takvog komuniciranja očiti su posvuda u svetim zapisima u svim razdobljima. Henok, sedmi od Adama, gledao je unaprijed u proročkom duhu drugi Kristov dolazak u slavi i sili i uzviknuo: “Pazite! Dolazi Gospodin sa svojim svetim Desettisućama…” (Juda 14) “… Nego su ljudi govorili od Boga, potaknuti od Duha Svetog.” (2. Petrova 1,21) Iako ponekad izgleda da je djelovanje Duha proroštva prestalo, dok duhovnost ljudi slabi, On je ipak obilježio sve velike krize u iskustvu Crkve i razdoblja koja su bila svjedoci smjena stavova. Kad je došlo razdoblje obilježeno Kristovim utjelovljenjem, oca Ivana Krstitelja je ispunio Sveti
Duh i on je prorokovao (Luka 1,67). Šimunu je otkriveno da neće vidjeti smrti dok ne vidi Gospodina; a kad su roditelji donijeli Isusa u Hram na obrezanje, Šimun je po Duhu došao u Hram, uzeo Ga u svoje ruke i blagoslovio dok je prorokovao o Njemu. Dolazeći u istom trenutku, proročica Ana je govorila o Njemu svima koji su u Jeruzalemu tražili otkupljenje (Luka 2,26.36).
Prorok je sljedećim riječima objavio izlijevanje Svetog Duha koje je trebalo pratiti Kristove sljedbenike u propovijedanju Evanđelja: “Poslije ovoga izlit ću Duha svoga na svako tijelo, i proricat će vaši sinovi i kćeri, vaši će starci sanjati sne, a vaši mladići gledati viđenja. Čak ću i na sluge i sluškinje izlit Duha svojeg u dane one. Pokazat ću znamenja na nebu i zemlji, krv i oganj i stupove dima. Sunce će se prometnut u tminu, a mjesec u krv, prije nego svane Jahvin dan, velik i strašan.” (Joel 3,1-4)
Petar je, na Dan duhova, naveo ovo proročanstvo kao objašnjenje predivnog prizora koji se tada zbio. Raskoljeni jezici, poput vatrenih, spustili su se na svakog učenika. Oni su bili ispunjeni Svetim Duhom i govorili su različitim jezicima. A kad su ih rugači optužili da su pili vina, Petar je odgovorio: “Ovi ljudi nisu pijani, kako vi to zamišljate — ta istom je treći sat dana — već se ovim ostvaruje proročanstvo proroka Joela.” Naveo je ovo proročanstvo onako kako ga nalazimo u Knjizi proroka Joela, samo što je on umjesto izraza “u dane one” upotrijebio “u posljednje vrijeme”, tako da ono glasi: “U posljednje ću vrijeme — veli Gospodin — izliti od svoga Duha na svako ljudsko biće.”
Očito da se tog dana počeo ispunjavati onaj dio proročanstva koji se odnosi na izlijevanje Svetog Duha, jer nije bilo staraca koji su snivali sne, ni mladića i djevojaka koji su imali viđenja i prorokovali. Tada se nisu pojavila znamenja od krvi, vatre i stupovi dima, sunce nije pomrčalo, a mjesec se nije pretvorio u krv — a ipak je ono što je tada bilo viđeno bilo ispunjenje Joelova proročanstva. Isto je tako očito da jedno očitovanje nije iscrpilo onaj dio proročanstva koji se odnosi na izlijevanje Duha, jer proročanstvo pokriva cijelo razdoblje od onog vremena do dolaska velikog Dana Gospodnjeg.
Ali Dan duhova nije bio ispunjenje samo Joelovog, već i drugih proročanstava. Njime su ispunjene same Kristove riječi. On je u svojem posljednjem govoru učenicima prije raspeća rekao: “Ja ću moliti Oca, i dat će vam drugog Branitelja koji će ostati s vama zauvijek: Duha istine.” (Ivan 14,16.17) “A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.” (redak 26) “A kad dođe on, Duh Istine, uvest će vas u svu istinu. On neće govoriti sam od sebe, već će govoriti što čuje i objavit će vam buduće.” (16,13) Nakon što je Krist ustao iz mrtvih, rekao je učenicima: “Evo, ja ću poslati na vas ono što je Otac moj obećao. A vi ostanite u gradu dok se ne obučete u silu odozgo!” (Luka 24,49)
Na Dan duhova učenici su bili obdareni silom odozgo. Međutim, Isusovo se obećanje, kao ni Joelovo, nije ograničavalo samo na ovu prigodu. On im je dao isto obećanje u drugom obliku uvjeravajući ih da će uvijek biti s njima, do svršetka svijeta (Matej 28,20). Marko nam kaže na koji način i u kojem smislu je Gospodin trebao biti s njima. On kaže: “A oni odoše i počeše propovijedati svuda. Gospodin je s njima djelovao i potvrđivao Riječ čudesima što su je pratila.” (Marko 16,20) Petar je na Dan duhova posvjedočio u vezi s neprekidnim djelovanjem Duha kojem su oni bili svjedoci. Kad su se obraćeni Židovi obratili apostolima riječima: “Što da činimo?” Petar je odgovorio: “Obratite se… Neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha; tako ćete primiti dar — Duha Svetoga.” (Djela 2,37-39) Ovo svakako omogućuje djelovanje Svetog Duha u Crkvi, čak i posebna očitovanja, u svim budućim vremenima, sve dok milost poziva ljude da prihvate Kristovu ljubav koja oprašta.
Dvadeset osam godina kasnije Pavao je u svojem pismu Korinćanima iznio pred tu crkvu poseban dokaz o ovom pitanju. On kaže: “Što se, braćo, tiče duhovnih darova, ne bih htio da ostanete u neznanju.” (1. Korinćanima 12,1) On je to smatrao tako važnim da su kršćanske crkve trebale razumjeti ovaj predmet. Nakon što je izjavio da Duh, premda je jedan, djeluje raznoliko, i objašnjavajući koja su to raznovrsna djelovanja, on spominje sliku ljudskog tijela, s njegovim raznovrsnim dijelovima, da pokaže kako se Crkva sastoji od različitih službi i darova. I kao što tijelo ima različite dijelove, od kojih svaki ispunjava svoju posebnu službu, i svi rade zajedno s jednim ciljem kako bi stvorili jedinstvenu cjelinu, tako je i Duh trebao djelovati kroz različite izvore u Crkvi da bi stvorio savršeno vjersko tijelo. Pavao nastavlja riječima: “I jedne je Bog postavio Crkvi: prvo za apostole, drugo za proroke, treće za učitelje; zatim je dao dar čudesa, onda dar ozdravljanja, dar pružanja pomoći, dar upravljanja, dar različitih jezika.”
Izjava da je Bog neke u Crkvi postavio podrazumijeva ne samo da je otvoren put za pojavu darova ako okolnosti budu povoljne. To zapravo znači da su oni trebali biti trajni dijelovi istinskog ustroja Crkve, i ako oni aktivno ne djeluju, Crkva će postati kao ljudsko tijelo od kojeg su neki dijelovi, slučajno ili zbog bolesti, postali bespomoćni ili osakaćeni. Jednom kad su dani Crkvi, ti darovi moraju ostati u njoj dok ih se jasno ne ukloni. Ali nema zapisa da su oni ikada bili povučeni.
Isti apostol pet godina kasnije piše Efežanima u vezi s istim darovima, jasno opisujući njihovu svrhu i time neizravno pokazujući da oni moraju ostati sve dok se ta svrha ne ostvari. On kaže: “Zato se veli: ‘Uzlazeći u visinu odvede zarobljenike; dade ljudima darove.’ … On dade jedne kao apostole, druge kao proroke, jedne kao evanđeliste, druge kao pastire i učitelje, da pripravi svete za djelo službe, za izgradnju Kristova Tijela, dok svi zajedno ne dođemo k spoznaji Sina Božjega, k savršenom čovjeku, k mjeri punine veličine Kristove.” (Efežanima 4,8.11-13)
U apostolsko doba Crkva nije postigla stanje jedinstva o kojem se ovdje razmišlja, a nakon tog doba počeo ju je zasjenjivati mrak velikog duhovnog otpada. Tijekom tog otpada ova punina veličine Kristove i jedinstvo u vjeri nije dosegnuto, niti će biti dosegnuto sve dok poruka milosti ne okupi iz svakog plemena, svakog društvenog sloja, svake grešne organizacije narod koji je prihvatio cjelovito Evanđelje, koji čeka dolazak Sina Čovječjeg. I doista, ako je Crkva ikada u svojem iskustvu trebala koristiti sva oruđa namijenjena njezinoj utjesi i vodstvu, ohrabrenju i zaštiti, to će biti usred opasnosti posljednjih dana, kad će sile zla, dobro usavršene iskustvom i obukom za svoj opaki posao, svojim remek-djelom prijevare varati ako je moguće i izabrane. Stoga su posebna proročanstva o izlijevanju Duha u korist Crkve u posljednjim danima došla u prikladnom trenutku.
Međutim, u literaturi kršćanskog svijeta obično se tvrdi da su darovi Duha samo za apostolsko doba, da su oni bili dani samo za širenje Evanđelja; i jednom kad se Evanđelje proširilo, darovi više nisu bili potrebni te su posljedično tomu nestali iz Crkve. Ali apostol Pavao je upozorio kršćane svojega doba da “tajna bezboštva” već djeluje te da će nakon njegove smrti okrutni vuci ući među njih ne štedeći stado, te da će i između njih samih ustati oni koji će naučavati opaku nauku da odvuku učenike za sobom (Djela 20,29.30). Stoga nije moguće da su se ovi darovi, darovani Crkvi da je štite od ovih zala, trebali, kad dođe vrijeme, ugasiti kao da su ostvarili svoj cilj. Njihova prisutnost i pomoć bit će potrebniji u ovim uvjetima nego kad su na pozornici djelovali sami apostoli.
U Poslanici Korinćanima nalazimo drugu izjavu koja pokazuje da popularna predodžba o privremenom trajanju darova ne može biti točna. Ona govori o suprotnosti između sadašnjeg, nesavršenog stanja i slavnog, besmrtnog stanja koje će kršćani naposljetku dosegnuti (1. Korinćanima 13). On kaže (redci 9 i 10): “Jer, nesavršeno je naše znanje, i nesavršeno naše proricanje. Kada dođe što je savršeno, iščeznut će što je nesavršeno.” On dalje slikovito prikazuje sadašnje stanje uspoređujući ga s razdobljem djetinjstva sa svim njegovim slabostima i nezrelošću misli i postupaka, a savršeno stanje s odraslim čovjekom koji ima jasno viđenje, zrelost i snagu. I on darove svrstava među one pojedinosti koje su potrebne u sadašnjem, nesavršenom stanju, ali kojima neće biti mjesta kad dođe stanje savršenstva. “Sad vidimo u ogledalu, nejasno, a onda ćemo licem u lice. Sad nesavršeno poznajem, a onda ću savršeno spoznati kao što sam spoznat.” (redak 12) Zatim kaže koji darovi će biti prilagođeni vječnosti, koji će i tamo postojati, naime: vjera, nada i ljubav, “ali je najveća među njima ljubav”.
Ovo objašnjava izraze u 8. retku: “Ljubav nigda ne prestaje,” to jest, nebeska milosrdna ljubav traje uvijek. Ona je slavna kruna ljudske budućnosti, besmrtnog stanja; ali “Proroštva! Ona će iščeznuti”, to jest doći će vrijeme kad proročanstva više neće biti potrebna, a dar proroštva, kao jedan od pomoćnika u Crkvi, više neće djelovati. “Jezici! Oni će umuknuti”, to jest dar jezika više neće imati svoju primjenu. “Znanje! Ono će nestati”, savršeno znanje kojim ćemo biti obdareni u vječnom svijetu učinit će nepotrebnim jedan od posebnih darova Duha.
Ako mi zauzmemo stav da su darovi prestali s apostolskim dobom, jer više nisu potrebni, mi prihvaćamo stajalište da je apostolsko doba bilo djetinje doba, doba slabosti u Crkvi, kad se sve promatralo u ogledalu, nejasno; ali je doba što je uslijedilo — kad su okrutni vuci ušli u nju ne štedeći Crkvu, i kad su ustali ljudi, čak i u Crkvi, govoreći opake stvari da bi odvukli učenike za sobom — bilo doba savršene svjetlosti i spoznaje u kojemu je nesavršeno, djetinjsko i nejasno znanje apostolskog vremena prošlo. Jer, sjetimo se, darovi prestaju tek kad se dosegne savršeno stanje; kad se to stanje dostigne, ono ih čini nepotrebnima. Ali nitko, kad trijezno promisli, ne može ni za trenutak održati stajalište da je apostolsko doba bilo duhovno slabije u odnosu na neko drugo doba što je uslijedilo. Ako su darovi bili potrebni onda, svakako su potrebni i sada.
Među oruđima koja apostol u svojim poslanicama Korinćanima i Efežanima nabraja kao “darove” poslane Crkvi nalazimo “pastire”, “učitelje”, “pomoćnike” i “upravitelje”, i za njih je rečeno da u svakom pogledu i dalje djeluju u Crkvi. Zašto onda ne i drugi, uključujući i vjeru, iscjeljenje, proročanstva i slično? Tko je ovlašten vremenski nešto odrediti i reći da su darovi povučeni iz Crkve, kad su u početku svi bili darovani?
U Otkrivenju 12,7 govori se proročanski o darovima koji će biti ponovno dani u posljednjim danima. Proučavanje ovog svjedočanstva potvrdit će ovo gledište. Ovaj redak govori o ostatku ženina potomstva. Žena je simbol Crkve, njezino su potomstvo pojedinačni članovi koji čine Crkvu u svim vremenima, a Ostatak njezinog potomstva bit će posljednji naraštaj kršćana ili oni koji će živjeti na Zemlji u vrijeme Kristovog dolaska. Ovaj redak dalje tvrdi da oni “vrše zapovijedi Božje i čuvaju Isusovo svjedočanstvo”. U 19,10 objašnjava se da je “svjedočanstvo Isusovo” “proročki duh”, koji se mora razumjeti kao ono što se među darovima naziva “darom proricanja” (1. Korinćanima 12,9.10).
Davanje ovih darova u Crkvi ne podrazumijeva da ih svaki pojedinac može imati. Apostol o ovome kaže: “Zar svi da budu apostoli? Zar svi učitelji? Zar svi čudotvorci?” (1. Korinćanima 12,29) Odgovor koji se podrazumijeva jest: ne, ne mogu svi. Međutim, darovi su podijeljeni među vjernicima prema Božjoj volji (1. Korinćanima 12,7.11). Ipak, za te darove se kaže kako su “postavljeni u crkvi”, i ako je dar darovan svakom vjerniku Crkve, može se reći da su darovi u Crkvi ili da ih Crkva posjeduje. Tako je posljednji naraštaj trebao imati, i vjeruje se sada ima, svjedočanstvo Isusovo ili dar proroštva.
Drugi redci u Svetom pismu, očito napisani u vezi s posljednjim danima, jasno iznose ovu činjenicu na vidjelo (1. Solunjanima 5). Apostol počinje poglavlje sljedećim riječima: “A što s tiče, braćo, vremena i časa, nemate potrebe da vam se o tome piše: i sami dobro znate da će dan Gospodnji doći kao lopov u noći.” U četvrtom retku on dodaje: “Ali vi, braćo, niste u tami da bi vas onaj dan mogao iznenaditi kao lopov.” Onda im on daje raznovrsne opomene imajući na umu ovaj događaj, a to su “Duha ne gasite! Proročke govore ne prezirite, nego sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte.” (redci 19-21) A u 23. retku on se moli da oni na koje se ova proročanstva odnose budu sačuvani “besprijekorni za dolazak Gospodina našega Isusa Krista.”
Na temelju ovih razmatranja nismo li u pravu kad vjerujemo da će se dar proroštva očitovati u Crkvi u posljednjim danima te da će se kroz njega primiti velika svjetlost i dati mnoge pravodobne pouke?
Prema svemu se treba odnositi u skladu s apostolskim pravilom: “… nego sve provjeravajte, što je dobro, zadržavajte” i provjeravati Spasiteljevim mjerilom: “Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima.” Pozivajući se na ovo mjerilo u ime onoga što smatramo očitovanjem Duha proroštva, mi predajemo ovo djelo na proučavanje onima koji vjeruju da je Biblija Božja riječ i da je Crkva tijelo čija je glava Krist.
Uriah Smith
(tekst je preuzet iz knjige Ellen G. White, “Patrijarsi i proroci”, Znaci vremena, 2020.)