Babilonska kula

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 9,25-27 i 11,1-9.

Da bi ponovno naselio opustošenu zemlju, koju je potop nedavno očistio od moralne pokvarenosti, Bog je sačuvao samo jednu, Noinu obitelj, za koju je rekao: “… jer sam uvidio da si ti jedini preda mnom pravedan u ovom vremenu.” (Postanak 7,1) Međutim, Noini su sinovi ubrzo razvili iste osobine viđene u pretpotopnom svijetu. Šem, Ham i Jafet, koji su trebali biti očevi ljudske vrste, dali su naslutiti narav njihovog potomstva.

Noa je, govoreći pod božanskim nadahnućem, unaprijed opisao povijest triju velikih rasa koje su proistekle iz ovih očeva čovječanstva. Nabrajajući Hamovo potomstvo, po sinovljevoj lozi, a ne očevoj, on je rekao: “Nek je proklet Kanaanac, braći svojoj najniži sluga nek bude!” Hamov odvratni zločin pokazao je da u njegovoj duši nije bilo sinovskog poštovanja i otkrio bezbožnost i podlost njegovog karaktera. Ova zla obilježja razvila su se u Kanaanu i njegovu potomstvu, čiji su neprekidni prijestupi navukli na njih Božju osudu.

S druge strane, poštovanje koje su Šem i Jafet pokazali pre-ma svojem ocu, a time i prema božanskim uredbama, obećavali su svijetlu budućnost za njihovo potomstvo. O ovim dvama sinovima je rečeno: “Blagoslovljen Jahve, Šemov Bog, Kanaanac nek mu je sluga! Nek Bog raširi Jafeta, da prebiva pod šatorima Šemovim, Kanaanac nek mu je sluga.” Šemova loza je trebala biti izabrani narod, Božji savez, i iz nje je trebao izaći obećani Otkupitelj. “Blago narodu kojem je tako, blago narodu kojem je Jahve Bog.” (Psalam 144,15) A Jafet “da prebiva pod šatorima Šemovim”. Potomci su Jafetovi posebno trebali imati udjela u blagoslovima Evanđelja.

Kanaanovo je potomstvo usvojilo najniži oblik bezbožnosti. Premda ih je proročko prokletstvo osudilo na robovanje, osuda je stoljećima odgađana. Bog je trpio njihovo bezboštvo i pokvarenost sve dok nisu prekoračili granicu božanskog strpljenja. Onda su razvlašteni i postali su kmetovi Šemu i Jafetu.

Noino proročanstvo nije bila samovoljna obznana gnjeva ili objava milosti. Ona nije odredila karakter ili konačno odredište njegovih sinova, već je pokazala kakva će biti posljedica životnog smjera koji su oni osobno izabrali i karaktera koji su razvili. Bio je to izraz Božje namjere za njih i njihovo potomstvo u svjetlu njihovog karaktera i ponašanja. Kao po pravilu, djeca nasljeđuju narav i sklonosti svojih roditelja i slijede njihov primjer, i tako iz naraštaja u naraštaj čine grijehe svojih roditelja. Tako je Hamovo potomstvo nastavilo s njegovim bezboštvom i nepoštovanjem, donoseći im prokletstvo u naraštajima koji su slijedili. “Ali jedan grešnik pokvari mnogo dobra.” (Propovjednik 9,18)

S druge strane, kako je Šemovo poštovanje bilo bogato nagrađeno, i kakav je slavan niz svetih ljudi ponikao u njegovom naraštaju! “Jahve se brine za život čestitih. … Na njegovu je potomstvu blagoslov.” (Psalam 37,18.26) “Zato znaj da je Jahve, Bog tvoj, pravi Bog, Bog vjeran, koji drži svoj Savez i milost svoju iskazuje onima koji ga ljube i drže njegove zapovijedi.” (Ponovljeni zakon 7,9)

Noini su potomci za neko vrijeme nastavili prebivati u planinama gdje je korablja stala. Kako je njihov broj rastao, otpad je uskoro doveo do podjele. Onima koji su nastojali zaboraviti svojega Stvoritelja i odbaciti ograničenja Njegovog Zakona neprekidno je smetalo učenje i primjer njihovih sunarodnjaka koji su se bojali Boga, i nakon nekog vremena oni su se odlučili odvojiti od onih koji su štovali Boga. U skladu s tim otišli su do doline Šinear, na obali rijeke Eufrat. Njih je privukla ljepota okoliša i plodnost tla, i oni su u toj ravnici odlučili zasnovati svoj dom.

Tu su odlučili izgraditi grad, a u gradu kulu takve zapanjujuće veličine da ona postane svjetsko čudo. Svrha je ovih pothvata bila da se spriječi raseljavanje ljudi. Bog je ljudima naredio da se rašire po cijeloj Zemlji, da je napuče i pokore, ali su graditelji Babilona odlučili držati narod zajedno i osnovati monarhiju koja bi naposljetku obuhvatila cijelu Zemlju. Tako bi njihov grad postao metropola sveopćeg carstva, njegova bi slava izazivala divljenje i poštovanje cijeloga svijeta, a njegove osnivače učinila slavnima. Veličanstvena kula, koja je sezala do neba, trebala je stajati kao spomenik snage i mudrosti njezinih graditelja, prenoseći njihovu slavu u buduće naraštaje.

Stanovnici ravnice Šinear nisu vjerovali Božjem savezu da neće opet potopom uništiti Zemlju. Mnogi su među njima poricali Božje postojanje, a potop pripisali djelovanju prirode. Drugi su vjerovali u nadnaravno Biće te da je Ono uništilo pretpotopni svijet, a njihova su se srca, kao i Kajinova, pobunila protiv Njega. Jedan od ciljeva građenja kule bio da se očuva vlastita sigurnost u slučaju drugog potopa. Dižući građevinu iznad razine koju je dosegao potop, oni su mislili da će biti izvan dohvata opasnosti. I budući da bi tako trebali dospjeti do oblaka, nadali su se da će utvrditi i uzrok potopa. Svrha cijelog pothvata bila je da se uzdigne ponos njezinih graditelja i umovi budućih naraštaja odvrate od Boga i da ih se povede u idolopoklonstvo.

Kad je kula bila djelomično gotova, jedan su njezin dio nastanili graditelji, a ostali stanovi, bogato namješteni i ukrašeni, bili su posvećeni njihovim kipovima. Ljudi su se radovali svojem uspjehu, slavili zlatne i srebrne bogove i suprotstavljali se Vladaru neba i Zemlje. Međutim, posao koji je tako dobro napredovao iznenada je stao. Anđeli su bili poslani da osujete namjere graditelja. Kula je sezala u visine te je tako radnicima na vrhu bilo nemoguće izravno komunicirati s onima u podnožju. Stoga su na različitim točkama postavljeni ljudi da primaju poruke i onima ispod sebe prenose zapovijedi o potrebnom materijalu ili ostale upute u vezi s poslom. Dok su vjesnici prenosili poruke jedan drugom, njihov se jezik pomiješao, tako da su tražili građu koja nije bila potrebna, a često su je slali u suprotnom smjeru. Nastala je zbunjenost i pometnja. Cijeli je posao stao. Nije više bilo sklada i suradnje. Graditelji nisu mogli objasniti čudno međusobno nerazumijevanje, i u svojem bijesu i razočaranju oni su se međusobno ukoravali. Njihova je suradnja završila sukobom i prolijevanjem krvi. Munje s neba, kao dokaz Božjeg nezadovoljstva, srušile su gornji dio kule i bacile ga na zemlju. Ljudi su bili prisiljeni da shvate kako postoji Bog koji vlada Nebom.

Sve do tog trenutka ljudi su govorili istim jezikom, a sada su se oni koji su se međusobno mogli razumjeti udružili u skupine i otišli u jednom ili drugom smjeru. “Tako ih Jahve rasu odande po svoj zemlji.” Ovo raseljavanje je bio način da se Zemlja naseli i time ostvari Gospodnji cilj onim istim načinom koji su ljudi koristili da spriječe njegovo ispunjenje.

Međutim, kakav je to bio gubitak za one koji su se usprotivili Bogu! Božja je namjera bila da ljudi, kad pođu u različite dijelove Zemlje i osnuju nacije, sa sobom ponesu znanje o Božjoj volji tako da svjetlost istine može nesmanjeno obasjavati i buduće naraštaje. Noa, vjerni propovjednik pravednosti, živio je tri stotine i pedeset godina nakon potopa, Šem pet stotina godina, te su se tako njihovi potomci mogli upoznati s Božjim zahtjevima i poviješću Njegovog postupanja s njihovim očevima. Ali oni nisu bili voljni slušati ove neugodne istine i nisu imali želju sačuvati znanje o Bogu, a pometnjom jezika njima je, u velikoj mjeri, onemogućeno da razgovaraju s onima koji su im mogli dati svjetlost.

Graditelji Babilona su popustili prigovorima protiv Boga. Umjesto da se sa zahvalnošću sjećaju Njegove milosti prema Adamu i Njegovog milostivog saveza s Noom, oni su prigovarali zbog Njegove oštrine za istjerivanja prvog para iz Edena i uništenja svijeta potopom. Međutim, dok su oni prigovarali protiv samovoljnog i grubog Boga, sami su prihvaćali vladavinu najsurovijih tirana. Sotona je nastojao da oni preziru žrtvene prinose koji su bili predslika Kristove smrti, i kad je idolopoklonstvo pomračilo ljudske umove, on ih je naveo da krivotvore ove žrtve i na žrtvenike svojim bogovima prinose vlastitu djecu. Kako su se ljudi odvraćali od Boga, božanska obilježja — pravda, čistoća i ljubav — zamijenjene su tlačenjem, nasiljem i surovošću.

Babilonci su bili odlučni da uspostave kraljevstvo neovisno o Bogu. Ali među njima je bilo nekih koji su se bojali Boga, i koje su bezbožnici prijetvornošću prevarili i uključili u svoje planove. Zbog ovih vjernih ljudi Bog je odložio svoju kaznu i dao ljudima vremena da otkriju svoj istinski karakter. Dok su se njihovi planovi razvijali, Božji su ih sinovi nastojali odvratiti od njihovih namjera, ali su ljudi bili ujedinjeni u svojem izazivanju Neba. Da ih se nije zaustavilo, oni bi pokvarili svijet još u povojima. Njihov se savez temeljio na pobuni, a kraljevstvo je bilo namijenjeno samouzvišenju, gdje Bog nije trebao ni vladati niti se štovati. Da je ovaj savez bio dopušten, moćne bi sile ugušile pravednost, a time i mir, sreću i sigurnost na Zemlji. Umjesto božanskih uredbi, koje su “svete, pravedne i dobre” (Rimljanima 7,12), ljudi su nastojali usvojiti zakone koji će odgovarati njihovim vlastitim sebičnim i surovim srcima.

Oni koji su se bojali Gospodina zazivali su Ga da posreduje. “Jahve se spusti da vidi grad i toranj što su ga gradili sinovi čovječji.” Iz milosti prema svijetu On je spriječio namjeru graditelja kule i srušio spomenik njihovog prkosa. Bog dugo trpi ljudsku pokvarenost, dajući im obilje prilika da se pokaju, ali On bilježi sva njihova oruđa za odbacivanje autoriteta Njegovog pravednog i svetog Zakona. S vremena na vrijeme nevidljiva ruka koja drži vladarsko žezlo pruža se da obuzda pokvarenost. Nude se nepogrešivi dokazi da je Stvoritelj svemira beskonačan u mudrosti, ljubavi i istini, Vrhovni vladar neba i Zemlje, te da nitko ne može nekažnjeno prkositi Njegovoj sili.

Planovi babilonskih graditelja završili su sramotom i porazom. Vrhunac njihovog ponosa je postao spomenik njihove ludosti. Ipak, ljudi su neprekidno išli istim smjerom oslanjajući se na sebe i odbacujući Božji zakon. To isto načelo je Sotona pokušao provesti na Nebu, isto načelo rukovodilo je Kajinom u prinošenju njegove žrtve.

I u našem vremenu postoje graditelji kula. Nevjernici grade svoje teorije na temelju navodnih znanstvenih zaključaka i odbacuju otkrivenja Božje riječi. Oni si uzimaju slobodu da prosuđuju Božju moralnu vladavinu. Oni preziru Njegov Zakon i hvale se dostatnošću ljudskog razuma. “Kad nema brze osude za zlo djelo, ljudsko je srce sklono činiti zlo.” (Propovjednik 8,11)

U takozvanom kršćanskom svijetu mnogi napuštaju jasna učenja Biblije, stvaraju svoja vjerovanja na temelju ljudskih spekulacija i ugodnih priča, i upućuju na svoju kulu kao put do Neba. Ljudi se dive rječitosti dok ona uči da prijestupnik neće umrijeti i da se spasenje može steći bez poslušnosti Božjem zakonu. Kad bi navodni Kristovi sljedbenici prihvatili Božje mjerilo, ono bi ih ujedinilo, ali podjele i osipanje će postojati sve dok se ljudska mudrost uzdiže iznad Božje riječi. Postojeća pomutnja proturječnih vjerovanja i sljedbi dobro je opisana izrazom “Babilon” koje proročanstvo (Otkrivenje 14,8; 18,2) primjenjuje na crkve posljednjih dana koje ljube svijet.

Mnogi nastoje sebi stvoriti Nebo stječući bogatstvo i vlast. Oni se “podsmjehuju i zlobno govore, nasiljem prijete odozgo” (Psalam 73,8) gazeći po ljudskim pravima i obezvrijeđujući božansku vlast. Možda će ponositi ostati na vlasti za neko vrijeme, i možda uspiju u svemu što poduzmu, ali na kraju oni mogu biti samo razočarani i jadni.

Blizu je vrijeme Božje istrage. Svevišnji će sići s Neba da vidi što su sinovi čovječji izgradili. Otkrit će se Njegova suverena vlast, a djela ljudskog ponosa će biti zbačena. “Gospodin motri s nebesa i gleda sve sinove čovječje. Iz svoga prebivališta motri sve stanovnike zemaljske. … Jahve razbija nakane pucima, mrsi namjere narodima. Naum Jahvin dovijeka ostaje, i misli srca njegova od koljena do koljena.” (Psalam 33,13.14.10.11)

Pozivanje Abrahama

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 12.

Nakon raseljenja iz Babilona, idolopoklonstvo je ponovno postalo gotovo sveopća pojava, i Gospodin je naposljetku dopustio okorjelim prijestupnicima da slijede svoje zle putove, a On je izabrao Abrahama, Šemova potomka, da za buduće naraštaje sačuva Njegov Zakon. Abraham je odrastao usred praznovjerja i poganstva. Čak su i ukućani u domu njegovog oca, koji su sačuvali znanje o Bogu, popuštali varljivim utjecajima koji su ih okruživali i “služili drugim bogovima” osim Jahve. Ali istinska se vjera nije smjela ugasiti. Bog je uvijek sačuvao Ostatak koji je služio Njemu. Adam, Šet, Henok, Metušalah, Noa, Šem — u neprekinutom nizu — čuvali su tijekom vjekova dragocjena otkrivenja Njegove volje. Terahov je sin postao baštinik ove svete ostavštine. Idolopoklonstvo ga je mamilo sa svih strana, ali je sve bilo uzalud. Vjeran među nevjernima, nepokvaren sveopćim otpadom, on se ustrajno držao obožavanja jednog, istinitog Boga. “Blizu je Jahve svima koji ga prizivlju, svima koji ga zazivaju iskreno.” (Psalam 145,18) On je Abrahamu priopćio svoju volju i jasno mu obznanio zahtjeve Božjeg zakona i spasenja koje će se ostvariti kroz Krista.

Abrahamu je dano obećanje, posebno dragocjeno ljudima onoga doba, o brojnom potomstvu i nacionalnoj veličini: “Velik ću narod od tebe učiniti, blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sam ćeš biti blagoslov.” Ovome je još dodano i obećanje, koje je ovom baštiniku vjere bilo dragocjenije od svih ostalih, da će iz njegovog potomstva doći Otkupitelj svijeta: “Sva plemena na zemlji tobom će se blagoslivljati.” Ipak, zahtijevala se žrtva, ispit vjere kao uvjet za njihovo ispunjenje.

Bog je Abrahamu uputio poruku: “Idi iz zemlje svoje, iz zavičaja i doma očinskog, u krajeve koje ću ti pokazati.” Da bi Bog mogao osposobiti Abrahama za djelo čuvanja svetih proročanstava, on se morao rastati s prijašnjim načinom življenja. Utjecaj rođaka i prijatelja ometao bi obuku koju je Gospodin namjeravao dati svojem sluzi. Sada kad je Abraham u posebnom smislu bio povezan s Nebom, on je morao živjeti među strancima. Njegov je karakter morao biti poseban, različit od cijeloga svijeta. On čak nije mogao ni svojim prijateljima objasniti svoje postupke tako da ga oni razumiju. Duhovne se stvari mogu samo duhovno razumjeti, a njegov idolopoklonički rod nije razumio njegove namjere i postupke.

“Vjerom se Abraham pokori kad primi poziv da ode u zemlju koju je imao primiti u baštinu.” (Hebrejima 11,8) Abrahamova neupitna poslušnost jedan je od najočitijih dokaza vjere u cijeloj Bibliji. Vjera je za njega bila “jamstvo za ono čemu se nadamo, dokaz za one stvarnosti kojih ne vidimo” (Hebrejima 11,1). Oslanjajući se na božansko obećanje, bez vanjskog dokaza o njegovom ispunjenju, on je ostavio dom, rođake i domovinu i pošao naprijed, ne znajući kamo, tamo kamo ga je Bog vodio. “Vjerom se preseli u obećanu zemlju kao u tuđu i nastani se u šatorima skupa s Izakom i Jakovom, subaštinicima istog obećanja.” (Hebrejima 11,9)

Ispit koji je Abraham prošao nije bio lagan; od njega se nije zahtijevala mala žrtva. Snažne veze vezivale su ga uz zemlju, rođake i dom. Ali on nije oklijevao odazvati se pozivu. On nije postavljao pitanja o obećanoj zemlji — je li zemlja plodna a podneblje zdravo; ima li zemlja ugodan okoliš i pruža li mogućnost za bogaćenje. Bog ga je pozvao, i Njegov je sluga morao poslušati; za njega je najsretnije mjesto na svijetu bilo ono mjesto gdje je Bog želio da on bude.

Mnogi, kao i Abraham, prolaze kroz iste kušnje. Oni ne čuju izravan glas koji govori s Neba, ali On ih poziva učenjem svoje Riječi i djelima svoje promisli. Od njih će se možda očekivati da napuste posao koji obećava bogatstvo i čast, da ostave korisne i prikladne veze i rastanu se od svojih rođaka, te da pođu putem samoodricanja, poteškoća i žrtve. Bog za njih ima posao koji trebaju obaviti, a lagan život i utjecaj prijatelja i rođaka spriječio bi razvitak osobina nužnih za njegovo ostvarenje. On ih poziva da ostave ljudski utjecaj i pomoć, i navodi ih da osjete potrebu za Njegovom pomoći i da ovise samo o Njemu, kako bi im se otkrio. Tko je spreman na poziv Providnosti odreći se omiljenih planova i prisnih veza? Tko će prihvatiti nove dužnosti i poći u nova polja obavljajući Božje djelo odlučna i voljna srca, smatrajući dobitkom gubitke zbog Krista? Onaj tko to učini ima Abrahamovu vjeru i dijelit će s njim “izvanredno veliku i vječnu slavu” zbog koje “patnje sadašnjeg vremena nisu dostojne usporedbe” (2. Korinćanima 4,17; Rimljanima 8,18).

Abraham je najprije primio poziv s Neba dok je živio u Uru Kaldejskom, i poslušao je i preselio se u Haran. Do Harana ga je pratila očeva obitelj, jer su oni pored svojeg idolopoklonstva obožavali i istinitog Boga. Abraham je ovdje ostao do Terahove smrti. Ali nakon očeve smrti Božji glas mu je zapovjedio da pođe dalje. Njegov se brat Nahor s članovima svoje obitelji nije želio rastati od svojeg doma i kipova. Osim Sare, Abrahamove žene, samo je Lot, sin Harana koji je odavno umro, odlučio sudjelovati u patrijarhovom putničkom životu. Ipak, u Mezopotamiju se uputila velika skupina. Abraham je već posjedovao velika stada, bogatstva Istoka, a okruživao ga je veći broj sluga i pratitelja. On je napuštao zemlju svojih otaca da se nikada ne vrati, i sa sobom je ponio sve što je imao, i “svu imovinu što su je namakli i svu čeljad koju su stekli u Haranu”. Među njima je bilo onih koji su se rukovodili višim obzirima od službe i osobnog interesa. Tijekom svojeg boravka u Haranu Abraham i Sara su druge poticali na služenje i obožavanje istinitog Boga. Ovi su se pridružili patrijarhovom domu i slijedili ga u obećanu zemlju. “Te svi pođu u zemlju kanaansku. Kad su stigli u Kanaan…”

Šekem je bio prvo mjesto na kojem su se zaustavili. Tu u sjeni hrastova u Mori, u prostranoj travnatoj dolini, s maslinicima i živim izvorima, između planine Ebal i Gerizim, Abraham je podigao svoj tabor. Patrijarh je došao u dobru i bogatu zemlju — “zemlju potoka i vrela, dubinskih voda što izviru u dolinama, i bregova; zemlju pšenice i ječma, loze, smokava i šipaka, zemlju meda i maslina” (Ponovljeni zakon 8,7.8). Međutim, obožavateljima Jahve sjena je prekrivala šumovite bregove i plodnu dolinu. “Kanaanci su onda bili u zemlji.” Abraham je stigao do cilja svojih nada da bi našao zemlju idolopoklonstva u kojoj su živjeli stranci. U lugovima su bili sagrađeni žrtvenici lažnim bogovima, a na okolnim su se uzvisinama prinosile ljudske žrtve. Premda se oslanjao na božansko obećanje, on je podizao šatore s mučnim predosjećajem. “Jahve se javi Abramu pa mu reče: ‘Tvome ću potomstvu dati ovu zemlju’”. Obećanje o božanskoj prisutnosti, da nije prepušten nemilosti bezbožnika, ojačalo je njegovu vjeru. “Abram tu podigne žrtvenik Jahvi, koji mu se objavio.” Nastavljajući svoj put on je uskoro došao do mjesta u blizini Betela, ponovno podigao žrtvenik i prizvao ime Božje.

Abraham, “prijatelj Božji”, nama je ostavio vrijedan primjer. Njegov je život bio život vjere. Kad god je podizao svoje šatore, u blizini je podizao žrtvenik i pozivao sve u taboru na jutarnje i večernje žrtve. Žrtvenici su ostajali i nakon što su šatori uklonjeni. U godinama koje su slijedile među Kanaancima je bilo onih koje je Abraham poučio u vjeri, i kad su oni došli do žrtvenika, znali su tko je tu bio prije njih, a kad je on podizao svoj šator, popravljao bi žrtvenik i služio živome Bogu.

Abraham je nastavio putovati prema jugu, i njegova je vjera ponovno bila iskušana. Nebo je uskratilo kišu, dolinama su prestali teći potoci, a na brdima se trava osušila. Stada nisu mogla naći pašnjake te je glad zaprijetila cijelom taboru. Je li patrijarh dovodio u pitanje vodstvo providnosti? Je li s čežnjom promatrao bogatstva kaldejskih ravnica? Dok su se poteškoće nizale, svi su znatiželjno gledali da vide što će Abraham učiniti. Sve dok se njegovo povjerenje činilo čvrsto, oni su se nadali i bili su sigurni da je Bog njegov Prijatelj te da ga On još uvijek vodi.

Abraham nije mogao objasniti vodstvo Providnosti, njegova se očekivanja nisu ostvarila, ali on se čvrsto držao obećanja: “Blagoslovit ću te, ime ću ti uzveličat, i sâm ćeš biti blagoslov.” On se revno molio i razmišljao kako da sačuva život svojih ljudi i stada, ali nije dopustio da okolnosti uzdrmaju njegovu vjeru u Božju riječ. Da bi izbjegao glad, on je otišao u Egipat. On nije odbacio Kanaan ili se okrenuo prema Kaldejskoj zemlji iz koje je došao, gdje nije nedostajalo kruha, već je tražio privremeni zaklon što bliže obećanoj zemlji, namjeravajući se uskoro vratiti tamo gdje ga je Bog postavio.

Gospodin je u svojoj providnosti pustio ovu kušnju na Abrahama da bi ga poučio pokornosti, strpljenju i vjeri — poukama koje će biti zapisane za one koji će kasnije biti pozvani da iskuse mučenje. Bog svoju djecu vodi putem koji ona ne poznaju, ali On ne zaboravlja i ne odbacuje one koji u Njega vjeruju. On je dopustio da nesreće zadese Joba, ali ga nije napustio. On je dopustio da ljubljeni Ivan bude protjeran na Patmos, ali Božji Sin ga je tamo našao, i njegova su viđenja bila ispunjena prizorima besmrtne slave. Bog dopušta da kušnje pogode njegov narod, da se obogati postojanošću i poslušnošću te da njegov primjer bude primjer drugima. “Jer ja znam svoje naume koje s vama namjeravam — riječ je Jahvina — naume mira, a ne nesreće: da vam dadnem budućnost i nadu.” (Jeremija 29,11) One iste kušnje koje najviše ispotuju našu vjeru približavaju nas Kristu kako bismo svoj teret položili pred Njegove noge i iskusili mir koji nam On daje u zamjenu.

Bog je uvijek iskušavao svoj narod u peći nevolja. Troska se odvaja od pravog zlata kršćanskog karaktera u užarenoj peći. Isus promatra kušnje; On zna što je potrebno da se pročisti dragocjena kovina kako bi mogla odražavati sjaj Njegove ljubavi. Bog odgaja svoje sluge određenim kušnjama. On vidi da neki imaju sposobnosti koje se mogu upotrijebiti za napredak Njegovog djela i kuša te osobe, On ih u svojoj providnosti dovodi u položaj koji iskušava njihov karakter i otkriva nedostatke i slabosti koji su skriveni od našeg znanja. On im pruža mogućnost da isprave svoje nedostatke i pripreme se za službu Njemu. On im pokazuje njihove vlastite slabosti i uči ih da se oslone na Njega jer je On jedina njihova pomoć i čuvar. Tako On postiže svoj cilj. Oni su obrazovani, obučeni, disciplinirani i pripremljeni za ispunjenje velikog cilja zbog kojeg su i dobili te sposobnosti. Kad ih Bog poziva na rad oni su spremni, a nebeski im se anđeli mogu pridružiti u djelu koji treba ostvariti na Zemlji.

Tijekom svojeg boravka u Egiptu Abraham je pružio dokaz da on nije slobodan od ljudskih slabosti i nesavršenstva. Prikrivajući činjenicu da je Sara njegova žena, on je iznevjerio božansko povjerenje i pokazao nedostatak uzvišene vjere i hrabrosti što ih je svojim životnim primjerom tako često i plemenito pokazivao. Sara je bila svijetle boje kože te je on posumnjao da će tamnoputi Egipćani poželjeti lijepu strankinju te da se u naporima da je dobiju neće ustručavati ubiti njezinog supruga. On je smatrao da nije kriv za laž ako Saru predstavi kao svoju sestru, jer je ona bila kći njegovog oca, ali ne i njegove majke. Ali prikrivanje stvarnog stanja bila je prijevara. Bog ne može odobriti odstupanje od strogog poštenja. Sara se našla u velikoj opasnosti zbog Abrahamovog nedostatka vjere. Kad je saznao za njezinu ljepotu, egipatski kralj ju je doveo u svoju palaču namjeravajući je uzeti za ženu. Ali je Gospodin, u svojoj velikoj milosti, zaštitio Saru poslavši kaznu na kraljevske ukućane. Kralj je na ovaj način saznao istinu i ljutit zbog prijevare ukorio Abrahama i vratio mu njegovu ženu riječima: “Što si nam učinio? … Zašto si rekao: ‘Ona mi je sestra’, pa je ja uzeh sebi za ženu? A sad, evo ti žene; uzmi je i hajde!”

Abraham je bio posebno omiljen kralju, i faraon čak ni tada nije dopustio da se njemu ili njegovoj skupini učini nešto nažao, već je naredio vojnicima da ga otprate na sigurno izvan njegovog kraljevstva. U to vrijeme doneseni su zakoni kojim se Egipćanima zabranjivao odnos s pastirima strancima i bilo kakva prisnost kao što je jedenje ili pijenje. Faraonovo otpuštanje Abrahama bilo je ljubazno i velikodušno, ali on mu je naredio da napusti Egipat jer se nije usudio dopustiti mu boravak. On mu je umalo iz neznanja nanio ozbiljnu uvredu, ali Bog je posredovao i spasio vladara da ne učini tako veliki grijeh. Faraon je u ovom strancu vidio čovjeka koga je nebeski Bog poštivao te se uplašio imati u kraljevstvu nekoga tko je tako očito bio pod zaštitom božanske milosti. Da je Abraham ostao u Egiptu, njegovo bogatstvo i čast vjerojatno bi izazvali zavist i požudu Egipćana, te su mu mogli nanijeti neko zlo za koje bi kralj bio odgovoran i koje bi ponovno na kraljevsku kuću navuklo kaznu.

Upozorenje koje je dobio faraon pokazalo se kao zaštita u njegovim kasnijim odnosima s neznabošcima, jer se takvo nešto nije moglo održati kao tajna. Tako se vidjelo da će Bog, koga je Abraham štovao, zaštititi svojeg slugu te da će zlo koje mu se nanese biti osvećeno. Opasno je nanijeti zlo nekome od djece nebeskog Kralja. Psalmist spominje ovo poglavlje u Abrahamovom iskustvu kad kaže, govoreći o izabranom narodu, da Bog “kažnjavaše zbog njih kraljeve: ‘Ne dirajte u moje pomazanike, ne nanosite zla mojim prorocima.’” (Psalam 105,14.15)

Postoji zanimljiva sličnost između Abrahamovog iskustva u Egiptu i njegovog potomstva stoljećima kasnije. Oboje su otišli u Egipat zbog gladi i oboje su putovali. Izlijevanje božanskih sudova u njihovu korist unijelo je strah u Egipćane, i obogaćeni neznabožačkim darovima, oni su otišli s velikim blagom.