Vjerujte Njegovim prorocima EGW

Patrijarsi i proroci: Poglavlja 18 i 19

Noć borbe

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 32 i 33.

 

Premda je Jakov napustio Padan-Aram iz poslušnosti prema božanskoj uputi, on je sa zlim slutnjama ponovno pošao putem kojim je, kao bjegunac, prošao prije dvadeset godina. Pred njim je uvijek bio njegov grijeh, prijevara njegovog oca. Znao je da je njegovo izgnanstvo bilo izravna posljedica tog grijeha, i o njemu je razmišljao dan i noć, a ukori savjesti koja ga je optuživala činili su putovanje mučnim. Patrijarhovo je srce bilo dirnuto kad su se u daljini ukazala brda njegove domovine. Cijela je povijest uskrsnula pred njim. Zajedno sa sjećanjem na grijeh došla je misao o Božjoj milosti prema njemu i božanskom obećanju o pomoći i vodstvu.

Kako se putovanje bližilo kraju, pomisao na Ezava izazvala je mnoge uznemirujuće predosjećaje. Nakon Jakovljeva bijega Ezav je sebe smatrao jedinim nasljednikom očeve imovine. Vijest o Jakovljevu povratku mogla je pobuditi strah da on dolazi tražiti svoj dio nasljedstva. Ezav je sada mogao svom bratu nanijeti zlo, ako je želio; mogao mu se suprotstaviti nasiljem, ne zbog želje za osvetom, već da sebi osigura nasljedstvo nad bogatstvom što ga je on tako dugo smatrao svojim.

Gospodin je ponovno Jakovu dao znak o božanskoj brizi. Dok je putovao prema jugu od brda Gilead, dvije skupine nebeskih anđela išle su ispred i iza njegove skupine, kao njihova zaštita. Jakov se sjećao viđenja u Betelu u prošlosti, i njegovo je opterećeno srce osjetilo olakšanje zbog dokaza da su božanski vjesnici koji su mu donijeli nadu i hrabrost za bijega iz Kanaana i sada bili njegovi čuvari za njegovog povratka. I on je rekao: “‘Ovo je Božje taborište!’ Zato nazva ono mjesto Mahanajim.”

Ipak, Jakov je smatrao da mora nešto učiniti da bi bio siguran. On je stoga poslao vjesnike s pomirljivim pozdravom svojem bratu. On ih je uputio kojim će se riječima obratiti Ezavu. Prije rođenja dvojice braće prorečeno je da će stariji služiti mlađem, i da sjećanje na to ne bi prouzročilo gorčinu, Jakov je rekao slugama da ih šalje “svome gospodaru”. Kad dođu pred njega, oni su svojega gospodara trebali nazvati “sluga tvoj Jakov”, a kako bi uklonio strah da se on, usamljeni lutalica, vraća tražiti očevo nasljedstvo, Jakov je pozorno uobličio svoju poruku: “Stekao sam goveda, magaradi, ovaca, sluga i sluškinja. Javljam to svome gospodaru, ne bih li našao naklonost u njegovim očima.”

Ali sluge su se vratile s vijestima da se Ezav približava s četiri stotine ljudi i da nije odgovorio na prijateljsku poruku. Činilo se sigurnim kako se on dolazi osvetiti. Strah je zavladao taborom. “Jakov se silno uplaši.” Nije se mogao vratiti, a bojao se poći naprijed. Njegova skupina, nenaoružana i nezaštićena, bila je posve nepripremljena za ovakav neprijateljski susret. On ih je podijelio u dvije skupine tako da, bude li jedna napadnuta, druga ima priliku pobjeći. Iz svojeg golemog stada poslao je velikodušne darove Ezavu s prijateljskom porukom. Učinio je sve što je bilo u njegovoj moći da se iskupi za zlo što ga je učinio svojem bratu i odstrani opasnost koja je prijetila, a onda je s poniznošću i pokajanjem zatražio božansku zaštitu: “O Jahve, koji si mi naredio: ‘Vrati se u svoj rodni kraj, i ja ću ti biti dobrostiv!’ Nisam vrijedan sve dobrote koju si tako postojano iskazivao svome sluzi. Ta samo sam sa svojim štapom nekoć prešao ovaj Jordan, a sad sam narastao u dva tabora. Izbavi me od šaka mog brata, od šaka Ezavovih! Inače se bojim da bi mogao doći i umlatiti i mene, i majke, i djecu.”

Približili su se potoku Jaboku, i dok se noć spuštala, Jakov je svoju obitelj poslao preko riječnog plićaka, dok je on sâm ostao na drugoj strani. Odlučio je provesti noć sâm u molitvi, želio je biti sam s Bogom. Bog je mogao omekšati Ezavovo srce. Patrijarhove su nade počivale u Njemu.

Bilo je to u pustom, planinskom predjelu, lovištu divljih zvijeri i mjestu gdje su vrebali ubojice i pljačkaši. Sam i nezaštićen, Jakov se sagnuo do zemlje duboko potresen. Bila je ponoć. Sve što mu je život činilo dragim bilo je daleko od njega, izloženo opasnosti i smrti. Najteža od svega bila je pomisao da je njegov grijeh navukao ovu opasnost na nevine. On se s usrdnim povicima i suzama molio Bogu. Iznenada ga je dotakla snažna ruka. Pomislio je da mu neprijatelj pokušava oduzeti život, te se pokušao othrvati stezi napadača. Njih su se dvojica borila u tami. Nisu rekli nijednu riječ, ali Jakov je upotrijebio svu snagu ne popuštajući ni trenutak u svojim naporima. Dok se tako borio za život, osjećaj krivice je pritiskao njegovu dušu, a pred njim su se pojavili njegovi grijesi da bi ga odvojili od Boga. Ali on se i u ovom najtežem trenutku sjetio Božjih obećanja i cijelim srcem zatražio Njegovu milost. Borba se nastavila sve do svanuća, kad je stranac dotaknuo njegovo bedro i uganuo ga. Patrijarh je tada razabrao narav svojega protivnika. On je znao da se bori s nebeskim vjesnikom i zato njegovi gotovo nadčovječanski napori nisu donijeli pobjedu. Bio je to sâm Krist, “Anđeo zavjeta”, koji se otkrio Jakovu. Patrijarh je sada bio onesposobljen i patio je od jakih bolova, ali nije posustajao. Slomljen i pokajan, on se držao anđela, “plakao i zaklinjao” (Hošea 12,5), moleći za blagoslov. Morao je biti osvjedočen da je njegov grijeh oprošten. Tjelesna bol nije bila dovoljno snažna da ga odvrati od ovog cilja. Postajao je sve odlučniji, a njegova vjera sve gorljivija i ustrajnija, do posljednjeg trenutka. Anđeo se pokušao osloboditi rekavši: “Pusti me, jer zora sviće!” ali Jakov je odgovorio: “Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.” Da je to bila hvalisava, drska uvjerenost, Jakov bi trenutno poginuo, ali on je svojim povjerenjem priznavao vlastitu nedostojnost, dok je istodobno imao povjerenje u Boga koji drži Savez.

Jakov se “s Anđelom borio i nadvladao ga” (Hošea 12,4). Poniznošću, pokajanjem i predanjem samog sebe ovaj grešni, zabludjeli smrtnik nadvladao je Veličanstvo Neba. On se drhtavom rukom čvrsto držao Božjih obećanja i Srce Beskrajne Ljubavi nije se moglo oglušiti na grešnikove molbe.

Pogreška koja je dovela do Jakovljeva grijeha, kojim je prijevarom pridobio pravo prvorodstva, sada je jasno stavljena pred njega. On nije vjerovao Božjim obećanjima, ali je svojim naporima pokušavao ostvariti ono što bi Bog dao na način i u vrijeme koje On izabere. Kao dokaz da mu je oprošteno, njegovo je ime, što je podsjećalo na njegov grijeh, promijenjeno u ime koje podsjeća na njegovu pobjedu. “Više se nećeš zvati Jakov,” rekao je Anđeo, “nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima, i nadvladao si.”

Jakov je primio blagoslov za kojim je čeznula njegova duša. Njegov grijeh, prijevara i nepošteno istiskivanje s položaja bili su oprošteni. Kriza njegovog života je prošla. Sumnja, smetenost i grižnja savjesti zagorčavali su njegov život, ali sada se sve promijenilo, i mir je nakon pomirenja s Bogom bio sladak. Jakov se više nije bojao susresti svojega brata. Bog, koji je oprostio njegov grijeh, mogao je pokrenuti i Ezavovo srce da prihvati njegovu poniznost i pokajanje.

Dok se Jakov borio s Anđelom, drugi je nebeski vjesnik poslan Ezavu. Ezav je u snu vidio svojega brata koji je dvadeset godina bio prognan iz kuće njihovog oca, vidio ga je okružena božanskim vjesnicima. Ezav je vojnicima ispričao san zajedno sa zapovijedi da ne povrijedi Jakova, jer je s njim Bog njegovih otaca.

Dvije skupine su se napokon susrele, pustinjski glavar koji je vodio svoje vojnike, i Jakov sa svojim ženama i djecom, kojeg su pratili pastiri i sluge, kao i duga karavana ovaca i goveda. Oslanjajući se na svoj štap patrijarh je izašao u susret skupini vojnika. Bio je blijed i onesposobljen zbog nedavne borbe te je hodao polako i s boli, zastajkujući na svakom koraku, ali je njegovo lice bilo osvijetljeno radošću i mirom.

Kad je ugledao ovog osakaćenog mučenika, “Ezav mu potrča u susret. Zagrli ga padnuvši mu oko vrata, poljubi ga i zaplaka.” Promatrajući ovaj prizor, čak su i srca Ezavovih vojnika bila pokrenuta. Unatoč tome što im je ispričao san, oni nisu mogli objasniti promjenu koja se dogodila njihovom vođi. Premda su vidjeli patrijarhovu nemoć, nisu ni pomišljali da je njegova slabost bila njegova snaga.

U svojoj noći patnje pored Jaboka, kad se uništenje činilo na domaku, Jakov je naučio kako je čovječja pomoć uzaludna i kako je povjerenje u ljudsku moć neutemeljeno. On je uvidio da mu pomoć mora doći od Onoga protiv koga je tako teško zgriješio. Bespomoćan i nedostojan, on je molio za Božje obećanje milosti prema pokajničkom grešniku. Obećanje je bilo njegova sigurnost da će mu Bog oprostiti i prihvatiti ga. Prije bi nebo i zemlja prošli nego što bi Njegova riječ ostala neispunjena, i upravo ga je to održavalo tijekom ovog strašnog sukoba.

Jakovljevo iskustvo tijekom noći borbe i boli predstavlja kušnju kroz koju će Božji narod morati proći prije samog Kristovog dolaska. Prorok Jeremija je, gledajući sve do našeg vremena u svetom viđenju, rekao: “Čujem krik užasa: strava je to, a ne mir… Zašto su sva lica izobličena i problijedjela? Jao, jer velik je dan ovaj, slična mu ne bi! Vrijeme je nevolje za Jakova, al’ će se izbaviti iz nje.” (Jeremija 30,5-7)

Kad Krist završi svoju posredničku službu u čovjekovu korist, tada će početi vrijeme nevolje. Tada će se odlučivati o slučaju svake duše, a krv pomirenja više neće čistiti od grijeha. Kad Isus napusti svoj položaj čovjekovog Posrednika pred Bogom, čut će se svečana obavijest: “Neka nepravednik i dalje bude nepravedan; neka se nečisti i dalje onečišćuje; neka pravednik i dalje živi pravedno; neka se sveti i dalje posvećuje!” (Otkrivenje 22,11) Tada će Božji Duh biti povučen sa Zemlje. Kao što je gnjevni brat Jakovu prijetio smrću, tako će i Božji narod biti u opasnosti od bezbožnika koji će ih nastojati uništiti. Kao što se patrijarh cijelu noć borio za izbavljenje iz Ezavovih ruku, tako će i pravednici vikati Bogu noću i danju za izbavljenje od neprijatelja koji ih okružuju.

Sotona je optužio Jakova pred Božjim anđelima, tražeći pravo da ga uništi zbog njegovog grijeha. On je potaknuo Ezava da pođe na njega, a tijekom patrijarhove duge noći borbe Sotona mu je nastojao nametnuti osjećaj krivnje da bi ga obeshrabrio i slomio njegovo pouzdanje u Boga. Kad je izmučeni Jakov uhvatio Anđela i sa suzama zavapio, nebeski ga je Vjesnik, da bi iskušao njegovu vjeru, podsjetio na njegov grijeh i pokušao otići od njega. Međutim, Jakova se nije moglo odvratiti. On je naučio da je Bog milostiv i on se prepustio Njegovoj milosti. On je istaknuo svoje pokajanje za grijeh i molio za izbavljenje. Kritičko preispitivanje njegovog života natjeralo ga je u očaj, ali on se čvrsto držao Anđela, i s gorljivim, molećivim uzvicima ponavljao svoju molbu dok nije nadvladao.

Takvo će biti iskustvo Božjeg naroda u njihovoj posljednjoj bitci sa silama zla. Bog će ispitati njihovu vjeru, njihovu ustrajnost, njihovo povjerenje u Njegovu silu da ih izbavi. Sotona će ih nastojati prestrašiti mislima da su njihovi slučajevi beznadni, da su njihovi grijesi preveliki da bi im bilo oprošteno. Oni će biti duboko svjesni svojih nedostataka i dok budu promatrali svoje živote, njihova će nada tonuti. Međutim, prisjećajući se veličine Božje milosti i vlastitog iskrenog pokajanja, oni će tražiti obećanja što ih je On dao kroz Krista bespomoćnim, pokajničkim grešnicima. Njihova vjera neće popustiti premda neće odmah primiti odgovor na svoje molitve. Oni će se uhvatiti za Božju snagu, kao što se Jakov držao Anđela, i riječi će njihove duše biti: “Neću te pustiti dok me ne blagosloviš.”

Da se Jakov nije ranije pokajao za svoje grijehe kad je prijevarom dobio prvorodstvo, Bog ne bi čuo njegovu molitvu i milostivo sačuvao njegov život. Ako u vrijeme nevolje u Božjem narodu bude nepriznatih grijeha dok ih bude mučio strah i briga, oni će biti svladani, očaj će uništiti njihovu vjeru i oni neće imati vjeru da mole Boga za izbavljenje. Premda će imati dubok osjećaj nedostojnosti, oni neće imati skrivenih grijeha koje treba otkriti. Kristova krv pomirenja obrisat će njihove grijehe i oni ih se neće moći sjetiti.

Sotona mnoge navodi na vjerovanje da će Bog previdjeti njihovu nevjernost u malim stvarima u životu, ali Bog u svojem postupanju s Jakovom pokazuje da On ne može u svojoj mudrosti snositi ili previdjeti zlo. Sve one koji nastoje prikriti ili izgovoriti svoje grijehe i dopustiti da ostanu u nebeskim knjigama nepriznati i neoprošteni, Sotona će pobijediti. Što se više smatraju pobožnima, a njihov je položaj veći, veće je njihovo prokletstvo u Božjim očima, a pobjeda velikog neprijatelja sigurnija.

Ipak, Jakovljeva povijest pruža sigurnost da Bog neće odbaciti one koji su navedeni na grijeh, a koji su Mu se vratili i istinski se pokajali. Jakov je osobnim predanjem i iskrenom vjerom dobio ono što nije dobio svojom snagom u borbi. Bog je svojeg slugu poučio da mu samo božanska milost i sila mogu dati blagoslov za kojim je težio. Tako će biti i s onima koji će živjeti u posljednjim danima. Kad ih okruže opasnosti i kad očaj okruži dušu, oni moraju ovisiti isključivo o zaslugama Otkupitelja. Mi sami ništa ne možemo učiniti. U svojoj bespomoćnoj nedostojnosti mi moramo vjerovati u zasluge raspetog i uskrslog Spasitelja. Tko ovo čini, nikada neće propasti. Dugi, crni spisak naših prijestupa pred očima je Beskonačnog. Zapisi su potpuni, i nijedan od naših grijeha nije zaboravljen. Ali Onaj koji je čuo molbe svojih drevnih slugu, čut će molitvu vjere i oprostiti i naše prijestupe. On je obećao i On će ispuniti svoju Riječ.

Jakov je nadvladao jer je bio ustrajan i odlučan. Njegovo je iskustvo svjedočanstvo o sili ustrajne molitve. Mi sada moramo naučiti pouku o ustrajnoj molitvi i nepopustljivoj vjeri. Najveće pobjede Kristove Crkve ili pojedinačnih kršćana nisu one koje se postižu obdarenošću ili znanjem, bogatstvom ili uslugama ljudi, već su to pobjede ostvarene u razgovoru s Bogom, kad se gorljiva, usrdna vjera drži moćne ruke.

Oni koji nisu voljni ostaviti svaki grijeh i tražiti Božje blagoslove, neće ih primiti. Ali svi koji se, poput Jakova, drže Božjih obećanja i budu ustrajni i iskreni kao on, uspjet će kao što je i on uspio. “Pa da Bog zbilja ne brani svoje izbranike koji dan i noć vapiju prema njemu? I da zategne s njihovom stvari? Kažem vam, brzo će ih obraniti.” (Luka 18,7.8)

 

 

 

Povratak u Kanaan

Ovo se poglavlje zasniva na Postanku 34; 35 i 37.

 

Prešavši Jordan “Jakov sretno stigne u grad Šekem, koji se nalazio u zemlji kanaanskoj” (Postanak 33,18). Tako se ispunila patrijarhova molitva da ga Bog u miru dovede u njegovu zemlju. On je neko vrijeme živio u Šekemskoj dolini. Abraham je upravo ovdje, prije više od stotinu godina, prvi put podigao logor i žrtvenik u obećanoj zemlji. “A komad zemlje na kojoj je postavio svoj šator kupi od sinova Hamora, Šekemova oca, za stotinu kesita. Tu podiže žrtvenik i nazva ga ‘El, Bog Izraelov’.” (redci 19.20) Jakov je, kao i Abraham, pored svojeg šatora podigao žrtvenik Gospodinu, pozivajući sve članove svojega doma na jutarnje i večernje žrtve. On je ovdje također iskopao izvor na koji je, sedamnaest stoljeća kasnije, došao Jakovljev Sin i Spasitelj, i pored kojeg je, odmarajući se od podnevne žege, svojim začuđenim slušateljima govorio o “vodi što struji u vječni život” (Ivan 4,14).

Boravak Jakova i njegovih sinova kod Šekema završio je nasiljem i prolijevanjem krvi. Jedna je kćer iz njihova doma osramoćena i ožalošćena, dva brata su bila kriva za ubojstvo, a cijeli je grad bio uništen i poklan iz odmazde zbog nezakonitog postupka jednog nepromišljenog mladića. Početak koji je doveo do tako strašnih posljedica bio je djelo jedne od Jakovljevih kćeri koja “izađe da posjeti neke žene onoga kraja”, stupajući tako u vezu s nevjernima. Oni koji traže zadovoljstvo među onima koji se ne boje Boga, stupaju na Sotonino područje i izazivaju njegove kušnje.

Svirepa surovost Šimuna i Levija bila je izazvana, ali oni su ipak svojim postupanjem prema Šekemljanima teško zgriješili. Od Jakova su pozorno sakrili svoje namjere, a vijest o njihovoj odmazdi ispunila ga je strahom. Klonuo duhom zbog prijevare i nasilja svojih sinova, samo je rekao: “Uveli ste me u nepriliku omrazivši me stanovnicima zemlje… Ako se ujedine protiv mene i napadnu me, dok nas je ovako malo na broj, istrijebit će me s mojim domom.” Međutim, bol i odvratnost s kojom je on gledao na njihovo krvavo djelo vidi se u riječima što ih je, gotovo pedeset godina kasnije, izgovorio dok je ležao na samrtnoj postelji u Egiptu: “Šimun i Levi braća su prava! Mačevi su im oruđe nasilja. Na njihova vijećanja ja ne silazio, u njihovim zborovima udjela ne imao… Prokleta im srdžba, jer je prežestoka! Prokleta im obijest, jer je preokrutna.” (Postanak 49,5-7)

Jakov je smatrao da postoji razlog za duboku poniznost. Karakteri njegovih sinova otkrili su surovost i prijevarnost. U njegovom je taboru bilo lažnih bogova, i idolopoklonstvo je donekle našlo uporište i u njegovoj kući. Neće li ih Gospodin, ako postupi prema njihovim zaslugama, prepustiti odmazdi okolnih naroda?

Dok su Jakova opterećivale nevolje, Gospodin mu je naredio da krene južno prema Betelu. Pomisao na ovo mjesto podsjećala je patrijarha ne samo na njegovo viđenje o anđelima i o Božjem obećanju milosti, već i na zakletvu koju je tamo učinio, da će Gospodin biti njegov Bog. Odlučio je da prije polaska na ovo sveto mjesto očisti svoj dom od svake nečistoće idolopoklonstva. On je stoga izdao zapovijed svima u taboru: “Odbacite tuđe kumire koji se nalaze u vašoj sredini: očistite se i preobucite. Idemo gore u Betel; ondje ću načiniti žrtvenik Bogu, koji me uslišao kad sam bio u nevolji i sa mnom bio na putu kojim sam hodio.”

Jakov je duboko uzbuđen ponovio izvještaj o svojem prvom posjetu Betelu, kad je napustio očev šator kao usamljeni lutalica, bježeći da spasi svoj život, i kad mu se Gospodin javio u noćnom viđenju. Dok je on razmatrao Božje prekrasno postupanje prema njemu, njegovo se srce smekšalo, a njegovu je djecu ganula Božja sila. On je upotrijebio najdjelotvorniji način kako bi ih pripremio da mu se pridruže u obožavanju Boga kad stignu u Betel. “Oni predaju Jakovu sve tuđe kumire što su ih imali i naušnice što su bile o njihovim ušima, pa ih Jakov zakopa pod hrast kod Šekema.”

Bog je pustio strah na stanovnike zemlje, tako da oni nisu pokušali osvetiti pokolj Šekemljana. Putnici su nesmetano došli u Betel. Ovdje se Gospodin ponovno javio Jakovu i obnovio s njim obećanje o Savezu. “Ondje sagradi žrtvenik i mjesto nazva El Betel, jer mu se ondje Bog objavio…”

U Betelu je Jakov oplakao gubitak Debore, Rebekine dojkinje, osobe koja je dugo bila poštovani član njegove obitelji, koja je svoju gospodaricu pratila od Mezopotamije do Kanaana. Prisutnost ove stare žene za Jakova je predstavljala dragocjenu vezu s njegovim prijašnjim životom, a posebno s majkom prema kojoj je gajio tako nježnu i duboku ljubav. Debora je pokopana s izrazima velike žalosti, a hrast pod kojim je iskopan grob nazvan je “Tužni hrast”. Ne treba proći nezapažena ni činjenica da se sjećanje na njezin život vjerne službe i oplakivanje ove obiteljske prijateljice smatralo vrijednim zapisivanja u Božju riječ.

Od Betela do Hebrona trebala su samo dva dana putovanja, ali ta su dva dana Jakovu donijela veliku bol, jer je umrla Rahela. On je za nju odradio dva puta po sedam godina službe, a njegova ljubav prema njoj sve je ove napore učinila lakim. Kako je to bila duboka i trajna ljubav, pokazalo se kasnije na Jakovljevoj samrti, kad je Josip došao posjetiti svog oca, a stari patrijarh osvrćući se na svoj život rekao: “Kad sam se, naime, vraćao iz Padana, na moju žalost, tvoja majka Rahela umrije na putovanju u kanaansku zemlju, tek u maloj udaljenosti od Efrate. Sahranio sam je ondje uz put u Efratu, sadašnji Betlehem.” (Postanak 48,7) U obiteljskoj povijesti njegovog dugog i teškog života on se prisjetio samo gubitka Rahele.

Rahela je prije svoje smrti rodila drugog sina. Na izdisaju ona ga je nazvala Ben Oni, “jer umiraše Rahela”. Ali njegov otac ga je nazvao Benjamin, “desna ruka” ili “moja snaga”. Rahela je pokopana na mjestu na kojem je umrla, a na njezinom grobu podignut je spomenik da sačuva sjećanje na nju.

Na putu do Efrate još je jedan zločin uprljao Jakovljevu obitelj, koji je spriječio Rubena, sina prvorođenca, da primi prednost i čast prvorodstva.

Jakov je napokon završio svoje putovanje i “dođe k svom ocu Izaku u Mamru u Kirjat Arbu, to je Hebron — gdje su boravili Abraham i Izak kao pridošlice”. On je ovdje ostao tijekom posljednjih godina očeva života. Za Izaka, slabog i slijepog, ljubazna pozornost ovog dugo odsutnog sina bila je utjeha u godinama usamljenosti i žalosti.

Jakov i Ezav su se susreli na samrtnoj postelji svojeg oca. Stariji brat je nekada gledao na ovaj događaj kao priliku da se osveti, ali otada su se njegovi osjećaji uvelike promijenili. A Jakov, zadovoljan duhovnim blagoslovima prvorodstva, prepustio je starijem bratu očevo bogatstvo — jedino nasljedstvo što ga je Ezav tražio i vrednovao. Mržnja i ljubomora ih više nisu otuđivale, ali oni su se ipak rastali i Ezav je otišao u Seir. Bog, koji je bogat blagoslovima, dao je Jakovu zemaljska bogatstva, pored višeg dobra što ga je tražio. Imetak se dvojice braće, naime, “jako uveća te nisu mogli ostati zajedno: kraj u kojem su boravili nije ih mogao izdržavati zbog njihova blaga”. Ovo razdvajanje je bilo u skladu s božanskom namjerom za Jakova. Budući da su se braća tako razlikovala u pogledu na svoju vjeru, za njih je bilo bolje da žive odvojeno.

Ezav i Jakov su primili istu spoznaju o Bogu, obojica su imala slobodu slijediti Njegove zapovijedi i primiti Njegovu milost, ali nisu obojica odlučila to učiniti. Dva brata su hodila različitim putovima koji su se nastavili sve više i više razilaziti.

Bog nije donio proizvoljnu odluku kojom je Ezav bio lišen blagoslova spasenja. Dar Božje milosti u Kristu je besplatan za sve. Nema predodređenja, osim osobne odluke zbog koje svatko može propasti. Bog je u svojoj Riječi iznio uvjete na temelju kojih će svaka duša biti određena na vječni život — poslušnošću Njegovim zapovijedima vjerom u Krista. Bog je izgradio karakter u skladu sa svojim Zakonom, i svi koji dosegnu ovo mjerilo ući će u nebesko kraljevstvo slave. Sâm je Krist rekao: “Tko vjeruje u Sina, imat će život vječni; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života.” (Ivan 3,36) “Neće svaki koji mi govori: Gospodine, Gospodine! ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskoga Oca.” (Matej 7,21) A u Otkrivenju On kaže: “Blago onima koji peru svoje haljine tako da dobiju pravo na stablo života i da mognu ući u grad na vrata!” (Otkrivenje 22,14) Ovo je jedina odluka iznesena u Božjoj riječi u vezi s konačnim spasenjem čovjeka.

Izabrana je svaka duša koja gradi svoje spasenje sa strahom i drhtanjem. Izabran je onaj koji će obući oklop i boriti se u dobroj borbi vjere. Izabran je onaj koji bdije s molitvom, koji proučava Sveto pismo i bježi od kušnji. Izabran je onaj koji ima ustrajnu vjeru, i koji je poslušan svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta. Plan otkupljenja je besplatan za sve, a u plodovimaotkupljenja uživat će oni koji su se pokorili ovim uvjetima.

Ezav je prezreo blagoslove Saveza. On je više cijenio prolazno od duhovnog, i primio ono za čim je težio. On se odvojio od Božjeg naroda svojom vlastitom odlukom. Jakov je izabrao nasljedstvo vjere. On ga je pokušao dobiti lukavstvom, prijevarom i lažima, ali Bog je dopustio da ga njegov grijeh potakne na promjenu. Ipak, tijekom svih gorkih iskustava u kasnijim godinama njegovog života, Jakov nikada nije odstupio od svoje namjere ili porekao svoj izbor. Naučio je da se pribjegavanjem ljudskoj vještini i lukavstvu da dobije blagoslov on zapravo borio protiv Boga. Nakon noći borbe na potoku Jaboku Jakov je postao drugi čovjek. Iskorijenjena je samouvjerenost. Njegovo se lukavstvo otada više nije vidjelo. Umjesto lukavstva i prijevare njegov je život bio obilježen jednostavnošću i istinom. On je naučio pouku o jednostavnom oslanjanju na Svemoćnu ruku, u kušnjama i teškoćama on se ponizno pokoravao Božjoj volji. Niske osobine njegova karaktera izgorjele su u ognjenoj peći, istinsko je zlato prečišćeno dok se u Jakovu nije pojavila nepomućena vjera Abrahama i Izaka.

Jakovljev grijeh, i niz događaja koji su ga prouzročili, izvršili su svoj utjecaj na zlo, utjecaj koji je svoje gorke plodove pokazao u karakterima i životu njegovih sinova. Kad su sinovi odrasli, oni su pokazali ozbiljne nedostatke. U njihovim su domovima bile očite posljedice mnogoženstva. Ovo strašno zlo isušuje same izvore ljubavi, a njegov utjecaj slabi i najsvetije odnose. Ljubomora nekoliko majki zagorčala je obiteljske odnose, i kad su odrasla, djeca su bila svadljiva i nepodložna samosvladavanju, a očev je život bio pomračen brigom i jadom.

Međutim, karakter Rahelinog sina Josipa, čija je rijetka osobna ljepota odražavala nutarnju ljepotu uma i srca, bio je sasvim različit. Čist, vrijedan i radostan, ovaj je mladić pružao dokaze o moralnoj čvrstoći i ozbiljnosti. On je slušao očeve pouke, i volio je slušati Boga. Osobine kojima se kasnije isticao u Egiptu — blagost, vjernost i istinitost — pokazale su se već u svakodnevnom životu. Budući da je njegova majka umrla, njegovi osjećaji su bili vezani za njegovog oca, a Jakovljevo je srce u starosti bilo privrženo ovom djetetu. On je “volio Josipa više nego ijednog svog sina”.

Međutim, ovi su osjećaji kasnije postali uzrok problema i žalosti. Jakov nije bio mudar kad je pokazao naklonost prema Josipu, i time izazvao ljubomoru ostalih sinova. Promatrajući zlo ponašanje svoje braće, Josip je bio vrlo uznemiren te ih se usudio blago ukoriti, ali time je samo potaknuo osjećaj mržnje i zlovolje. On nije mogao izdržati gledajući kako griješe protiv Boga, te je ovu stvar iznio pred svojeg oca, nadajući se da će ih njegov autoritet navesti na promjenu.

Jakov je pažljivo izbjegavao svojom oštrinom i strogošću izazvati njihov gnjev. Duboko uzbuđen on je izrazio zabrinutost za svoju djecu i molio ih da poštuju njegove sijede kose i ne donose sramotu njegovom imenu, a nadasve da ne obeščašćuju Boga zanemarujući Njegove uredbe. Osramoćeni otkrivanjem njihove bezbožnosti, mladići su se naoko pokajali, ali oni su samo prikrili svoje stvarne osjećaje koji su, nakon razotkrivanja, postali još gori.

Njima se očev nepromišljeni dar Josipu, skupa haljina kakvu su obično nosile samo ugledne osobe, činio kao dokaz njegove pristranosti te je izazvao sumnju da on namjerava zaobići stariju djecu i prenijeti pravo prvorodstva na Rahelinog sina. Njihova se zloba dodatno povećala kad im je jednog dana mladić ispričao san koji je usnio. “Pomislite,” rekao je on, “vezali smo nasred polja snopove, kadli se najednom moj snop uspravi i stade uzgor. Uto se vaši snopovi okupe okolo i duboko se poklone mome snopu.”

“Kaniš li nad nama zakraljevati? Hoćeš li nam biti gospodar?” uzviknula su njegova braća, ljuta i zavidna.

On je uskoro usnio još jedan san, slična sadržaja, koji im je također ispričao: “‘Pazite! Sunce, mjesec i jedanaest zvijezda duboko mi se klanjahu!’ Kad je to ispričao svom ocu, ukori ga otac i reče mu: ‘Što znači taj san što si ga usnio? Zar ćemo doći ja, tvoja majka i tvoja braća pa ti se do zemlje klanjati?’” Unatoč oštrini svojih riječi, Jakov je vjerovao da je Gospodin Josipu otkrio budućnost.

Dok je mladić stajao pred svojom braćom lica ozarenog Duhom Nadahnuća, oni nisu mogli zadržati svoje dviljenje, ali se nisu odlučili odreći svojih zlih putova te su mrzili čistoću koja je ukoravala njihove grijehe. Isti duh koji je poticao Kajina gorio je i u njihovim srcima.

Braća su se morala kretati od mjesta do mjesta da bi osigurala pašnjake za svoja stada te su često mjesecima bila odsutna od kuće. Nakon upravo opisanih događaja ona su otišla do mjesta što ga je njihov otac kupio kod Šekema. Prošlo je neko vrijeme, a vijesti o njima nisu pristizale, i otac se počeo bojati za njihovu sigurnost zbog njihove surovosti prema Šekemljanima. On je stoga poslao Josipa da ih nađe i donese mu vijest o njima. Da je Jakov znao stvarne osjećaje svojih sinova prema Josipu, on im ga ne bi povjerio, ali oni su ih brižno prikrili.

Josip je pošao radosna srca. Ni starac ni mladić nisu sanjali što će se dogoditi prije nego što se ponovno susretnu. Kad je nakon dugog i samačkog putovanja stigao u Šekem, Josip nije mogao naći svoju braću i njihova stada. Nakon što se raspitao za njih, pošao je u Dotan. Već je putovao više od osamdeset kilometara, a sada je pred njim bilo još oko dvadeset i pet, no on je ipak požurio, zaboravljajući na svoju iscrpljenost, pri pomisli da će olakšati brigu svojem ocu i susresti braću, koju je unatoč njihovoj neljubaznosti još uvijek volio.

Braća su ga vidjela kako prilazi, ali pomisao na njegovo dugo putovanje da bi ih našao, pomisao na iscrpljenost i glad te njegovo pravo na njihovo gostoprimstvo i bratsku ljubav nisu omekšali gorčinu njihove mržnje. Pogled na haljinu, znak očeve ljubavi, ispunio ih je bezumljem. “Eno stiže onaj sanjar!” uzvikivali su uvredljivo. Njih je vodila zavist i osveta koju su dugo potajno gajili. “Hajde da ga sad ubijemo i bacimo u kakvu čatrnju!” rekli su. “Možemo kazati da ga je proždrla divlja zvijer. Vidjet ćemo što će biti od njegovih snova!”

Da nije bilo Rubena, oni bi izvršili svoj naum. On se zgrozio pri pomisli na ubojstvo svog brata i predložio da Josipa živog bace u jamu i ostave ga da umre, namjeravajući ga potajno spasiti i vratiti njegovom ocu. Kad je sve nagovorio da se slože s njegovim planom, Ruben ih je ostavio strahujući da neće uspjeti nadzirati svoje osjećaje te da će oni otkriti njegove stvarne osjećaje.

Josip je došao, ne sluteći opasnost, razdragan što je ostvario cilj svoje duge potrage, ali umjesto očekivanih pozdrava, prestrašili su ga gnjevni i osvetnički pogledi na koje je naišao. Uhvatili su ga i svukli mu haljinu. Ismijavanja i prijetnje otkrili su njihove stvarne namjere. Oglušili su se na njegova preklinjanja. On je u potpunosti bio u vlasti tih izbezumljenih ljudi. Grubo su ga vukli prema dubokoj jami, bacili ga u nju, a onda ga ostavili da umre od gladi, dok su oni “sjeli da ručaju”.

Međutim, neki među njima nisu bili mirni, jer nisu osjećali zadovoljstvo koje su očekivali od osvete. Uskoro su ugledali karavanu koja dolazi. Bila je to karavana Jišmaelaca iza Jordana, na putu u Egipat s mirodijama i drugim trgovačkim proizvodima. Juda je predložio da prodaju svojeg brata tim poganim trgovcima, umjesto da ga ostave da umre. Tako će ga se osloboditi, a svoje ruke neće uprljati njegovom krvlju, dodao je on, jer “on je naš brat, naše meso”. Svi su se složili s njegovim prijedlogom i Josipa su ubrzo izvukli iz jame.

Kad je ugledao trgovce, Josip je shvatio strašnu istinu. Ropstvo je bilo sudbina koje se trebalo bojati više od smrti. U agoniji straha on je upućivao molbe svakom svojem bratu, ali uzalud. Neki su se sažalili, ali bojeći se ismijavanja, prešutjeli su svoje sažaljenje; svi su smatrali da su otišli predaleko da bi se povukli. Ako poštede Josipa, on će nedvojbeno izvijestiti oca, koji neće previdjeti njihovu surovost prema njegovom omiljenom sinu. Zatvarajući svoja srca na njegova preklinjanja, oni su ga predali u ruke poganskih trgovaca. Karavana je pošla i uskoro nestala iz vida.

Ruben se vratio do jame, ali Josipa tamo nije bilo. Užasnut, ukoravajući samog sebe, on je razderao svoje haljine, našao svoju braću i povikao: “Dječaka nema! Kamo ću ja sad?” Kad je saznao Josipovu sudbinu, i da ga je sada nemoguće povratiti, Ruben se sada pridružio ostalima u pokušaju da prikriju svoju krivnju. Zaklali su jare, umočili Josipovu haljinu u krv i odnijeli je ocu, rekavši mu da su je našli u polju, te da se boje da pripada njihovom bratu. “Gledaj,” kazali su, “je li ovo haljina tvoga sina ili nije.” Oni su sa strahom iščekivali ovaj prizor, ali nisu očekivali bol koja razdire srce i potpuno odavanje tuzi, koje su bili prisiljeni gledati. “Haljina je moga sina!” rekao je Jakov, “Divlja ga je zvijer rastrgla!” Njegovi su ga sinovi i kćeri uzalud pokušavali utješiti. On “razdere svoje haljine, stavi pokorničku kostrijet oko bokova, i dugo vremena oplakivaše svoga sina”. Činilo se da vrijeme ne može olakšati njegovu bol. “Ne, sići ću svome sinu u Šeol tugujući!” bio je njegov očajnički uzvik. Mladići, užasnuti onim što su učinili, ali bojeći se i očevih ukora, u svojim su srcima skrivali znanje o svojoj krivnji, koja se čak i njima činila velikom.


Komentiraj