Grijeh Nadaba i Abihua

Ovo se poglavlje zasniva na Levitskom zakoniku 10,1-11.

Nakon posvećenja Šatora sastanka i svećenici su bili posvećeni za svoju svetu službu. Ove službe su trajale sedam dana, a svaka je bila obiježena posebnim obredom. Svoju službu su otpočeli osmoga dana. Aron, kome su pomagali njegovi sinovi, prinio je žrtvu koju je Bog tražio, podigao ruke i blagoslovio narod. Sve je bilo obavljeno kako je Bog zapovjedio, i On je prihvatio žrtvu i na jedinstven način otkrio svoju slavu — vatrom koja je sišla od Gospodina i spalila žrtvu na žrtveniku. Narod je sa strahopoštovanjem i velikim zanimanjem promatrao ovaj prekrasan prikaz božanske sile. Oni su u njemu vidjeli znak Božje slave i naklonosti te su zajedno izrazili zahvalnost i divljenje i poklonili se licem do zemlje kao da se nalaze u neposrednoj Jahvinoj prisutnosti.

Ali uskoro nakon toga obitelj velikog svećenika zadesila je iznenadna i strašna nesreća. Za bogoslužja, dok su se hvale i molitve naroda dizale Bogu, dva Aronova sina uzela su svoje kadionike i u njih stavili tamjan da ga prinesu pred Gospodinom. Međutim, oni su prekršili Njegovu zapovijed o upotrebi “neposvećene vatre”. Oni su za prinošenje tamjana uzeli običnu, a ne posvećenu vatru koju je sâm Bog zapalio i zapovjedio da se koristi u ovu svrhu. Zbog ovog grijeha pred Gospodinom je izbila vatra i progutala ih pred narodom.

Nadab i Abihu su zauzimali najviši položaj pored Mojsija i Arona. Gospodin ih je posebno uzvisio tako što im je dopustio da sa sedamdeset starješina promatraju Njegovu slavu na gori Sinaj. Zbog toga se preko njihovog grijeha nije moglo olako prijeći ili naći izgovor. Sve ovo je njihov grijeh učinilo još težim. Neka si ljudi ne laskaju da mogu nekažnjeno griješiti te da Bog neće strogo kazniti njihovo bezakonje jer su bili posebno uzvišeni, jer su primili veliku svjetlost, i kao izraelske starješine, bili na gori i imali prednost razgovarati s Bogom i boraviti u svjetlosti Njegove slave. To je sudbonosna prijevara. Darovanje velike svjetlosti i prednosti zahtijeva da uzvratimo vrlinama i svetošću u skladu s primljenim svjetlom. Bog ne može prihvatiti ništa manje od toga. Veliki blagoslovi i prednosti nikada nam ne trebaju davati lažnu sigurnost ili nas činiti bezbrižnima. Oni nam nikada ne smiju dati odobrenje da griješimo ili navesti njihove primatelje da smatraju kako Bog prema njima neće biti savjestan. Sve prednosti koje Bog daje Njegov su način da udahne gorljivost u naš duh, revnost u naše napore i silu u vršenju Njegove volje.

Nadab i Abihu nisu u svojoj mladosti stekli naviku samosvladavanja. Očeva sklonost popuštanju, nedostatak postojanosti u pravdi, naveli su ga da zanemari discipliniranje svojih sinova. Njegovim sinovima je bilo dopušteno da slijede svoje sklonosti. Navike popuštanja sebi toliko su zagospodarile njima da to nisu mogle promijeniti niti odgovornosti najsvetije službe. Oni nisu naučili poštovati svojeg oca i nisu razumjeli nužnost stroge poslušnosti Božjim zahtjevima. Aronovo grešno popuštanje njegovim sinovima pripremilo ih je da postanu meta božanskog suda.

Bog je htio poučiti narod da Mu moraju pristupiti sa strahopoštovanjem i na način koji je On odredio. On ne može prihvatiti djelomičnu poslušnost. Nije bilo dovoljno da u tom svečanom razdoblju bogoslužja gotovo sve bude učinjeno onako kako je On naredio. Bog je izrekao prokletstvo nad onima koji odstupe od Njegovih zapovijedi i ne razlučuju između običnih i svetih stvari. On preko proroka kaže: “Jao onima koji zlo dobrim nazivaju, a dobro zlom, koji od tame svjetlost prave, a od svjetlosti tamu. … Jao onima koji su mudri u svojim očima i pametni sami pred sobom … koji za mito brane krivca, a pravedniku uskraćuju pravdu! … Jer odbaciše Zakon Jahve nad Vojskama i prezreše riječ Sveca Izraelova.” (Izaija 5,20-24) Neka se nitko ne vara vjerovanjem da neka Božja zapovijed nije bitna, ili da će On prihvatiti zamjenu za ono što zahtijeva. Prorok Jeremija kaže: “Tko je rekao nešto i zbilo se? Nije li Gospodin to zapovjedio?” (Tužaljke 3,37) Bog u svojoj Riječi nije zapisao zapovijed koju ljudi mogu poslušati ili ne poslušati ovisno o njihovoj volji, a da ne snose posljedice. Ako ljudi izaberu neki drugi put, a ne put stroge poslušnosti, oni će shvatiti da on “na koncu vodi k smrti” (Izreke 14,12).

“Poslije toga Mojsije reče Aronu i njegovim sinovima, Eleazaru i Itamaru: ‘Ne raščupavajte svoje kose niti razdirite svojih haljina, da ne poginete … jer na vama je Jahvino ulje pomazanja.’” Veliki vođa je podsjetio svojeg brata na Božje riječi: “Po onima koji su mi blizu svetim ću se pokazati; pred svim ću se pukom proslaviti.” Aron je šutio. Smrt njegovih sinova, bez upozorenja, u tako strašnom grijehu, grijehu za koji je znao da je posljedica njegovog zanemarivanja dužnosti, ispunjavala je očevo srce jadom, ali on nije izrazio svoje osjećaje. On nikakvim izrazom žalosti nije smio pokazati suosjećanje s grijehom. Nije smio navesti zajednicu da prigovara protiv Gospodina.

Gospodin je htio naučiti svoj narod da prizna pravednost Njegovog načina popravljanja, kako bi se drugi bojali. U Izraelu je bilo onih koje je upozorenje o ovoj strašnoj kazni moglo spasiti da, oslanjajući se na Božje strpljenje, i oni ne zapečate svoju sudbinu. Božanski ukor upućen je lažnom suosjećanju za grešnika koji nastoji opravdati svoj grijeh. Učinak grijeha je umrtvljivanje moralnih osjećaja tako da grešnik ne shvaća veličinu svojeg prijestupa i, lišen sile Svetog Duha, on ostaje djelomično slijep na svoj grijeh. Dužnost Kristovih slugu je da upozore ove grešnike na opasnost. Oni koji uništavaju učinak upozorenja zatvaranjem očiju grešnika pred stvarnom naravi i posljedicama grijeha često si laskaju da time pokazuju svoje milosrđe, ali oni se izravno protive i sprečavaju djelovanje Božjeg Svetog Duha. Oni uspavljuju grešnika na rubu propasti, oni sudjeluju u njegovoj krivnji i na sebe navlače strašnu odgovornost za njegovu okorjelost. Mnogi, mnogi su propali zbog ovog lažnog, varljivog suosjećanja.

Nadab i Abihu nikada ne bi počinili taj sudbonosni grijeh da se prethodno nisu djelomično opili obilnim uzimanjem vina. Oni su razumjeli da je prije ulaska u Svetište, gdje se ukazivala božanska prisutnost, potrebna najpozornija i najsvečanija priprema, ali ih je njihova neumjerenost onesposobila za ovu svetu službu. Misli su im bile pomućene, a moralno opažanje otupjelo, tako da nisu mogli razlučiti između svetog i običnog. Aronu i njegovim preživjelim sinovima upućeno je upozorenje: “Kad ulazite u Šator sastanka, nemojte piti vina niti opojnoga pića, ni ti ni tvoji sinovi s tobom! Tako nećete poginuti. To je trajan zakon za vaše naraštaje; da možete lučiti posvećeno od običnoga, čisto od nečistoga; da možete učiti Izraelce svim zakonima što ih je Jahve predao preko Mojsija.” Upotreba alkoholnih pića slabi tijelo, pomućuje misli i snižava moral. Ono priječi ljude da shvate svetost svetih stvari ili obveze Božjih zahtjeva. Svi koji zauzimaju položaj svete odgovornosti moraju biti strogo umjereni ljudi da bi im prilikom razlučivanja pravde od nepravde um bio bistar, da mogu biti načelni i posjedovati mudrost za vršenje pravde i pokazivanje milosti.

Ista obveza počiva na svakom Kristovom sljedbeniku. Apostol Petar kaže: “Vi ste, naprotiv, izabrani rod, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod određen za Božju svojinu.” (1. Petrova 2,9) Bog zahtijeva da sve svoje snage očuvamo u najboljem stanju kako bismo svojom službom mogli ugoditi našem Stvoritelju. Kad se koriste opojna pića, doći će se do istog učinka kao i u slučaju ovih izraelskih svećenika. Savjest neće više biti osjetljiva na grijeh, a gotovo sigurno će otvrdnuti na bezakonje, dok razlika između svetog i svjetovnog ne izgubi svoj značaj. Kako onda možemo dosegnuti mjerilo božanskih zahtjeva? “Ili zar ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga, koji stanuje u vama i koji vam je dan od Boga? Ne znate li da ne pripadate sami sebi jer ste kupljeni? Proslavite, dakle, Boga svojim tijelom!” (1. Korinćanima 6,19.20) “Prema tome, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju!” (1. Korinćanima 10,31) Kristovoj crkvi u svim vjekovima upućena je svečana i strašna opomena: “Ako tko razara hram Božji, njega će Bog razoriti, jer je svet hram Božji, a taj ste vi.” (1. Korinćanima 3,17)

Zakon i Savez

Adam i Eva su od stvaranja poznavali Božji zakon. Oni su bili upoznati s njegovim zahtjevima, a njegove uredbe su bile napisane na njihova srca. Kad je čovjek pao u grijeh, Zakon se nije promijenio, već je ustanovljen sustav spasenja koji će ih vratiti poslušnosti. Obznanjeno je obećanje o Spasitelju i uspostavljeno prinošenje žrtvi koje su upućivale na Kristovu smrt kao veliku žrtvu za grijeh. Da oni nisu prestupili Božji zakon, ne bi bilo smrti, ne bi bilo potrebe za Spasiteljem i za žrtvama.

Adam je svoje potomke učio Božjem zakonu, i tako se on s naraštaja na naraštaj prenosio s oca na sina. Ali usprkos milostivoj prilici za čovjekovo otkupljenje, bilo je malo onih koji su ga prihvatili i slušali. Svijet je zbog prijestupa postao tako pokvaren da se izopačenost morala ukloniti potopom. Noa i njegova obitelj očuvali su Zakon, a Noa je svoje potomke učio Deset zapovijedi. Kad su ljudi ponovno odstupili od Boga, Gospodin je izabrao Abrahama za koga je rekao: “A to zato što je Abraham slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima, mojim zakonima i odredbama!” (Postanak 26,5) On je primio obred obrezanja, znak da su oni koji su ga primili odvojeni za službu Bogu, znak da neće prihvatiti idolopoklonstvo i da će vršiti Božji zakon. Propust Abrahamovih potomaka da održe ovo obećanje, kao što se pokazalo u njihovoj sklonosti stvaranja saveza s neznabošcima i usvajanja njihovih običaja, bio je uzrok boravka i ropstva u Egiptu. Ali tijekom njihovog odnosa s idolopoklonicima i prisilne pokornosti Egipćanima, pokvarena i surova neznabožačka učenja još su dodatno iskvarila božanske uredbe. Stoga je Gospodin, kad ih je izveo iz Egipta, sišao na Sinaj, obavijen slavom i okružen anđelima, kako bi u zapanjujućem veličanstvu izgovorio svoj Zakon da ga čuje sav narod.

On čak ni tada nije svoje uredbe povjerio pamćenju naroda koji je bio sklon zaboravljanju Njegovih zahtjeva, već ih je napisao na kamene ploče. On je od Izraela želio ukloniti svaku mogućnost miješanja neznabožačkih tradicija s Njegovim svetim uredbama, ili zamjene Njegovih zahtjeva s ljudskim zakonima ili običajima. On im nije samo dao Deset zapovijedi. Pokazalo se da je narod jednostavno zavesti te nije htio ostaviti otvorena nijedna vrata kušnje. Mojsiju je naređeno da zapiše, kao što mu Bog bude zapovijedao, zakone i kazne s podrobnim uputama o onome što se zahtijeva. Ove uredbe u vezi s dužnostima naroda prema Bogu, jednih prema drugima i tuđincima bile su samo podrobnije, na određeniji način iznesena načela Deset zapovijedi, tako da nitko ne pogriješi. Njihova je namjera bila da čuvaju svetost Deset zapovijedi urezanih na kamenim pločama.

Da je čovjek držao Božji zakon, onakav kakav je Adam primio nakon svojeg pada, kakav je Noa sačuvao, a Abraham držao, obred obrezanja ne bi bio potreban. Da su Abrahamovi potomci držali Savez, čiji je znak bilo obrezanje, oni nikada ne bi bili navedeni na idolopoklonstvo i ne bi morali robovati u Egiptu. Oni bi u mislima držali Božji zakon i ne bi ga bilo potrebno objavljivati sa Sinaja ili pisati na kamene ploče. Da je narod držao načela Deset zapovijedi, nepotrebne bi bile dodatne upute što ih je Mojsije primio.

Njegovi potomci su izopačili i žrtveni sustav koji je Adam primio. Praznovjerje, idolopoklonstvo, surovost i razvratnost iskvarili su jednostavnu i smislenu službu koju je Bog odredio. Tijekom dugog odnosa s idolopoklonicima izraelski je narod pomiješao mnoge neznabožačke običaje sa svojim bogoštovljem, stoga im je Gospodin na Sinaju dao jasne upute o žrtvenom sustavu. Nakon završetka Šatora sastanka On je s Mojsijem razgovarao iz oblaka slave iznad prijestolja milosti i dao mu potpune uredbe o žrtvenom sustavu i obliku bogoslužja koje treba održavati u Svetištu. Mojsije je primio obredni zakon i on ga je zapisao u knjigu. Međutim, sâm Bog je izgovorio Deset zapovijedi na Sinaju i napisao ih na kamenim pločama koje su se čuvale u Kovčegu.

Postoje mnogi koji pokušavaju stopiti ova dva sustava koristeći retke koji se odnose na obredni zakon da dokažu kako je moralni Zakon ukinut, ali to je krivo tumačenje Svetoga pisma. Obredni zakon se sastojao od simbola koji su upućivali na Krista, Njegovu žrtvu i svećenstvo. Ovaj su obredni zakon, sa svim žrtvama i uredbama, Izraelci trebali držati sve dok se predslika nije ostvarila u slici, u smrti Isusa Krista, Janjetu Božjem koje je na se uzelo grijehe svijeta. Tada su trebale prestati sve obredne žrtve. Ovaj je zakon Krist “prikovao na križ” (Kološanima 2,14). Ali Psalmist kaže o Deset zapovijedi: “Dovijeka, o Jahve, riječ tvoja ostaje, stalna poput nebesa.” (Psalam 119,89) Sâm Krist je rekao: “Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon i Proroke! … Jer, zaista, kažem vam,” posebnonaglašavajući: “dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” (Matej 5,17.18) On ovdje ne uči samo što su bili zahtjevi Božjeg zakona, već i da ti isti zahtjevi vrijede sve dok postoji nebo i zemlja. Božji je zakon nepromjenjiv kao i Njegovo prijestolje. Njegovi će propisi biti obvezni za čovječanstvo u svim vremenima.

O Zakonu objavljenom na Sinaju Nehemija kaže: “Na goru si Sinajsku sišao i s neba im govorio; i dao si im pravedne naredbe, čvrste zakone, zapovijedi izvrsne i uredbe.” (Nehemija 9,13) A Pavao, “apostol neznabožaca”, kaže: “Zakon je bez sumnje svet, a zapovijed i sveta, i pravedna, i dobra.” (Rimljanima 7,12) To ne može biti ništa drugo nego Deset zapovijedi, jer je to Zakon koji kaže: “Ne poželi!” (redak 7)

Premda je Kristova smrt ukinula zakon predslikâ i sjenâ, to nije umanjilo obvezu držanja moralnog Zakona. Naprotiv, sama činjenica nužnosti da Krist umre kako bi nas otkupio zbog prijestupa tog Zakona dokazuje njegovu nepromjenjivost.

Oni koji tvrde da je Krist došao ukinuti Božji zakon, govore o izraelskom dobu kao o vremenu tame, a izraelsku religiju prikazuju kao da se sastoji od pukih obreda i običaja. Ali tu je pogreška. Na svakoj stranici svete povijesti, gdje su zapisani Božji postupci prema izabranom narodu, nalaze se sveti tragovi velikog Ja sam. On ljudskim sinovima nikada nije dao jasniji prikaz svoje sile i slave kao kad su samo Njega priznavali kao svojeg vladara i kad je svojem narodu dao Zakon. To žezlo nije držala ljudska ruka, a veličanstveni nastupi izraelskog nevidljivog kralja bili su neopisivo veličanstveni i zapanjujući.

U svim ovim otkrivenjima božanske prisutnosti Božja slava se otkrivala kroz Krista. Ne samo za Spasiteljevog dolaska, već u svim vjekovima nakon pada i obećanja o otkupljenju, “Bog bijaše onaj koji je u Kristu pomirio svijet sa sobom” (2. Korinćanima 5,19). Krist je bio temelj i središte žrtvenog sustava u razdoblju patrijarha i u vrijeme Izraelaca. Od pada u grijeh naših prvih roditelja nije bilo izravnog razgovora između Boga i čovjeka. Otac je svijet predao u Kristove ruke da On svojim posredničkim djelovanjem otkupi čovjeka i opravda autoritet i svetost Božjeg zakona. Kroz Krista se ostvarivala svaka zajednica između Neba i palog čovječanstva. Božji Sin je našim prvim roditeljima dao obećanje o otkupljenju. On se prvi otkrio patrijarsima. Adam, Noa, Abraham, Izak, Jakov i Mojsije razumjeli su Evanđelje. Oni su tražili spasenje u čovjekovoj Zamjeni i Jamcu. Ovi sveti drevni ljudi održavali su zajednicu sa Spasiteljem koji je trebao doći na ovaj svijet u ljudskom tijelu, a neki od njih su razgovarali licem u lice s Kristom i anđelima.

Krist ne samo što je bio vođa Izraelaca u pustinji, Anđeo čije je ime bilo Jahve, i koji je, obavijen u stupu od oblaka, išao pred mnoštvom, već je On bio taj koji je Izraelu dao Zakon. Usred zapanjujuće slave na gori Sinaju Krist je u prisutnosti svega naroda objavio Deset zapovijedi iz Zakona svojeg Oca. On je bio taj koji je Mojsiju dao ispisane ploče Zakona.

Krist je bio Onaj koji je kroz proroke govorio svojem narodu. Apostol Petar, pišući kršćanskim crkvama, kaže: “… proroci koji su vama prorekli određenu milost. Dok su ispitivali na koje i na kakvo je vrijeme upućivao Kristov duh — koji bijaše u njima — kad je unaprijed navješćivao Kristu određene patnje i proslavljanje što će doći poslije njih.” (1. Petrova 1,10.11) Kristov glas je taj koji nama progovara kroz Stari zavjet. “Proročki je duh, zapravo, svjedočanstvo Isusovo.” (Otkrivenje 19,10)

Isus je, dok se osobno nalazio među ljudima, svojim učenjima usmjeravao umove naroda na Stari zavjet. On je Židovima rekao: “Vi istražujete Pisma u kojima mislite da ima život vječni. I upravo ona svjedoče za me.” (Ivan 5,39) U to su vrijeme knjige Starog zavjeta bile jedina Biblija koja je postojala. Božji Sin je opet rekao: “Imaju Mojsija i proroke. Neka njih slušaju.” A onda dodao: “Ako zaista ne slušaju Mojsija i proroka, neće vjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne.” (Luka 16,29. 31)

Krist je dao obredni zakon. Čak i nakon što se više nije morao vršiti, Pavao je židovima prikazao njegovu istinsku vrijednost i položaj, upućujući na njegovo mjesto u planu otkupljenja i povezanost s Kristovim djelom. Ovaj veliki apostol je obredni zakon proglasio slavnim, dostojnim njegovog božanskog Stvoritelja. Svečana je služba u Svetištu bila predslika velikih istina što ih je trebalo otkriti sljedećim naraštajima. Oblak tamjana koji se uzdizao s izraelskim molitvama predstavljao je njegovu pravednost koja je jedino mogla grešnikovu molitvu učiniti prihvatljivom Bogu. Žrtva koja je krvarila na žrtveniku svjedočila je o Otkupitelju koji će doći, a iz Svetinje nad svetinjama blistao je znak božanske prisutnosti. Tako je u srcima održavana vjera tijekom razdoblja tame i otpada dok nije došlo vrijeme za dolazak obećanog Mesije.

Isus je bio svjetlost svojem narodu, svjetlost svijeta, prije nego što je došao na svijet u ljudskom obliku. Prva zraka svjetlosti koja je probila tamu u koju je grijeh zavio svijet, došla je od Krista. I od Njega dolazi svaka zraka nebeske svjetlosti koja obasjava zemaljske stanovnike. U planu otkupljenja Krist je Alfa i Omega, Početak i Svršetak.

Otkad je Spasitelj prolio svoju krv za oprost grijeha i uznio se na Nebo da “posreduje za nas pred licem Božjim” (Hebrejima 9,24) svjetlost zrači s križa Golgote i iz Svetinje i Svetinje nad svetinjama u nebeskom Svetištu. Ali veća svjetlost koja je nama dana ne treba nas navesti da preziremo ono što je u prošlim vremenima objavljeno u simbolima o Spasitelju koji dolazi. Kristovo Evanđelje baca svjetlost na židovsko uređenje i daje smisao obrednom zakonu. Kako otkrivamo nove istine, a ono što smo znali postaje jasnije, Božji karakter i namjera se pokazuju u Njegovim postupcima prema izabranom narodu. Svaka dodatna zraka svjetlosti koju primamo pruža nam jasnije razumijevanje plana spasenja koji je izvršenje božanske volje za čovjekovo spasenje. Mi sada vidimo ljepotu i snagu nadahnute riječi i proučavamo njezine stranice s dubljim i većim zanimanjem.

Mnogi misle da je Bog odvojio Židove od ostalog svijeta, da je Njegova ljubav i briga u velikoj mjeri bila povučena od ostatka svijeta i usmjerena na Izrael. Ali Božja namjera nije bila da Njegov narod podigne zid podjele između sebe i svojih bližnjih. Srce beskonačne Ljubavi doseže do svih zemaljskih stanovnika. Premda su Ga oni odbacili, On im se neprekidno nastoji otkriti i učiniti ih sudionicima svoje ljubavi i milosti. Izabrani narod je primio Njegov blagoslov da bi mogao blagosloviti druge.

Bog je pozvao Abrahama, ukazao mu čast i učinio ga naprednim, a patrijarhova je vjernost bila svjetlost narodima u svim zemljama u kojima je boravio. Abraham se nije ogradio od ljudi oko sebe. On je održavao prijateljske odnose s kraljevima okolnih naroda, a neki od njih su prema njemu postupali s velikim poštovanjem. Njegovo poštenje i nesebičnost, njegova hrabrost i dobronamjernost prikazivali su Božji karakter. Bog se kroz svojeg predstavnika otkrivao u Mezopotamiji, Kanaanu, Egiptu, pa čak i stanovnicima Sodome.

Tako se Bog kroz Josipa prikazao Egipćanima i svim narodima povezanima s tim moćnim kraljevstvom. Zašto je Bog odlučio uzdignuti Josipa tako visoko među Egipćanima? On je mogao naći neki drugi način da ostvari svoje namjere za Jakovljevu djecu, ali Njegova je želja bila da Josipa učini svjetlom i smjesti ga u kraljevsku palaču kako bi se nebeska svjetlost mogla proširiti blizu i daleko. Svojom milošću i pravednošću, čistoćom i dobronamjernošću u svakodnevnom životu, svojim predanjem dobru naroda, i to idolopokloničkog naroda, Josip je bio Kristov predstavnik. Neznabožački je narod u svojem dobročinitelju, kome je cijeli Egipat ukazivao hvalu i slavu, vidio ljubav njegovog Stvoritelja i Otkupitelja. Bog je isto tako kroz Mojsija postavio svjetlo pored prijestolja najvećeg kraljevstva na zemlji, da svi koji mogu spoznati istinitog i živog Boga. Egipćani su primili sve ovo svjetlo prije nego što je Bog podigao svoju ruku da ih kazni.

Tijekom izbavljenja Izraela iz Egipta nadaleko se raširilo znanje o Božjoj sili. Ratoborni narod u Jerihonskoj utvrdi je drhtao. “Kad smo čuli sve to, zastalo nam srce”, rekla je Rahaba, “i nitko da smogne snage da vam se suprotstavi, jer Jahve, Bog vaš — on je Bog gore na nebesima i dolje na zemlji.” (Jošua 2,11) Stoljećima nakon izlaska filistejski su svećenici podsjetili svoj narod na egipatska zla i opomenuli ih protiv protivljenja izraelskom Bogu.

Bog je pozvao Izraela, uzvisio ga i blagoslovio, ne da oni poslušnošću Zakonu prime naklonost i postanu isključivi primatelji Njegovih zapovijedi, već da se kroz njih On otkrije svim zemaljskim stanovnicima. Da bi ostvario ovu namjeru, On im je zapovjedio da ostanu odvojeni od idolopokloničkih naroda oko njih.

Bogu su odvratni idolopoklonstvo i svi grijesi koji iz njega proistječu te je On zapovjedio svojem narodu da se ne miješa s drugim narodima, “da ne čine ono što oni čine”i tako zaborave Boga. On im je zabranio ženidbe s idolopoklonicima da se njihova srca ne bi odvojila od Njega. Onda je kao i danas bilo potrebno da Božji narod ostane čist: “čuvati samog sebe čistim od ovog svijeta”. Oni moraju biti slobodni od njegovog duha, jer se on protivi istini i pravednosti. Međutim, Bog nije namjeravao da se Njegov narod, u samodostatnoj isključivosti, zatvori od svijeta tako da ne može utjecati na njega.

Kristovi sljedbenici, poput njihovog Gospodara, trebaju u svako doba biti svjetlost svijetu. Spasitelj je rekao: “Nije moguće sakriti grad koji stoji na gori. Ne žeže se svijeća da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući”, to jest u svijetu. On dodaje: “Vaše vidjelo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.” (Matej 5,14-16) Upravo je to ono što su Henok, Abraham, Josip i Mojsije činili. Bog je namjeravao i da Izrael, Njegov narod, to čini.

Njihovo nevjerno srce, koje je Sotona nadzirao, navelo ih je da sakriju svoju svjetlost, umjesto da njome obasjavaju okolne narode. Isti licemjerni duh naveo ih je da slijede izopačene običaje neznabožaca i da se ograde ponosom isključivosti, kao da je Božja briga i ljubav bila samo nad njima.

Kao što Biblija opisuje dva zakona, jedan vječni i nepromjenjiv, a drugi privremen i prolazan, tako postoje i dva saveza. Savez milosti je prvo sklopljen s čovjekom u Edenu kada je nakon pada u grijeh primio božansko obećanje da će ženino sjeme satirati zmijinu glavu. Ovaj Savez je svim ljudima nudio oprost i pomoć Božje milosti da u budućnosti budu poslušni vjerom u Krista. On im je također obećavao vječni život uz uvjet vjernosti Božjem zakonu. Tako su patrijarsi primili nadu u spasenje.

Isti Savez je obnovljen s Abrahamom u obećanju: “Svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.” (Postanak 22,18) Ovo obećanje je upućivalo na Krista. Tako ga je razumio Abraham (vidi Galaćanima 3,8.16), i vjerovao da će Krist oprostiti grijehe. Ovo je bila vjera koja mu je uračunata kao pravednost. Ovaj zavjet s Abrahamom podupirao je autoritet Božjeg zakona. Gospodin se ukazao Abrahamu i rekao: “Ja sam El Šadaj — Bog Svesilni, mojim hodi putem i neporočan budi.” (Postanak 17,1) Božje svjedočanstvo o Njegovom vjernom sluzi bilo je: “Abraham je slušao moj glas i pokoravao se mojim zapovijedima, mojim zakonima i odredbama!” (Postanak 25,6) I Bog mu je rekao: “Savez svoj sklapam između sebe i tebe — Savez svoj za vjekove:ja ću biti Bogom tvojim i tvoga potomstva poslije tebe.” (Postanak 17,7)

Premda je ovaj Savez sklopljen s Adamom i obnovljen s Abrahamom, on nije mogao biti potvrđen sve do Kristove smrti. On je postojao na temelju Božjeg obećanja od prvog nagovještaja otkupljenja, a prihvaćan je vjerom. Ipak, kad ga je Krist potvrdio, nazvan je novim Savezom. Božji zakon je bio temelj Saveza koji je jednostavno bio dogovor za vraćanje ljudi u sklad s božanskom voljom, stavljajući ih u položaj u kojem mogu slušati Božji zakon.

Prvi sporazum, koji Sveto pismo naziva stari Savez, sklopljen je između Boga i Izraela na Sinaju, a potvrđen je krvlju žrtava. Abrahamov savez je potvrđen Kristovom krvlju i naziva se drugi ili novi Savez, jer je krv kojom je zapečaćen prolivena nakon krvi prvog Saveza. Da je novi Savez vrijedio u Abrahamovo vrijeme, očituje se u činjenici da je potvrđen i obećanjem i Božjom zakletvom, “dvjema nepromjenjivim stvarima u kojima Bog ne može prevariti” (Hebrejima 6,18).

Ali ako je Abrahamov Savez sadržavao obećanje o otkupljenju, zašto je na Sinaju sklopljen drugi Savez? Narod je u ropstvu u velikoj mjeri zaboravio Boga i načela Abrahamovog Saveza. Bog mu je izbavljenjem iz Egipta pokušao otkriti svoju silu i milost kako bi ga naveo da Ga ljubi i vjeruje Mu. On ga je preveo preko Crvenog mora, gdje je, zbog Egipćana koji su ga progonili, bijeg izgledao nemoguć, da bi razumio svoju bespomoćnost i potrebu za božanskom pomoći, a onda mu je donio izbavljenje. Tako su Izraelci bili ispunjeni ljubavlju i zahvalnošću prema Bogu i povjerenjem da će im Njegova sila pomagati. On ih je vezao za sebe kao njihov Izbavitelj iz tjelesnog ropstva.

Ali u njihove umove je trebalo usaditi jednu veću istinu. Živeći usred idolopoklonstva i pokvarenosti oni nisu imali istinsku predodožbu o Božjoj svetosti, o veličini grijeha u vlastitim srcima, o njihovoj potpunoj nesposobnosti da sami poslušaju Božji zakon i potrebi za Spasiteljem. Oni su sve ovo tek trebali naučiti.

Bog ih je doveo do Sinaja, pokazao im svoju slavu, dao im svoj Zakon s obećanjem o velikim blagoslovima uz uvjet poslušnosti: “Stoga, budete li mi se vjerno pokoravali i držali moj Savez, … vi ćete mi biti kraljevstvo svećenika, svet narod.” (Izlazak 19,5.6) Narod nije shvatio grešnost svojih srca, da je bez Krista nemoguće držati Božji zakon te su oni spremno sklopili Savez s Bogom. Uvjereni da sami mogu postići pravednost, oni su izjavili: “Sve što je Jahve rekao, izvršit ćemo i poslušat ćemo.” (Izlazak 24,7) Oni su bili svjedoci objavljivanja Zakona u zapanjujućem veličanstvu, da su drhtali od straha u podnožju gore, a ipak samo nekoliko tjedana kasnije raskinuli Savez s Bogom i klanjali se livenim kipovima. Nisu se mogli nadati primanju Božje naklonosti kroz Savez koji su prekršili, i sada, uviđajući svoju grešnost i potrebu za oprostom, oni su osjetili potrebu za Spasiteljem koji se otkrio u Abrahamovom Savezu i kojeg je žrtveni sustav nagovještavao. Oni su se sada vjerom i ljubavlju vezali s Bogom kao svojim Izbaviteljem iz ropstva grijeha. Sada su bili spremni cijeniti blagoslove novog Saveza.

Uvjeti starog Saveza su bili: poslušaj i živi! “Tko ih vrši, u njima će naći život.” (Ezekiel 20,11; Levitski zakonik 18,5) Ali, “Proklet bio koji ne bude držao riječi ovoga Zakona i vršio ih.” (Ponovljeni zakon 27,26) Novi Savez je bio utemeljen na “boljim obećanjima”, na obećanju o oprostu grijeha i Božjoj milosti koja obnavlja srce i dovodi ga u sklad s načelima Božjeg zakona. “Nego, ovo je savez što ću ga sklopiti s domom Izraelovim poslije onih dana — riječ je Jahvina: Zakon ću svoj staviti u dušu njihovu i upisati ga u njihovo srce … jer ću oprostitibezakonje njihovo i grijeha se njihovih više neću spominjati.” (Jeremija 31,33.34)

Isti Zakon koji je bio napisan na kamenim pločama Sveti Duh upisuje na pločama srca. Umjesto da pokušavamo postići svoju vlastitu pravednost, mi prihvaćamo Kristovu pravednost. Njegova krv čisti naše grijehe. Njegova se poslušnost pripisuje nama. Tada će srce obnovljeno Svetim Duhom donijeti plodove Duha. Mi ćemo Kristovom milošću živjeti životom poslušnosti Božjem zakonu koji je napisan na našim srcima. Budući da imamo Kristovog Duha, mi ćemo hodati kao što je On hodio. On je preko proroka o sebi rekao: “Milje mi je, Bože moj, vršit volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.” (Psalam 40,8) Dok je živio među ljudima, On je rekao: “On me ne ostavlja sama, jer ja uvijek činim što je njemu ugodno.” (Ivan 8,29)

Apostol Pavao jasno pokazuje odnos između vjere i Zakona u novom Savezu. On kaže: “Dakle: opravdani vjerom u miru smo s Bogom po našem Gospodinu Isusu Kristu. … Ukidamo li tako vjerom Zakon? Daleko od toga! Naprotiv, tim Zakon utvrđujemo. … Doista, ono što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela bio nemoćan” — dakle, Zakon nije mogao opravdati čovjeka jer čovjek zbog svoje grešne naravi nije mogao držati Zakon — “ostvario je Bog: poslao je, radi grijeha, svoga vlastitog Sina u obličju grešnog tijela i osudio grijeh u tijelu, da bi se u nama, koji ne živimo po tijelu, nego po Duhu, ispunio pravedni zahtjev Zakona.” (Rimljanima 5,1; 3,31; 8,3.4)

Božje djelo je u svima isto, premda postoje različiti stupnjevi razvitka i različiti prikazi Njegove sile da bi udovoljio potrebama ljudi u različitim vremenima. Počevši s prvim obećanjem Evanđelja, od doba patrijaraha do izraelskog razdoblja, čak i do današnjih dana, u planu otkupljenja se postupno otkriva Božja namjera. Spasitelj, slikovito prikazan obredima i propisima židovskog zakona, isti je onaj koji se otkrio u Evanđeljima. Oblaci koji su obavijali Njegov božanski lik su nestali, i Isus, Otkupitelj svijeta se otkrio. On koji je objavio Zakon sa Sinaja i Mojsiju dao uredbe obrednog Zakona isti je onaj Isus koji je izgovorio propovijed na Gori. Velika načela Božje ljubavi, koja On iznosi kao temelj Zakona i Proroka, samo su neprestano ponavljanje onoga što je On preko Mojsija rekao izraelskom narodu: “Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom.” (Ponovljeni zakon 6,4.5) “Ljubi bližnjega svoga kao samog sebe.” (Levitski zakonik 19,18) U oba razdoblja učitelj je isti. Božji zahtjevi su isti. Načela njegove vladavine su ista. Jer sve proizlazi iz Njega, “u koga nema ni promjene, ni zasjenjenja zbog mijene” (Jakov 1,17).