Dvanaest uhoda

Ovo se poglavlje zasniva na Brojevima 13 i 14.

Jedanaest dana nakon silaska s gore Horeb izraelski se narod utaborio kod Kadeša, u Paranskoj pustinji, nedaleko od granica obećane zemlje. Ondje je narod predložio da se pošalju uhode zbog izviđanja zemlje. Mojsije je ovu stvar iznio pred Gospodina i dobio dopuštenje s naredbom da se izabere po jedan od glavara iz svakog plemena. Ljudi su izabrani kako je bilo naloženo i Mojsije im je naredio da pođu i izvide zemlju, kakva je, njezin položaj i prirodna bogatstva, narod koji je u njoj živio, jesu li snažni ili slabi, veliki ili mali, te da ispitaju kakvoću zemlje, njezinu plodnost i donesu plodove zemlje.

Oni su otišli i izvidjeli cijelu zemlju, ušavši na južnu i nastavivši prema sjevernoj granici. Vratili su se nakon što su bili odsutni četrdeset dana. Izraelski je narod gajio velike nade, žarko ih očekujući. Vijest o povratku uhoda raširila se od plemena do plemena i svi su je radosno pozdravili. Narod je požurio u susret uhodama koji su izbjegli opasnosti ovog smjelog pothvata. Uhode su donijeli uzorke voća koji su pokazivali plodnost tla. Bilo je to vrijeme dozrijevanja grožđa i oni su donijeli tako velik grozd da su ga nosila dva čovjeka. Donijeli su i smokava i mogranja kojih je bilo u obilju.

Narod se radovao što će u posjed dobiti dobru zemlju i pozorno slušao dok je Mojsije primao izvještaj, da im ne promakne nijedna riječ. “Išli smo u zemlju u koju si nas poslao”, počeli su uhode. “Zaista njome teče med i mlijeko. Evo njezinih plodova.” Narod je bio oduševljen, željan da posluša Gospodnji glas i odmah pođe i zauzme zemlju. Međutim, nakon što su opisali ljepotu i plodnost zemlje, svi, osim dvojice uhoda, počeli su iznositi poteškoće i opasnosti koje su se nalazile pred Izraelcima ako krenu u osvajanje Kanaana. Nabrajali su moćne narode naseljene u različitim dijelovima zemlje, rekavši da su gradovi veliki i utvrđeni, a narod koji u njima živi vrlo jak te da bi ih bilo nemoguće pokoriti. Oni su također izjavili da su vidjeli divove, sinove Anakove, te da je beskorisno razmišljati o zauzimanju zemlje.

Sada se prizor promijenio. Dok su uhode iznosili mišljenje svojih nevjernih srca koja je Sotona ispunio obeshrabrenošću, nada i hrabrost su ustupili mjesto kukavičkom očajanju. Njihova nevjera bacila je tamnu sjenu na zajednicu, a moćna Božja sila, koja je tako često djelovala u korist izabranog naroda, bila je zaboravljena. Narod nije čekao da razmisli, nisu mislili da će im Onaj koji ih je dosad vodio sigurno dati zemlju, nisu se prisjetili kako ih je Bog prekrasno oslobodio iz ropstva, otvarajući put kroz more i uništavajući faraonovu vojsku koja ih je gonila. Ostavili su Boga po strani kao da isključivo ovise o vlastitoj snazi.

Oni su svojim nevjerstvom ograničili Božju silu i nisu vjerovali ruci koja ih je dotad pouzdano vodila. Oni su ponovili svoju prijašnju grešku i mrmljali protiv Mojsija i Arona: “To je dakle kraj svim našim nadama”, rekli su oni. “To je dakle zemlja radi koje prevalismo put čak iz Egipta da bismo je dobili.” Optužili su svoje vođe da varaju narod i Izraelu donose nevolje.

Narod je očajavao u svojem razočaranju i beznađu. Začulo se jadikovanje praćeno gunđanjem. Kaleb je shvatio ozbiljnost takvog stanja i ohrabrio se da stane u obranu Božje riječi. On je učinio sve što je bilo u njegovoj moći da se suprotstavi zlom utjecaju svojih nevjernih suradnika. Narod je za trenutak zastao da posluša njegove riječi nade i ohrabrenja o dobroj zemlji. On nije porekao ono što je prethodno rečeno: zidovi su bili visoki, a Kanaanci snažni. Ali Bog je Izraelu obećao zemlju: “Krenimo ne oklijevajući i zauzmimo je, jer je možemo nadvladati!” pozivao je Kaleb.

Ali desetorica, koja su ga prekinula, prikazala su prepreke još crnjim bojama nego ranije. “Ne možemo ići na onaj narod, jer je jači od nas”, izjavili su oni. “Sav narod što ga u njoj vidjesmo ljudi su krupna stasa. Vidjesmo ondje i divove — Anakovo potomstvo od divova. Činilo nam se da smo prema njima kao skakavci. Takvi bijasmo i njima.”

Jednom kad su ovi ljudi pošli pogrešnim putem, oni su se tvrdoglavo usprotivili Kalebu, Jošui, Mojsiju i Bogu. Svaki sljedeći korak činio ih je još odlučnijima. Oni su bili odlučni da osujete sve napore da se osvoji Kanaan. Iskrivljavali su istinu da bi održali svoj opaki utjecaj. “Zemlja kroz koju smo prošli da je izvidimo zemlja je što proždire svoje stanovnike”, rekli su oni. To nije bio samo zao već i lažan izvještaj. Izvještaj je bio nedosljedan samom sebi. Uhode su rekli da je zemlja plodna i napredna, narod visokog rasta, a sve bi to bilo nemoguće da je klima bila tako nezdrava da se moglo reći kako “proždire svoje stanovništvo”. Ali kad narod popusti nevjerstvu, stavlja se pod Sotonin nadzor i nitko ne može reći kako daleko će ih to odvesti.

“Tada zagraja sva zajednica i poče vikati. I te noći narod plakaše.” Uskoro je slijedilo protivljenje i otvorena pobuna. Sotona je imao potpuni nadzor, a narod je izgledao lišen razuma. Proklinjali su Mojsija i Arona, zaboravljajući da Bog sluša njihove zle riječi i da je Anđeo Njegove prisutnosti, okružen stupom od oblaka, svjedok njihovog strašnog izljeva bijesa. Oni su ogorčeno vikali: “Kamo sreće da smo pomrli u zemlji egipatskoj! Ili da smo pomrli u ovoj pustinji!” Onda su se njihovi osjećaji podigli protiv Boga: “Zašto nas Jahve vodi u tu zemlju, da padnemo od mača, a žene naše i djeca da postanu roblje! Zar nam ne bi bilo bolje da se vratimo u Egipat! Jedan je drugome govorio: ‘Postavimo sebi vođu i vratimo se u Egipat!’” Oni time nisu optužili za prijevaru Mojsija, jer im je obećao zemlju koju ne mogu primiti. Otišli su tako daleko da su imenovali vođu da ih vodi u zemlju njihove patnje i ropstva iz koje ih je izbavila snažna ruka Svemoćnoga.

Poniženi i pogođeni, “Mojsije i Aron padoše ničice pred svom okupljenom izraelskom zajednicom”, ne znajući što da čine kako bi ih odvratili od njihove prenagljene i nerazumne namjere. Kaleb i Jošua su pokušali stišati galamu. U pocijepanoj odjeći kao znaku žalosti i ogorčenja oni su zašli među narod, a njihovi su glasovi nadglasali buru njihovog jadikovanja i pobunjeničkog žalovanja: “Zemlja kroz koju smo prošli da je istražimo izvanredno je dobra. Ako nam Jahve bude dobrostiv, u tu će nas zemlju dovesti, i dat će nam je. To je zemlja u kojoj teče med i mlijeko. Samo, nemojte se buniti protiv Jahve! Ne bojte se naroda one zemlje: ta on je zalogaj za nas. Oni su bez zaštite, a s nama je Jahve! Ne bojte ih se!”

Kanaanci su napunili mjeru svoje pokvarenosti i Gospodin ih više nije htio trpjeti. Budući da je On uklonio svoju zaštitu, oni bi bili laka žrtva. Zemlja je Božjim zavjetom bila osigurana Izraelu. Ali oni su prihvatili lažni izvještaj nevjernih uhoda, i tako je cijela zajednica bila obmanuta. Izdajnici su dobro obavili svoj posao. Da su samo dva čovjeka donijela loše izvještaje, a ostalih deset ih ohrabrili da osvoje zemlju u Gospodnje ime, oni bi ipak poslušali savjet one dvojice usprkos desetorici, zbog njihovog bezbožnog nevjerstva. Ali samo su dvojica zastupala pravdu, dok su desetorica podržavala pobunu.

Nevjerni uhode su glasno proklinjali Kaleba i Jošuu, a začuli su se povici da ih se kamenuje. Nerazumna rulja je zgrabila kamenje da pobije ove vjerne ljude. Nasrnuli su s mahnitim povicima, ali kad im je iznenada kamenje ispalo iz ruku, oni su ušutjeli i počeli drhtati od straha. Bog je posredovao da spriječi njihove ubilačke namjere. Slava Njegove prisutnosti, poput goruće svjetlosti, osvjetljavala je Šator. Sav je narod promatrao Gospodnji znak. Otkrio im se Netko tko je bio moćniji od njih i nitko se nije usudio usprotiviti. Uhode koji su donijeli zle izvještaje prestrašeno su se povukli i suzdržavajući uzdahe potražili svoje šatore.

Onda je ustao Mojsije i ušao u Šator. Gospodin mu je rekao: “Udarit ću ih pomorom i istrijebiti, a od tebe ću učiniti narod veći i moćniji od njega.” Ali Mojsije je ponovno molio za svoj narod. Nije se mogao složiti da budu uništeni, a da on sam stvori moćniji narod. Pozivajući se na Božju milost, on je rekao: “Zato neka se snaga moga Gospodina uzvisi, ako si najavio rekavši: ‘Jahve je spor na srdžbu, a bogat milosrđem.’ … Oprosti krivnju ovome narodu po veličini svoga milosrđa, kao što si vodio ovaj narod od Egipta dovde.”

Gospodin je obećao da će poštedjeti Izraela od neposrednog uništenja, ali zbog njihovog nevjerstva i kukavištva On nije mogao pokazati svoju silu i pokoriti njihove neprijatelje. On im je onda u svojoj milosti naredio da, kao jedini siguran put, krenu prema Crvenom moru.

Narod je u svojoj pobuni povikao: “Kamo sreće da smo pomrli u zemlji egipatskoj! Ili da smo pomrli u ovoj pustinji!” Sada je njihova molitva bila uslišena. Gospodin je rekao: “… kako ste na moje uši govorili, tako ću vam i učiniti. U ovoj pustinji popadat će vaša mrtva tijela: svih vas koji ste ubilježeni u bilo koji vaš popis od dvadeset godina pa naprijed, … a vašu djecu, o kojoj kažete da bi postala roblje, njih ću uvesti da nastane zemlju što ste je vi prezreli.” A za Kaleba im je rekao: “A slugu svog Kaleba, jer je u njemu drukčiji duh i jer mi bijaše poslušan, njega ću ja dovesti u zemlju u koju je išao, i njegovi će je potomci zaposjesti!” Kao što su uhode putovale četrdeset dana, tako je izraelski narod trebao lutati pustinjom četrdeset godina.

Kad je Mojsije narodu obznanio božansku odluku, njihov se bijes pretvorio u tugovanje. Znali su da je njihova kazna pravedna. Deset nevjernih uhoda su odmah bili pomoreni pred očima cijelog Izraela, a u njihovoj sudbini narod je gledao svoju sudbinu.

Sada su izgledali kao da su se iskreno pokajali zbog svog grešnog ponašanja, ali oni su žalili zbog posljedica svog zlog ponašanja, a ne zbog osjećaja nezahvalnosti i neposlušnosti. Kad su shvatili da Bog nije povukao svoju naredbu, ponovno se pojavila njihova samovolja i oni su se usprotivili povratku u pustinju. Zapovijedajući im da se udalje od zemlje svojih neprijatelja, Bog je provjeravao njihovu navodnu pokornost i dokazao da je ona nestvarna. Oni su znali da su ozbiljno pogriješili kad su dopustili da ih nadziru njihovi nepromišljeni osjećaji i kad su pokušali pobiti uhode koje su ih pozivale da poslušaju Boga. Ali oni su se uplašili tek kad su shvatili da su učinili kobnu pogrešku čije će posljedice biti pogubne za njih. Njihova se srca nisu promijenila i njima je trebao samo izgovor da ponove sličnu pogrešku. Prilika se ukazala kad je Mojsije po Božjoj naredbi zapovjedio da se vrate u pustinju.

Naredba da sljedećih četrdeset godina Izrael neće ući u Kanaan, za Mojsija, Arona, Kaleba i Jošuu bila je gorko razočaranje, a ipak su bez prigovora prihvatili božansku odluku. Međutim, oni koji su prigovarali zbog Božjeg postupanja prema njima, izjavljujući da će se vratiti u Egipat, plakali su i tugovali kad su saznali da im je oduzet blagoslov koji su prezreli. Oni su bezrazložno prigovarali, a Bog im je sada dao razlog za oplakivanje. Da su plakali zbog svojih grijeha kad su im vjerno predočeni, ova presuda ne bi bila izrečena, ali oni su plakali zbog presude. Njihova žalost nije bila pokajanje i nije im mogla donijeti promjenu presude.

Noć su proveli u oplakivanju, ali s jutrom je došla i nada. Odlučili su iskupiti svoje kukavištvo. Kad im je Bog zapovjedio da pođu i osvoje zemlju, oni su odbili, a sada kad im je naredio da se povuku, oni su se jednako protivili. Bili su odlučni da napadnu i osvoje zemlju. Možda će Bog prihvatiti njihov rad i promijeniti svoju namjeru za njih.

Bog im je dao prednost i dužnost da zaposjednu zemlju u vrijeme kad to On odredi, ali njihovim svojevoljnim zanemarivanjem ovo dopuštenje je bilo povučeno. Sotona je postigao svoj cilj kad ih je spriječio da uđu u Kanaan, a sada ih je poticao da upravo to učine usprkos božanskoj zabrani, a što nisu htjeli učiniti kad je Bog zahtijevao. Veliki varalica je pobijedio kad ih je po drugi put poveo u pobuni. Oni nisu vjerovali da će se Božja sila udružiti s njihovim naporima u osvajanju Kanaana, a ipak su sada namjeravali svojom vlastitom snagom ostvariti cilj bez božanske pomoći. “Sagriješili smo protiv Jahve,” povikali su, “poći ćemo gore i boriti se kako nam je Jahve, Bog naš, zapovjedio.” (Ponovljeni zakon 1,41) Njihov prijestup ih je tako strašno zaslijepio. Bog im nikada nije zapovjedio da pođu i da se bore. Njegova namjera nije bila da zemlju osvoje borbom, već strogom poslušnošću Njegovim zapovijedima.

Premda se njihova srca nisu promijenila, narod je bio naveden da prizna grešnost i nerazumnost svoje pobune nakon izvještaja uhoda. Oni su uvidjeli vrijednost blagoslova koji su tako nepromišljeno odbacili. Priznali su da ih je njihovo nevjerovanje spriječilo da uđu u Kanaan. “Jer smo zgriješili”, rekli su, priznajući da je pogreška bila u njima, a ne u Bogu, koga su tako bezbožno optužili što nije ispunio svoje obećanje. Premda njihovo pokajanje nije proisteklo iz istinskog pokajanja, ono je poslužilo da opravda Božju pravednost u postupanju prema njima.

Gospodin i dalje djeluje na sličan način da bi proslavio svoje ime tako što navodi ljude da priznaju Njegovu pravednost. Kad oni koji kažu da Ga ljube prigovaraju zbog Njegove promisli, preziru Njegova obećanja i popuštajući kušnjama udružuju se sa zlim anđelima da spriječe Božje namjere, Gospodin često tako upravlja okolnostima da se ove osobe uvjere u svoj grijeh, premda se iskreno ne kaju, da priznaju bezbožnost svojih postupaka i Božju pravednost i dobrotu u postupanju prema njima. Bog djeluje na ovaj način da bi razotkrio djela tame. I premda se duh koji potiče na zlo bitno ne mijenja, priznanje se izriče da se zaštiti Božja čast i opravdaju oni koji Mu se vjerno pokoravaju, kojima su se ljudi protivili i pogrešno ih prikazivali. Isto će tako biti prilikom konačnog izlijevanja Božjeg gnjeva. Kad dođe “Gospodin sa svojim svetim Desettisućama da sudi svima”, tada će kazniti “sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela.” (Juda 14.15) Svaki će grešnik uvidjeti i priznati pravednost osude kojom je osuđen.

Bez obzira na božansku presudu, Izraelci su se pripremali da osvoje Kanaan. Opremljeni oklopima i oružjem, oni su, prema vlastitoj procjeni, bili potpuno spremni za sukob, ali u očima Boga i Njegovih ožalošćenih sluga izgledali su jadno. Kad je Gospodin, gotovo četrdeset godina kasnije, naredio Izraelcima da pođu i zauzmu Jerihon, On im je obećao da će biti s njima. Pred vojskom je nošen Kovčeg zavjeta s Božjim zakonom. Vođe koje je On imenovao trebali su pod božanskim nadzorom upravljati narodom. S takvim vodstvom ništa im se nije moglo dogoditi. Ali sada, usprkos Božjoj zapovijedi i svečanoj zabrani njihovih vođa, bez Kovčega i Mojsija, oni su izašli da se suprotstave neprijateljskoj vojsci.

Truba je označila pokret, a Mojsije je požurio za njima s upozorenjem. “Zašto kršite zapovijed Jahvinu? Nećete uspjeti. Ne penjite se, da vas ne potuku vaši neprijatelji, jer Jahve nije među vama. Ta ondje se pred vama nalaze Amalečani i Kanaanci, te ćete od mača pasti.”

Kanaanci su čuli za tajanstvenu silu koja je čuvala ovaj narod i o čudima koja je učinila za njih, te su oni okupili moćnu vojsku da bi odbili napadače. Osvajačka vojska nije imala vojskovođu. Bogu nije prinesena molitva da im daruje pobjedu. Oni su pošli s očajničkom namjerom da preokrenu svoju sudbinu ili umru u bitci. Premda nisu bili obučeni za rat, naoružanih je ljudi bilo mnogo pa su se nadali da će snažnim i iznenadnim napadom slomiti obranu. Drsko su izazivali neprijatelja koji se nije usudio da ih napadne.

Kanaanci su se smjestili na stjenovitu zaravan kojoj se moglo prići nepristupačnim prilazima, strmim i opasnim usponom. Golemi broj Izraelaca mogao je svoj poraz učiniti samo strašnijim. Polako su se penjali planinom, izloženi smrtnim strijelama njihovih neprijatelja. Velike stijene su se kotrljale obilježavajući put krvlju poginulih. Oni koji su stigli do vrha, iscrpljeni usponom, bili su odlučno potučeni i natjerani na povlačanje s velikim gubicima. Bojno je polje bilo prekriveno leševima, a izraelska vojska potpuno poražena. Uništenje i smrt bili su posljedica ovog buntovnog pokušaja.

Prisiljeni na pokornost, preživjeli su se najzad vratili i “plakali pred Jahvom”, ali “Jahve nije slušao” njihov glas (Ponovljeni zakon 1,45). Neprijatelje je ova očita pobjeda nad Izraelom nadahnula odlučnošću da im se suprotstave. Sva izvješća koja su čuli o čudesnim djelima što ih je Bog učinio za svoj narod, sada su smatrali lažnim te su povjerovali da nema razloga za strah. Prvi Izraelov poraz nadahnuo je Kanaance hrabrošću i odlučnošću i uvelike povećao poteškoće osvajanja zemlje. Izraelu nije ništa preostalo već da se pred pogledima pobjedničkih neprijatelja povuče u pustinju znajući da će tamo biti grob cijelog naraštaja.

Korahova buna

Ovo se poglavlje zasniva na Brojevima 16 i 17.

Kazne koje su sustigle Izrael neko su vrijeme služile da obuzdaju njihovo prigovaranje i nepokornost, ali u njihovim je srcima i dalje bio duh pobune te je naposljetku donio gorke plodove. Prethodne pobune su bile puke galame izazvane iznenadnim porivima razjarene gomile, ali sada je stvorena smišljena zavjera, posljedica odlučnog nastojanja da se sruši autoritet vođa koje je sâm Bog imenovao.

Korah, vodeća osoba ovog pokreta, bio je Levit iz Kehatove obitelji, i Mojsijev rođak. On je bio sposoban i utjecajan. Premda je bio određen za službu u Šatoru, bio je nezdovoljan položajem i težio je za svećeničkom čašću. Dodjela svećeničke službe Aronu i njegovoj obitelji, koja je ranije pripadala svakom prvorođenom sinu u obitelji, dala mu je povod za ljubomoru i nezadovoljstvo, i Korah se neko vrijeme tajno protivio Mojsijevom i Aronovom autoritetu, premda se nije usudio otvoreno pobuniti. On je naposljetku smislio smion plan za rušenje i građanske i vjerske vlasti. On nije propustio naći istomišljenike. Blizu šatora Koraha i Kehatovaca, na južnoj strani Šatora, bilo je taborište Rubenovog plemena, šatori Datana i Abirama, dva plemenska kneza. Ovi su se knezovi spremno pridružili njegovim ambicioznim planovima. Budući da su bili potomci najstarijeg Jakovljevog plemena, tvrdili su da njima pripada građanska vlast, a s Korahom su odlučili podijeliti svećeničku čast.

Raspoloženje naroda pomagalo je Korahovim planovima. U gorčini svojeg razočaranja njihova ljubomora, sumnja i mržnja su se povratile, te su ponovno svoje prigovore uputili protiv svog strpljivog vođe. Izraelci su neprekidno gubili iz vida činjenicu da su bili pod božanskim vodstvom. Zaboravili su da je Anđeo Saveza bio njihov nevidljivi Vođa, da je, obavijena stupom od oblaka, Kristova prisutnost išla pred njima te da je Mojsije sve upute primao od Njega.

Oni se nisu bili voljni pokoriti strašnoj kazni prema kojoj svi moraju umrijeti u pustinji, i stoga su bili spremni upotrijebiti svaki izgovor da povjeruju kako je Mojsije, a ne Bog, onaj koji ih vodi i koji im je izrekao presudu. Najbolji napori najskromnijeg čovjeka na Zemlji nisu mogli umiriti nepokornost ovog naroda, premda su znakovi Božjeg nezadovoljstva zbog ranijih opačina još uvijek bili pred njima: njihovi su redovi bili razbijeni, a neki pobijeni, no oni ovu pouku nisu uzeli k srcu. Kušnja ih je ponovno nadvladala.

Mojsijev ponizni pastirski život je bio daleko mirniji i sretniji od trenutnog položaja vođe ove goleme skupine nemirnih duhova. Ipak, Mojsije se nije usudio birati. Umjesto pastirskog štapa, njemu je dana palica vlasti koju nije mogao odložiti dok ga Bog ne oslobodi.

On koji čita tajne svih srca uočio je namjere Koraha i njegovih sljedbenika te svom narodu dao takve upute i upozorenja kako bi ih osposobio da umaknu prijevari ovih podmuklih ljudi. Oni su vidjeli Božju kaznu nad Mirjam zbog njezine ljubomore i prigovora protiv Mojsija. Gospodin je objavio da je Mojsije veći od proroka. “Iz usta u usta njemu ja govorim. … Kako se onda”, dodao je On, “niste bojali govoriti protiv sluge moga Mojsija?” (Brojevi 12,8) Ove pouke nisu bile namijenjene samo Mirjam i Aronu već cijelom Izraelu.

Korah i njegovi zavjerenici su bili ljudi kojima je Bog pokazao naklonost posebnom objavom svoje sile i veličine. Oni su bili među onima koji su s Mojsijem otišli na goru i promatrali božansku slavu. Ali otada se dogodila promjena. Prvo su popustili maloj kušnji koja je jačala sve dok Sotona nije preuzeo nadzor nad njihovim umovima i oni se usudili javno izraziti svoje nezadovoljstvo. Izražavajući veliko zanimanje za dobro naroda, oni su prvo međusobno šaputali o svom nezadovoljstvu, a zatim to rekli i izraelskim vođama. Njihove insinuacije su tako brzo prihvaćene da su se oni usudili poći dalje, dok naposljetku i sami nisu povjerovali da je to revnovanje za Boga.

Uspješno su zaveli dvije stotine pedeset knezova, ljude od ugleda u zajednici. S ovim moćnim i utjecajnim pristašama oni su bili uvjereni da će ostvariti korjenitu promjenu u načinu vladavine i uvelike poboljšati Mojsijevu i Aronovu vladavinu.

Ljubomora je izazvala zavist, a zavist pobunu. Oni su raspravljali o pitanju Mojsijevog prava na tako veliku vlast i čast, dok nisu počeli smatrati da on zauzima zavidan položaj koji bi svatko od njih mogao zauzeti. Obmanjivali su sebe i druge misleći da su Mojsije i Aron sami zauzeli položaje na kojima su se nalazili. Nezadovoljni, rekli su da su se ovi vođe uzdigli iznad Gospodnje zajednice preuzimajući na sebe svećenstvo i upravu, premda njihovi domovi nisu imali veća prava od ostalih u Izraelu. Oni nisu bili svetiji od ostalih ljudi i trebali bi se zadovoljiti time što će biti na istoj razini sa svojom braćom kojima je Bog jednako tako pokazao naklonost svojom naročitom prisutnošću i zaštitom.

Sljedeći posao zavjerenika bilo je obraćanje narodu. Onima koji su pogriješili i koji zaslužuju ukor nema ništa ugodnije nego čuti sažaljenja i hvale. Korah i njegovi sljedbenici su tako privukli pozornost i pribavili potporu zajednice. Optužba da je mrmljanje naroda na njih navuklo Božji bijes proglašena je greškom. Rekli su da zajednica nije pogriješila budući da nisu tražili ništa više od svojih prava, te da je Mojsije bio prestrog vođa, da je ukorio narod kao grešnike, a oni su bili sveti narod i Gospodin je bio među njima.

Korah se osvrnuo na povijest njihovog putovanja kroz pustinju, kako su bili dovedeni u teške okolnosti i mnogi pomrli zbog svog mrmljanja i neposlušnosti. Njegovi su slušatelji mislili kako su jasno uvidjeli da su se njihove poteškoće mogle spriječiti da je Mojsije pošao drugim putem. Odlučili su da je on odgovoran za sve njihove neuspjehe te da je neosvajanje Kanaana posljedica pogrešnog Mojsijevog i Aronovog vodstva. Oni će, ako Korah postane njihov vođa i ohrabri ih naglašavajući njihova dobra djela, umjesto da ih ukorava za grijehe, biti vrlo miroljubivi i imati uspješno putovanje. I umjesto da lutaju tamo-amo po pustinji, oni će poći izravno u obećanu zemlju.

Među pobunjeničkim dijelovima zajednice bilo je veće jedinstvo i sloga u izražavanju nezadovoljstva nego ikada ranije. Korahov uspjeh kod naroda ulio mu je samopouzdanje i utvrdio ga u uvjerenju da će Mojsijevo otimanje vlasti, ako se ne spriječi, biti pogubno za slobodu Izraela. On je također tvrdio da mu je to Bog otkrio i ovlastio ga da promijeni vlast prije nego što bude prekasno. Ali mnogi nisu bili spremni prihvatiti Korahove optužbe protiv Mojsija. Sjetili se se njegovog strpljivog, požrtvovnog rada i njihova je savjest bila uznemirena. Stoga je bilo nužno Mojsijevom predanom zanimanju za Izrael pripisati neku sebičnu pobudu te je ponovljena stara optužba da ih je izveo da pomru u pustinji kako bi prigrabio njihov imetak.

Oni su neko vrijeme radili tajno. Međutim, čim je pokret postao dovoljno snažan da jamči otvorenu pobunu, Korah se stavio na čelo pobunjenika i javno optužio Mojsija i Arona za prisvajanje vlasti na koju su Korah i njegovi sljedbenici imali jednako pravo. Nadalje, optuženi su da su narod lišili slobode i nezavisnosti. “Vi prelazite mjeru!” rekli su zavjerenici. “Sva je zajednica, svi njezini članovi, posvećena, i među njima je Jahve. Zašto se onda uzvisujete iznad zajednice Jahvine?”

Mojsije nije naslućivao ovu tajnovitu zavjeru, a kad se iznenada suočio s njezinim strašnim utjecajem, on je pao ničice u tihoj molitvi Bogu. Kad je ustao, bio je žalostan, ali miran i snažan. Darovano mu je božansko vodstvo. “Sutra će”, rekao je on, “Jahve pokazati tko je njegov, i tko je posvećen, i kome dopušta da mu se približi.” Provjera je trebala biti odložena do sutra tako da svi mogu imati vremena za razmišljanje. Onda su oni koji su polagali pravo na svećeničku službu trebali doći s kadionicima i prinijeti tamjan u Šatoru u prisutnosti naroda. Zakon je izričito govorio da u Svetištu mogu služiti samo oni koji su bili posvećeni za službu. Čak su i svećenici Nadab i Abihu bili ubijeni jer su se usudili prinijeti “neposvećenu vatru” suprotno božanskoj zapovijedi. Ipak, Mojsije je izazvao svoje tužitelje da, ako se usude odgovoriti na tako opasan poziv, iznesu stvar pred Boga.

Obraćajući se Korahu i njegovim Levijevcima Mojsije je rekao: “Zar vam je malo što vas je Bog Izraelov izdvojio iz Izraelove zajednice, da vas približi k sebi te da vršite službu u Jahvinu prebivalištu, i da stojite pred zajednicom služeći joj? Promaknuo je tebe i s tobom svu tvoju braću Levijevce, a vi još tražite i svećeništvo! Ti i sva tvoja družina, dakle, sjatili ste se protiv Jahve; jer što je Aron da protiv njega rogoborite?”

Datan i Abiram nisu nastupili tako drsko kao Korah, i Mojsije ih je, nadajući se da su oni uvučeni u zavjeru a da nisu sasvim iskvareni, pozvao da izađu pred njega kako bi čuo njihove optužbe protiv njega. Ali oni nisu htjeli doći te su drsko odbili priznati njegov autoritet. Njihov je odgovor, izrečen pred cijelom zajednicom, glasio: “Zar je malo što si nas odveo iz zemlje kojom teče med i mlijeko da nas pobiješ u ovoj pustinji, pa hoćeš da nasilno zagospodariš nad nama? Nisi nas uveo u zemlju kojom teče med i mlijeko i nisi nam dao u posjed njive i vinograde. Misliš li iskopati oči ovim ljudima? Nećemo doći!”

Tako su oni istim jezikom kojim je Gospodin opisao obećanu baštinu opisali prizor svojeg ropstva. Optužili su Mojsija da se pretvara kako djeluje pod božanskim vodstvom da bi na taj način uspostavio svoj autoritet, te su izjavili kako se više neće pokoravati da ih se vodi kao slijepce, prvo u Kanaan, a zatim u pustinju, ovisno što odgovara njegovim ambicioznim namjerama. Tako je ovaj nježni otac i strpljivi pastir prikazan kao tiranin i uzurpator mračnog karaktera. On je optužen za uskraćivanje Kanaana, premda je to bila kazna za njihov grijeh.

Iako je bilo očito da je narod bio sklon nezadovoljnoj skupini, Mojsije nije uložio napore da se opravda. On je svečano, u prisutnosti naroda, prizvao Gospodina kao svjedoka čistoće svojih pobuda i ispravnosti svojih postupaka, i preklinjao ga da bude njegov Sudac.

Sljedeće se jutro dvije stotine i pedeset knezova s Korahom na čelu pojavilo s kadionicama. Uvedeni su u dvorište Šatora dok se narod okupio ispred njega očekujući ishod. Mojsije nije bio taj koji je okupio narod da promatra poraz Koraha i njegove družine, već su ih pobunjenici, u svojoj slijepoj drskosti, sazvali da budu svjedoci njihove pobjede. Velik dio naroda je otvoreno stao na stranu Koraha koji je polagao velike nade u pobjedu nad Aronom.

Kad su se okupili pred Bogom, “onda se svoj zajednici pokaza slava Jahvina”. Mojsije i Aron su primili božansko upozorenje: “Odvojite se od te zajednice da je odmah satrem!” Ali oni su pali ničice u molitvi: “Bože! Bože životnoga duha u svakom tijelu! Zar ćeš se razgnjeviti na svu zajednicu, kad je samo jedan sagriješio!”

Korah je istupio iz zajednice da bi se pridružio Datanu i Abiramu kad je Mojsije, u pratnji sedamdeset starješina, uputio posljednje upozorenje ljudima koji mu se nisu htjeli pridružiti. Mnoštvo je skrenulo i, prije nego što je uputio svoju poruku, Mojsije je po božanskoj uputi zapovjedio narodu: “Odstupite od šatora tih opakih ljudi! Ne dotičite se ničega što je njihovo, da ne budete uništeni zbog svih njihovih grijeha!” Narod je poslušao opomenu jer su svi strahovali od predstojeće kazne. Glavni pobunjenici su gledali kako ih odbacuju oni koje su prevarili, ali su ostali nepokolebljivi u svojoj drskosti. Stajali su sa svojim obiteljima na vratima svojih šatora prkoseći božanskom upozorenju.

U ime izraelskog Boga Mojsije je u prisutnosti cijele zajednice izjavio: “Po ovom ćete vidjeti da me Jahve poslao da vršim sva ova djela, a da ih ne činim sam od sebe: ako ovi ljudi umru kao što umru i svi ljudi; ako ih pohodi sudbina kakva pohodi sve ljude, onda me Jahve nije poslao. Ali ako Jahve učini nečuveno: ako zemlja rastvori svoju utrobu i proguta ih sa svim što je njihovo, te živi siđu u Šeol, onda znajte da su ovi ljudi prezreli Jahvu.”

Oči Izraela su bile uprte u Mojsija dok su stajali, sa strahom i iščekivanjem, očekujući događaj. Kad je prestao govoriti, zemlja se rastvorila i pobunjenici su živi propali u jamu sa svime što im je pripadalo “i oni iščeznu iz zbora”. Narod je pobjegao, osuđujući se kao sudionicima u grijehu.

Ali kažnjavanje nije prestalo. Vatra koja je sijevala iz oblaka progutala je dvije stotine pedeset knezova koji su prinijeli tamjan. Budući da ovi ljudi nisu začeli pobunu, nisu bili uništeni s glavnim zavjerenicima. Njima je bilo dopušteno da vide njihov kraj, pružena im je prilika da se pokaju, ali oni su bili naklonjeni pobunjenicima te su postali sudionici njihove sudbine.

Kad je Mojsije preklinjao Izraelce da bježe od predstojećeg uništenja, božanska se kazna još mogla zaustaviti, da se Korah i njegova družina pokajala i zatražila oprost. Međutim njihova je tvrdoglava ustrajnost zapečatila njihovu sudbinu. Cijela je zajednica dijelila krivnju, jer su svi, u većoj ili manjoj mjeri, bili njima naklonjeni. Ipak, Bog je u svojoj milosti razlučio između vođa pobune i onih koje su oni zaveli. Narodu koji je sebi dopustio da bude obmanut dano je vrijeme da se pokaju. Dobili su snažne dokaze da su pogriješili, a da je Mojsije bio u pravu. Očiti prikaz Božje sile uklonio je svaku neizvjesnost.

Isus, Anđeo koji je išao pred Izraelcima, pokušao ih je spasiti od uništenja. Oproštenje je čekalo na njih. Božja kazna se približila i pozivala ih na pokajanje. Neodoljiva intervencija s Neba posebno je spriječila njihovu pobunu. Ako sada odgovore na posredovanje božanske providnosti, možda će biti spašeni. Ali premda su izmicali kazni, strah od uništenja nije izliječio pobunu. Te večeri oni su se vratili u svoje šatore preplašeni, ali nepokajani.

Korah i njegova skupina toliko su im laskali sve dok nisu povjerovali da su dobar narod, da im je Mojsije nanio nepravdu i zlostavljao ih. Da su priznali kako su Korah i njegova skupina pogriješli, i kako je Mojsije bio u pravu, bili bi prisiljeni prihvatiti presudu o smrti u pustinji kao Božju riječ. A oni nisu bili voljni pokoriti se te su se pokušali uvjeriti da ih je Mojsije prevario. Oni su gajili nadu da će biti uspostavljen novi poredak u kojem će pohvala zamijeniti ukor, a ugodnost brigu i sukob. Ljudi koji su bili pobijeni laskali su si i govorili o svojem velikom zanimanju za njih, tako da je narod zaključio kako su Korah i njegova skupina dobri ljudi, a da je Mojsije na neki način uzrok njihove propasti.

Teško da ljudi mogu više uvrijediti Boga nego prezreti i odbaciti oruđa koja On želi upotrijebiti za njihovo spasenje. Izraelci ne samo što su to učinili, već su namjeravali i ubiti Mojsija i Arona. Ipak, oni nisu shvatili potrebu da od Boga zatraže oprost za svoje odvratne grijehe. Tu noć kušnje nisu proveli u kajanju i ispovijedanju, već u traženju načina da odbace dokaze koji su ih razotkrivali kao velike grešnike. Oni su i dalje gajili mržnju prema ljudima koje je Bog imenovao i spremali se da odbace Njegov autoritet. Sotona je bio blizu da ih tako zaslijepljene povede u propast.

Cijeli je Izrael pobjegao u strahu kad su čuli jauke osuđenih grešnika koji su propali u jamu, govoreći: “Da i nas zemlja ne proguta. … Sutradan je sva zajednica rogoborila protiv Mojsija i Arona. ‘Pobili ste Jahvin narod!’ govorili su.” I oni su bili spremni poslužiti se nasiljem protiv vjernih, požrtvovnih vođa.

Prikaz božanske slave vidio se u oblaku iznad Šatora, a glas iz oblaka je progovorio Mojsiju i Aronu: “Udaljite se od te zajednice; u tili ću je čas uništiti!”

Krivica za grijeh nije počivala na Mojsiju i on se nije bojao, i nije požurio ostaviti zajednicu da propadne. Mojsije je oklijevao i u ovoj dugoj krizi pokazao istinsko pastirsko zanimanje za stado za koje se brinuo. Preklinjao je da Božji gnjev ne uništi u potpunosti narod koji je On izabrao. On je svojim posredovanjem zaustavio ruku osvete da neposlušni, pobunjenički Izrael ne bude posve uništen.

Ali izvršitelj Božjeg gnjeva je izašao i pomor je obavljao svoje smrtonosno djelo. Na zapovijed svojeg brata Aron je uzeo kadionik i požurio među narod “da obavi nad njim obred pomirenja”. “Zatim stade između mrtvih i živih.” Dok se dim od tamjana dizao, Mojsijeve molitve u Šatoru su se uzdizale Bogu i pomor je zaustavljen, ali tek kad je četrnaest tisuća Izraelaca ležalo pobijeno, dokaz o krivnji zbog prigovaranja i pobune.

Pruženi su i daljnji dokazi da je svećenička služba dana Aronovoj obitelji. Prema božanskoj naredbi svako je pleme pripremilo štap i na njega napisalo ime svojeg plemena. Aronovo je ime napisano na štapu Levijevog plemena. Štapovi su bili pohranjeni u Svetištu “pred Svjedočanstvo”. Pupanje bilo kojeg štapa bilo je znak da je Bog to pleme izabrao za svećeničku službu. Sutra ujutro “štap Arona iz doma Levijeva propupao! Potjerala mladica, procvjetao cvijet i sazreli bademi.” Štap je pokazan narodu, a kasnije pohranjen u Svetištu kao dokaz budućim naraštajima. Ovo čudo je zauvijek riješilo pitanje svećeničke službe.

Tako je napokon bilo potvrđeno da su Mojsije i Aron govorili po božanskom autoritetu, a narod je bio prisiljen povjerovati u neugodnu istinu da će morati umrijeti u pustinji. “Izgibosmo! — rekoše Izraelci Mojsiju. Propadosmo! Svi odreda propadosmo!” Priznali su da su zgriješili kad su se pobunili protiv svojih vođa te da su Korah i njegova skupina primili pravednu Božju kaznu.

U Korahovoj pobuni se u manjem opsegu vidi djelovanje istog duha koji je doveo do Sotonine pobune na Nebu. Ponos i ambicije potakli su Sotonu da prigovara protiv Božje vladavine i pokuša srušiti red koji je bio uspostavljen na Nebu. Njegov cilj nakon pada jest da umove ljudi nadahne istim duhom zavisti i nezadovoljstva, istim ambicijama prema položaju i časti. On je tako utjecao na umove Koraha, Datana i Abirama da bi stvorio želju za samouzvišenjem, potaknuo zavist, nepovjerenje i pobunu. Sotona ih je naveo da odbace Boga kao svojeg vođu tako što su odbacili ljude koje je Bog imenovao. Dok su svojim prigovorima protiv Mojsija i Arona hulili na Boga, oni su se tako obmanuli da su sebe smatrali pravednima, a one koji su vjerno ukoravali njihov grijeh optužili da ih vodi Sotona.

Zar i danas ne postoje ista zla koja su bila korijen Korahove propasti? Ponos i ambicije su posvuda rašireni, a popuštanje tim sklonostima otvara put zavisti i borbi za prevlast, duše se otuđuju od Boga i nesvjesno se pridružuju Sotoninim redovima. Mnogi, poput Koraha i njegovih sljedbenika, čak i među onima koji tvrde da su Kristovi sljedbenici, tako revno misle, planiraju i rade na svojem samouzvišenju te su, da bi pribavili naklonost i podršku ljudi, spremni iskriviti istinu, lažno ili pogrešno prikazati Božje sluge, pa čak ih optužiti za niske i sebične pobude koje nadahnjuju njihova srca. Upornim ponavljanjem laži, i to usprkos svim dokazima, oni najazad povjeruju da je to istina. Dok nastoje uništiti povjerenje naroda u ljude koje je Bog imenovao, oni doista vjeruju da rade dobro djelo i vjerno obavljaju Božji posao.

Izraelci nisu bili voljni pokoriti se Gospodnjim naredbama i ograničenjima. Nisu trpjeli ograničenja i nisu bili voljni prihvatiti ukor. To je bila tajna njihove pobune protiv Mojsija. Da im je dana sloboda da rade što žele, bilo bi manje prigovora protiv njihovog vođe. Tijekom povijesti Crkve Božji sluge su se morali suočiti s istim duhom.

Svojim grešnim popuštanjem ljudi daju Sotoni pristup svojim umovima i tako tonu u sve veće bezakonje. Odbacivanje istine pomračuje umove i otvrdnjuje srce, tako da im je lakše načiniti sljedeći korak u grijeh i odbaciti veću svjetlost, dok se ne ukorijeni i posljednja od njihovih grešnih navika. Grijeh im prestaje izgledati kao grijeh. Oni koji vjerno propovijedaju Božju riječ, osuđujući njihove grijehe, često na sebe navlače njihovu mržnju. Nevoljni da trpe bol i žrtve koje su potrebne za promjenu, oni se okreću protiv Gospodnjih sluga i poriču njihove ukore kao nepotrebne i preoštre. Poput Koraha, oni tvrde da narod nije pogriješio, već da je onaj koji ukorava uzrok svih nevolja. Umirujući svoju savjest ovom prijevarom ljubomorni i nezadovoljni se udružuju u sijanju sjemena nesloge u crkvi i slabe ruke onih koji je grade.

Svaki napredak koji čine oni koje je Bog pozvao da vode Njegovo djelo izaziva sumnju, a ljubomorni i nezadovoljni svaki čin prikazuju pogrešno. Isto tako je bilo i u vrijeme Luthera, Wesleya i ostalih reformatora. Isto je i danas.

Korah ne bi postupio na taj način da je znao sve uredbe i ukore što ih je Bog uputio Izraelu. Ali on je to mogao znati. Bog je pružio mnoštvo dokaza da On vodi Izrael. Ali Korah i njegovi sljedbenici su odbili svjetlost dok nisu tako oslijepili da ni najočitiji prikazi Božje sile nisu bili dostatni da ih uvjere. Oni su ih pripisivali ljudskim ili sotonskim oruđima. Upravo je to učinio narod kad su dan nakon propasti Koraha i njegove skupine došli Mojsiju i Aronu i rekli: “Pobili ste Jahvin narod!” Usprkos činjenici da su kroz uništenje ljudi koji su ih prevarili primili najuvjerljivije dokaze Božjeg nezadovoljstva njihovim postupcima, oni su se usudili Njegovu kaznu pripisati Sotoni tvrdeći da su Mojsije i Aron silom Zloga uzrokovali smrt dobrih i svetih ljudi. Ovaj je čin zapečatio njihovu sudbinu. Oni su zgriješili protiv Svetog Duha, a to je grijeh koji čovjekovo srce čini neosjetljivim na utjecaj božanske milosti. “Ako tko rekne što protiv Sina Čovječjeg,” kaže Krist, “može mu se oprostiti, ali tko rekne što protiv Duha Svetoga, ne može mu se oprostiti ni na ovom svijetu ni na drugome.” (Matej 12,32) Naš Spasitelj je izgovorio ove riječi kad su Židovi milostiva djela koja je učinio Božjom silom pripisali Sotoni. Bog kroz Svetog Duha razgovara s čovjekom, i oni koji namjerno odbacuju ovo oruđe kao sotonsko, prekidaju razgovor između duše i Neba.

Bog djeluje kroz Svetog Duha da ukori i uvjeri grešnika, i ako on naposljetku odbije djelo Svetog Duha, Bog ništa više ne može učiniti za tu dušu. Iskorišteno je posljednje sredstvo božanske milosti. Prijestupnik se odvojio od Boga i nema lijeka za njegov grijeh. Nema dodatne sile pomoću koje Bog može djelovati da uvjeri i obrati grešnika. “Pusti ga!” (Hošea 4,17) glasi božanska zapovijed. Tada “ne preostaje nam više žrtava za grijeh, nego strašno iščekivanje suda i osvetnog bijesa vatre koja će progutati protivnike”. (Hebrejima 10,26.27)