Mojsijeva smrt

Ovo se poglavlje zasniva na Ponovljenom zakonu 31 do 34.

U svim Božjim postupanjima prema Njegovom narodu najdojmljiviji dokazi o Njegovoj strogoj i nepristranoj pravednosti pomiješani su s Njegovom ljubavlju i milošću. Povijest izraelskog naroda to primjerom pokazuje. Bog je Izraelu dao velike blagoslove. Njegova je nježna ljubav prema njima dirljivo opisana riječima: “Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći, tako on krila širi, uzima ga, pa ga svojim nosi perima.” A ipak, kako ih je brzo i strogo kažnjavao za njihove prijestupe.

Božja se beskonačna ljubav pokazala u daru Njegovog jedinorođenog Sina za otkupljenje izgubljenog ljudskog roda. Krist je došao na Zemlju da ljudima otkrije karakter svojega Oca, a Njegov je život bio ispunjen djelima božanske nježnosti i sažaljenja. Ipak sâm Krist kaže: “Jer, zaista, kažem vam, dok opstoji nebo i zemlja, ni jedna jota, ni jedna kovrčica slova iz Zakona sigurno neće nestati, a da se sve ne ostvari.” (Matej 25,41) Bog je u cijeloj Bibliji prikazan ne samo kao nježni Otac već i kao pravedan Sudac. Premda On uživa u izražavanju milosti i “podnosi opačinu, grijeh i prijestup, ali krivca nekažnjena ne ostavlja” (Izlazak 34,7).

Veliki Vladar naroda objavio je da Mojsije neće uvesti izraelsku zajednicu u dobru zemlju, a žarke molitve Božjeg sluge nisu mogle preinačiti Njegovu presudu. On je znao da mora umrijeti. Ipak, on ni za trenutak nije popustio u svojoj brizi za Izrael. On je vjerno nastojao pripremiti zajednicu za ulazak u obećanu baštinu. Mojsije i Jošua su po božanskoj zapovijedi prišli Šatoru, dok je stup od oblaka došao i stao iznad ulaza. Ovdje je narod svečano predan brizi Jošue Nunova. Mojsijevo djelo kao izraelskog vođe je završilo. Ipak, on je brinući se za narod zaboravio na sebe. Mojsije je u prisutnosti okupljenog mnoštva, u ime Božje, svojem nasljedniku uputio riječi svete radosti: “Ohrabri se i budi odlučan! Jer ti ćeš ići s ovim narodom u zemlju za koju se Jahve zakle ocima njihovim da će im je dati.” On se onda okrenuo starješinama i narodnim knezovima predajući im svečanu obvezu da vjerno slušaju upute koje im je on prenio od Boga.

Dok je narod gledao na ostarjelog čovjeka koji je uskoro trebao biti uzet od njih, oni su se prisjetili s novom i dubljom zahvalnošću njegove roditeljske nježnosti, njegovih mudrih savjeta i neumorna rada. Kako su često, kad su njihovi grijesi navukli na njih pravednu Božju kaznu, Mojsijeve molitve učinile da ih On poštedi! Grižnja savjesti povećala je njihovu žalost. Oni su se s gorčinom sjećali da je njihova vlastita pokvarenost izazvala Mojsija na grijeh zbog kojeg mora umrijeti.

Odlazak njihovog ljubljenog vođe bio je daleko snažniji ukor Izraelu od bilo kojeg drugog koji su mogli primiti da je njegov život i zadaća nastavljena. Bog je htio da shvate kako život sljedećeg vođe ne smiju učiniti tako teškim kao što su otežali Mojsijev. Bog govori svojem narodu kroz blagoslove koje im daje, a kad ih oni ne cijene, On im govori tako što uklanja te blagoslove da bi ih naveo da uvide svoje grijehe i vrate Mu se cijelim srcem.

Tog istoga dana Mojsije je primio zapovijed: “Popni se na goru Nebo… pa pogledaj zemlju kanaansku što ću je dati u posjed Izraelcima. Onda umri na gori na koju se uspneš i pridruži se svojim precima.” Mojsije je često odlazio iz tabora, iz poslušnosti prema božanskom pozivu, da bi razgovarao s Bogom, ali on je sada trebao poći na nov i tajanstven zadatak. On je morao poći da preda svoj život u ruke svojeg Stvoritelja. Mojsije je znao da je trebao umrijeti sâm. Nijednom zemaljskom prijatelju nije bilo dopušteno da mu služi u njegovim posljednjim trenucima. Prizor pred njim je bio tajanstven i zastrašujuć, prizor od kojeg se srce stezalo. Najteža kušnja bila je odvajanje od naroda za koji se brinuo i koji je ljubio, naroda s kojim su njegov život i njegovo dobro bili tako dugo povezani. Ali on je naučio vjerovati Bogu i s čvrstom vjerom on je sebe i svoj narod predao Njegovoj ljubavi i milosti.

Mojsije je po posljednji put stajao pred zajednicom svojeg naroda. Duh Božji je ponovno sišao na njega i s najuzvišenijim i najdirljivijim riječima on je izrekao blagoslov nad svakim plemenom, završavajući zajedničkim blagoslovom:

“Nitko nije kao Bog Ješurunov:

po nebesima u pomoć ti jezdi

i po oblacima u svom veličanstvu!

Bog vječni tvoje je utočište,

a ne zemlji drevna njegova mišica

pred tobom goni neprijatelja;

on dovikuje: ‘Uništi!’

U sigurnosti prebiva Izrael,

a Jakovljev je izvor na osami

u zemlji žita i vina,

gdje nebesa rosom dažde.

Blago tebi, Izraele!

Koji narod ko tebe Jahve spašava?

On štit je tvoj što te brani

i mač tvoj slavodobitni…”

(Ponovljeni zakon 33,26-29)

Mojsije se okrenuo od zajednice i u tišini i samoći pošao prema planini. Otišao je na “brdo Nebo, na vrhunac Pisge”. Na tom usamljenom vrhuncu on je stao i nepomućena vida promatrao prizor koji se pred njim pružao. Daleko su se na zapad pružale plave vode Velikog mora, planina Hermon uzdizala se prema nebu na sjeveru, na istoku se nalazila moapska nizina, a iza nje je ležao Bašan, mjesto izraelske pobjede, a dalje prema jugu pružala se pustinja kojom su tako dugo lutali.

Mojsije se u samoći osvrnuo na život nestalnosti i teškoća otkad je napustio kraljevske časti i izglede na egipatskom dvoru da bi svoju sudbinu vezao s Božjim izabranim narodom. On se prisjetio svih tih dugih godina u pustinji s Jitrovim stadom, pojavu Anđela u gorućem grmu i svoje vlastito poslanje da izbavi Izrael. On je ponovno promatrao moćna čuda Božje sile u korist izabranog naroda, i Njegovu strpljivu milost tijekom godina njihova lutanja i pobune. Usprkos svemu što je Bog za njih učinio, usprkos njegovim molitvama i radu, samo su se dva odrasla čovjeka od ogromne vojske koja ja napustila Egipat našla vjerna da su mogli ući u Obećanu zemlju. Dok je Mojsije razmišljao o rezultatima svojeg rada, njegov mu se život kušnji i žrtava činio gotovo uzaludan.

Ipak, on nije žalio zbog tereta koji je nosio. Znao je da je sâm Bog vodio njegovu zadaću i djelo. Kad je prvi put bio pozvan da povede Izrael iz ropstva, on je ustuknuo pred odgovornošću, ali kad je preuzeo djelo, on teret nije odbacivao. Čak kad je Bog predložio da ga oslobodi i uništi pobunjenički Izrael, Mojsije se nije mogao složiti. Premda su njegove kušnje bile teške, on je uživao u posebnim znacima Božje naklonosti. Dobio je bogato iskustvo tijekom putovanja kroz pustinju promatrajući prikaze Božje sile i slave i u zajednici Njegove ljubavi. Osjećao je da je donio mudru odluku kad je izabrao da podnosi stradanja s Božjim narodom, umjesto da uživa u trenutačnim zadovoljstvima grijeha.

Kad se osvrnuo na svoje iskustvo kao vođe Božjeg naroda, jedan pogrešan postupak uprljao je njegovu povijest. Kad bi se taj prijestup mogao izbrisati, smatrao je da se ne bi ustezao umrijeti. Njemu je rečeno da je sve što Bog zahtijeva pokajanje i vjera u obećanu Žrtvu, i Mojsije je ponovno priznao svoj grijeh i zatražio oprost u Isusovo ime.

Onda mu je prikazan panoramski pregled Obećane zemlje. Pred njim je prikazan svaki dio zemlje, i to ne nejasno i djelomično u maglovitoj daljini, već jasno, detaljno i prekrasno, na njegovu radost. Ovaj prizor tada nije prikazan kakav je bio, već kakav je trebao postati s Božjim blagoslovima u vlasništvu Izraela. Činilo mu se da promatra drugi Eden. Planine su bile odjevene libanskim cedrovima, brda srebrnastim maslinama i mirisom vina, a široke zelene ravnice posute cvijećem i bogate plodovima, tropske palme, polja u kojima se njiše žito i ječam, sunčane doline kojima odzvanja žuborenje potoka i pjesma ptica, pobožni gradovi i lijepi vrtovi, jezera bogata vodom, stada koja su pasla na padinama, čak su i među stijenama divlje pčele gomilale svoje blago. To je doista bila zemlja kakvu je Mojsije, nadahnut Božjim Duhom, opisao Izraelu: “Zemlju mu je Jahve blagoslovio; njegovo je najbolje od onog što daje roda nebeska i što se u bezdanima dolje krije, najbolje od onoga što daruje sunce… i najbolje s vječnih brežuljaka, ponajbolji rod zemlje i svega što je na njoj.”

Mojsije je vidio kako se izabrani narod naselio u Kanaanu, svako pleme na vlastitom posjedu. Vidio je njihovu povijest nakon naseljavanja Obećane zemlje, dugu, žalosnu priču o njihovom otpadu i njegovoj kazni. Vidio je kako su zbog svojih grijeha rasijani među neznabošcima, slavu koja je napustila Izrael, njegove prekrasne gradove razrušene, a narod zatočen u tuđim zemljama. Vidio je kad su vraćeni u zemlju svojih otaca i naposljetku kako dolaze pod vlast Rima.

Dopušteno mu je da pogleda tijek vremena i promatra prvi dolazak našeg Spasitelja. Vidio je Isusa kao dijete u Betlehemu. Čuo je glasove anđeoskih zborova kako pjevaju pjesmu hvale Bogu i miru na Zemlji. Vidio je zvijezdu na nebu koja je vodila mudrace s Istoka k Isusu, a njegov um je obasjalo veliko svjetlo kad se sjetio proročkih riječi: “… od Jakova zvijezda izlazi. Od Izraela žezlo se diže.” (Brojevi 24,17) Promatrao je Isusov ponizni život u Nazaretu, Njegovu službu ljubavi, suosjećanja i iscjeljenja, Njegovo odbacivanje od strane ponosnog, nevjerničkog naroda. Zaprepašten je slušao njihovo hvalisavo uzdizanje Božjeg zakona, dok su prezirali i odbacivali Onoga koji je dao Zakon. Vidio je Isusa na Maslinskoj gori kako plačući pozdravlja grad svoje ljubavi. Dok je Mojsije promatrao konačno odbacivanje naroda kojeg je Nebo tako obilno blagoslovilo, naroda za kojeg je on radio, molio se i žrtvovao, za kojeg je bio voljan da se njegovo ime izbriše iz knjige života, dok je slušao strašne riječi: “Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama — pusta!” (Matej 23,38), njegovo se srce steglo od boli, a suze gorčine potekle su mu niz lice iz suosjećanja s patnjama Božjeg Sina.

On je slijedio Spasitelja do Getsemanija i promatrao agoniju u vrtu, izdaju, vrijeđanje i bičevanje — raspeće. Mojsije je vidio da kao što je on podigao zmiju u pustinji, tako je Sin Božji morao biti podignut da svatko tko vjeruje u Njega “ima život vječni” (Ivan 3,15). Bol, ogorčenje i strah ispunili su Mojsijevo srce kad je vidio licemjerstvo i sotonsku mržnju koju je židovski narod pokazao prema svojem Otkupitelju, moćnom Anđelu koji je išao pred njihovim ocima. Čuo je Kristov bolni uzvik: “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio!” (Marko 15,34) Vidio Ga je kako leži u Josipovom novom grobu. Tama beznadnog očaja je naoko prekrivala svijet. Ali kad je ponovno pogledao i vidio Ga kako dolazi kao Pobjednik, kako se uzdiže na nebo u pratnji anđela i vodi mnoštvo spašenih, vidio je blještava vrata otvorena da Ga prime i vojske nebeske kako s pjesmom pobjede izražavaju dobrodošlicu svojem Zapovjedniku. Njemu je tada pokazano da će on biti taj koji će pratiti Spasitelja i otvoriti Mu vječna vrata. Dok je promatrao prizor, njegovo je lice blještalo svetom svjetlošću. Kako su male izgledale kušnje i žrtve u njegovom životu u usporedbi sa životom Božjeg Sina! Kako su bile beznačajne u usporedbi s “izvanredno velikom i vječnom slavom” (2. Korinćanima 4,17). Radovao se što mu je dopušteno da samo malo sudjeluje u Kristovim patnjama.

Mojsije je promatrao Isusove učenike dok su svijetu nosili Njegovo Evanđelje. Vidio je da premda je tjelesni izraelski narod iznevjerio svoj uzvišeni poziv na koji ga je Bog pozvao i zbog svoje nevjere propusti da postane svjetlost svijetu, premda je prezreo Božju milost i proigrao Njegove blagoslove kao izabrani narod, Bog ipak nije odbacio Abrahamovo potomstvo. Slavni ciljevi što ih je htio ostvariti kroz Izrael morali su biti ispunjeni. Svi koji su kroz Krista trebali postati djeca vjere smatrat će se Abrahamovim potomstvom. Oni su bili nasljednici zavjetnih obećanja, i kao Abraham oni su pozvani da čuvaju i svijetu obznanjuju Božji zakon i Evanđelje Njegovog Sina. Mojsije je vidio kako svjetlost Evanđelja svijetli kroz Isusove učenike narodu “što je boravio u tami” (Matej 4,16), i tisuće iz neznabožačkih zemalja prilaze izlazećoj svjetlosti. Promatrajući ovo, on se radovao rastu i napretku Izraela.

Pred njim je prošao i drugi prizor. Pokazano mu je kako je Sotona radio kako bi naveo Židove da odbace Krista, dok su tvrdili da poštuju Očev Zakon. Zatim je vidio kršćanski svijet u sličnoj zabludi kojom tvrde da prihvaćaju Krista dok odbacuju Božji zakon. Čuo je kako svećenici i starješine izbezumljeno viču: “Neka se razapne! Neka se razapne!” i kako neki navodni kršćanski učitelji viču: “Zakon je ukinut!” Vidio je kako je subota pogažena i na njezino mjesto uspostavljena lažna ustanova. Mojsija je ponovno ispunio strah i zaprepaštenje. Kako su oni koji vjeruju u Krista mogli odbaciti Zakon koji je On izrekao svojim vlastitim glasom na svetoj gori? Kako netko tko se boji Boga može odbaciti Zakon koji je temelj Njegove vladavine na Zemlji i Nebu? Mojsije je s radošću primijetio kako nekolicina poštuje i uzdiže Božji zakon. Vidio je posljednju veliku bitku zemaljskih sila za uništenje onih koji drže Božji zakon. Očekivao je vrijeme kad će se Bog podići da kazni stanovnike zemaljske zbog njihove pokvarenosti, a oni koji se boje Njegova imena bit će zaštićeni i skriveni u dan Njegova gnjeva. Čuo je Božji zavjet mira s onima koji su držali Njegov Zakon i kako se nebo i zemlja tresu dok Njegov glas odzvanja iz Njegovog svetog prebivališta. Vidio je drugi Kristov dolazak u slavi, umrle pravednike uskrsnute u vječni život i žive svete prenesene a da nisu iskusili smrt, kako se zajedno uzdižu s pjesmom radosti u Božji grad.

Onda se ukazao još jedan prizor: zemlja slobodna od prokletstva, ljepša od divne obećane zemlje čiji se prizor nedavno pružao pred njima. U njoj nema grijeha, a smrt ne može ući. Tu narod spašenih nalazi svoj vječni dom. Mojsije je s neizrecivom radošću promatrao prizor, slavnije ispunjenje izbavljenja od najsmjelijih nada što ih je ikada zamišljao. Njihova zemaljska lutanja su zauvijek prošla, a Božji Izrael je naposljetku ušao u Obećanu zemlju.

Viđenje je ponovno nestalo i njegov se pogled spustio na Kanaansku zemlju koja se pružala u daljini. Onda je, kao umorni ratnik, on legao da se odmori. “I Mojsije, sluga Jahvin, umrije ondje u zemlji moapskoj po Jahvinoj zapovijedi. I ukopa ga on u dolini u zemlji nasuprot Bet Peoru. Do dana današnjega nitko nije doznao za njegov grob.” Mnogi koji nisu bili voljni obratiti pozornost na Mojsijeve savjete dok je bio s njima, bili bi u opasnosti da se klanjaju njegovom mrtvom tijelu da su znali mjesto njegovog ukopa. Zbog toga je ono bilo skriveno od ljudi. Božji anđeli su ukopali tijelo Njegovog sluge i bdjeli nad njegovim usamljenim grobom.

“Ne pojavi se više prorok u Izraelu ravan Mojsiju — njega je Jahve poznavao licem u lice! — po svim onim znakovima i čudima u zemlji egipatskoj za koja ga je Jahve slao da ih učini… po onoj moćnoj ruci njegovoj i po svim onim velikim strašnim djelima koja učini na oči svega Izraela.”

Da Mojsijev život nije uprljao jedan grijeh, kad je propustio Bogu odati čast izvođenjem vode iz stijene kod Kadeša, on bi ušao u Obećanu zemlju i bio bi prenesen na Nebo a da ne okusi smrt. Ali on nije trebao dugo ostati u grobu. Sâm Krist, s anđelima koji su ukopali Mojsija, sišao je s Neba da pozove zaspalog svetog čovjeka. Sotona je likovao što mu je uspjelo navesti Mojsija da sagriješi protiv Boga i tako dođe pod vlast smrti. Veliki neprijatelj izjavio je da mu je božanska kazna: “Prah si, u prah ćeš se vratiti” (Postanak 3,19) dala ovlast nad mrtvima. Sila groba nikada nije bila slomljena i on je sve koji su bili u grobu smatrao svojim zatočenicima koji nikada neće biti oslobođeni iz mračnog zatvora.

Krist je po prvi put trebao dati život mrtvacu. Dok su se Knez života i anđeli svjetlosti približavali grobu, Sotona je strepio da ne izgubi svoju vlast. On je sa svojim anđelima stao da spriječi napad na područje što ga je smatrao svojim. Hvalisao se da je Božji sluga postao njegov zatočenik. Izjavio je da čak ni Mojsije nije mogao držati Božji zakon, da je on prisvojio slavu koja je pripadala Jahvi, grijeh zbog kojeg je Sotona istjeran s Neba, te da je zbog prijestupa dospio pod vlast Sotone. Praiskonski izdajica je ponovio prvobitnu optužbu protiv božanske uprave i ponovio svoje prigovore protiv Božje nepravde prema njemu.

Krist se nije upuštao u razgovor sa Sotonom. On je protiv njega mogao iznijeti surova djela koja je učinio na Nebu i time prouzročio propast velikog broja nebeskih stanovnika. On je mogao ukazati na laž izrečenu u Edenu, koja je dovela do Adamova grijeha i donijela smrt ljudskom rodu. On je mogao podsjetiti Sotonu da je on navodio Izrael na mrmljanje i pobunu što je iscrpilo njihovog strpljivog vođu, i u trenutku slabosti iznenadio ga grijehom zbog kojeg je pao pod vlast grijeha. Ali Krist je sve prepustio svojem Ocu riječima: “Neka bi ti Gospodin zapovjedio da ušutiš!” (Juda 9) Spasitelj se nije prepirao sa svojim neprijateljem, već je tada počeo svoje djelo slamanja moći svog palog neprijatelja i uskrsavanja mrtvih. To je bio dokaz da se Sotona ne može suprotstaviti nadmoći Božjeg Sina. Uskrsnuće je zauvijek osigurano. Mojsije je iz groba izašao proslavljen i sa svojim Izbaviteljem uzašao u Božji grad.

Sve dok nisu protumačene u Kristovoj žrtvi, Božja pravda i ljubav nikada nisu bile očitije iznesene nego u Njegovom postupanju s Mojsijem. Bog je spriječio Mojsija da uđe u Kanaan da bi iznio pouku koja nikada ne smije biti zaboravljena: da On zahtijeva strogu poslušnost i da se ljudi moraju čuvati da ne prisvoje slavu koja pripada njihovom Stvoritelju. On nije mogao ispuniti Mojsijevu molitvu da uđe u Izraelovu baštinu, ali On nije zaboravio ili odbacio svojeg slugu. Bog Neba je razumio patnje koje je Mojsije pretrpio. On je zamijetio svaki čin vjerne službe tijekom dugih godina sukoba i kušnji. Bog je na vrhu Pisge pozvao Mojsija u baštinu koja je bezgranično slavnija od zemaljskog Kanaana.

Mojsije je bio prisutan na Gori preobraženja s Ilijom koji je također bio uznesen. Otac ih je poslao kao vjesnike svjetlosti i slave Njegovom Sinu. Tako je Mojsijeva molitva, izrečena stoljećima ranije, bila napokon ispunjena. On je stajao na “blaženoj zemlji” s baštinom svojeg naroda, svjedočeći o Onome u kome su se nalazila sva obećanja Izraela. To je bio posljednji prizor otkriven ljudskom oku o povijesti tog čovjeka koga je Nebo tako visoko cijenilo.

Mojsije je bio predslika Krista. On je sâm objavio Izraelu: “Proroka, kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Jahve, Bog tvoj: njega slušajte!” (Ponovljeni zakon 18,15) Bog je smatrao prikladnim da poduči Mojsija u školi patnje i siromaštva prije nego što bude spreman da izraelski narod povede u zemaljski Kanaan. Božji Izrael, na putu u nebeski Kanaan, ima Zapovjednika kojemu ne treba ljudska poduka da bi Ga pripremila za Njegovu zadaću božanskog vođe. Ipak, On je usavršen kroz patnje, “da patnjama učini savršenim vođu njihova spasenja”. (Hebrejima 2,10.18) Naš Otkupitelj nije pokazao ljudske slabosti ili nesavršenstvo, a On je ipak umro da bi za nas pribavio ulazak u Obećanu zemlju.

“I Mojsije je, istina, bio vjeran u svoj kući Božjoj u svojstvu sluge, da svjedoči za ono što je Bog imao objaviti, dok je Krist vjeran u svojstvu Sina i stoji nad kućom Božjom. A njegova smo kuća mi, ako čvrsto sačuvamo (do kraja) pouzdanje i slavni ponos nade.” (Hebrejima 3,5.6)

Prijelaz preko Jordana

Ovo se poglavlje zasniva na Jošui 1 do 5,12.

Izraelci su duboko žalili za svojim preminulim vođom, te su trideset dana posvetili za naročitu službu u znak sjećanja na njega. Oni nikada nisu shvatili vrijednost njegovih mudrih savjeta, njegove roditeljske nježnosti i nepokolebljive vjere, sve dok nije bio uzet od njih. S novim i dubljim poštovanjem oni su se prisjećali dragocjenih pouka koje im je dao dok je bio s njima.

Mojsije je bio mrtav, ali s njim nije umro njegov utjecaj. On je trebao živjeti djelujući uvijek iznova u srcima njegovog naroda. Dugo će se cijeniti sjećanje na taj svet, nesebičan život koji s tihom, uvjerljivom silom oblikuje živote i onih koji su zanemarili njegove žive riječi. Kao što sjaj zalazećeg sunca osvjetljuje planinske vrhove dugo nakon zalaska sunca, tako i djela čistih, svetih i dobrih ljudi osvjetljavaju svijet dugo nakon što su sami sudionici umrli. Njihova djela, njihove riječi, njihov primjer živjet će zauvijek. “U vječnome će spomenu biti pravednik.” (Psalam 112,6)

Dok je narod bio ispunjen boli zbog velikog gubitka, oni su znali da nisu ostavljeni sami. Stup od oblaka je danju počivao na Šatoru, a stup od ognja noću, sigurnost da će Bog i dalje biti njihov vodič i pomoćnik ako hode putem Njegovih zapovijedi.

Jošua je sada bio priznati izraelski vođa. On je uglavnom bio poznat kao ratnik, a njegovi su darovi i vrline bili osobito vrijedni u ovom razdoblju izraelske povijesti. Hrabar, odlučan i ustrajan, točan i nepodmitljiv, ne osvrćući se na sebične interese u svojoj brizi za one koji su mu bili povjereni, a iznad svega nadahnut živom vjerom u Boga, takav je bio karakter božanski izabranog čovjeka da vodi izraelsku vojsku u njihovom ulasku u Obećanu zemlju. Tijekom putovanja kroz pustinju on je djelovao kao Mojsijev prvi savjetnik, a svojom tihom, nepatvorenom vjernošću, ustrajnošću kad su se drugi kolebali, čvrstoćom u očuvanju istine usred opasnosti, on je pružio dokaze o svojoj spremnosti da naslijedi Mojsija čak i prije nego što ga je Božji glas pozvao na ovaj položaj.

Jošua je s velikom brigom i nevjerom u sebe gledao na djelo koje je bilo pred njim, ali Božje obećanje je uklonilo njegove strahove: “Ja ću biti s tobom kao što sam bio s Mojsijem, i nikada te neću napustiti niti ću te ostaviti… jer ćeš ti uvesti narod ovaj da primi u baštinu zemlju za koju se zakleh ocima njihovim da ću im dati. … Svako mjesto na koje stupi vaša noga dajem vam, kao što obećah Mojsiju.” Do Libanonskih visoravni u daljini, do obala Velikog mora i do obala Eufrata, sve je trebalo biti njihovo.

Obećanju je dodana i uputa: “Samo budi odvažan i hrabar da sve učiniš vjerno prema naredbama koje ti je dao Mojsije, sluga moj.” Gospodnja naredba je glasila: “Neka knjiga Zakona bude na ustima tvojim: razmišljaj o njoj danju i noću, … ne skreći od toga ni desno ni lijevo, … samo ćeš tada biti sretan i uspjet ćeš u pothvatima.”

Izraelci su još uvijek bili utaboreni na istočnoj strani Jordana koji je predstavljao prvu prepreku za osvajanje Kanaana. “Prođite,” bila je prva Božja poruka Jošui, “jer ćete za tri dana prijeći preko Jordana, da biste primili u posjed zemlju koju vam Jahve, Bog vaš, daje u baštinu.” Nije bilo uputa kojim putem da prijeđu. Jošua je međutim znao da će Bog za sve što zapovjedi otvoriti put svojem narodu da to učini, i neustrašivi vođa je s ovom vjerom odmah počeo pripreme za polazak.

Nekoliko kilometara iza rijeke, nasuprot mjestu gdje su Izraelci taborovali, nalazio se velik i dobro utvrđen grad Jerihon. Ovaj grad je doslovno bio ključ za cijelu zemlju, i on je predstavljao ozbiljnu prepreku za uspjeh Izraela. Jošua je stoga poslao dvojicu mladih ljudi kao uhode da posjete grad i saznaju nešto o njegovom stanovništvu, sredstvima i snazi njegovih utvrda. Stanovnici grada, prestrašeni i sumnjičavi, bili su neprekidno na oprezu i uhode su bile u velikoj opasnosti. Međutim, spasila ih je Rahaba, žena iz Jerihona, po cijenu vlastitog života. Da bi se odužili za ljubaznost, oni su joj obećali zaštitu nakon osvajanja grada.

Uhode su se sigurno vratile s vijestima: “Jahve nam je svu tu krajinu predao u ruke; sve je njezine stanovnike uhvatio strah pred njima.” U Jerihonu im je rečeno: “Jer čusmo kako je Jahve isušio vodu Crvenog mora pred vama, kada ste izašli iz Egipta, i ono što ste učinili dvojici kraljeva amorejskih s druge strane Jordana, Sihonu i Ogu, koje pogubiste. Kad smo čuli sve to, zastalo nam srce, i nitko da smogne snage da vam se suprotstavi, jer Jahve, Bog vaš — on je Bog gore na nebesima i dolje na zemlji.”

Izdana je naredba da se spreme za polazak. Narod je trebao spremiti zalihe hrane za tri dana, a vojska se trebala pripremiti za bitku. Svi su cijelim srcem prihvatili plan svog vođe i uvjerili ga u njihovo povjerenje i potporu: “Sve što nam zapovjediš, učinit ćemo, i kuda nas god pošalješ, poći ćemo. Kao što smo slušali Mojsija, tako ćemo se pokoravati i tebi. Samo neka Jahve, Bog tvoj, bude s tobom kao što bijaše s Mojsijem!”

Napustivši tabor pod bagremima kod Šitima vojska je došla do granica Jordana. Svi su znali da bez božanske pomoći nema nade da prijeđu na drugu stranu. U to doba godine, u proljeće, topljenje snijega u planinama podiglo je vodostaj Jordana tako da se rijeka prelijevala preko obala onemogućujući prolaz na uobičajenim plićacima. Bog je htio da Izraelov prelazak preko Jordana bude čudo. Jošua je po božanskoj naredbi zapovjedio narodu da se posvete. Morali su ostaviti svoje grijehe i ukloniti svu vanjsku nečistoću, “jer će sutra”, rekao je on, “Jahve učiniti čudesa među vama.” Kovčeg Saveza je trebao ići ispred naroda. Kad vide znak Jahvine prisutnosti, koji su nosili svećenici, kako polazi sa svog mjesta u središtu tabora i kreće prema rijeci, tada su i oni trebali krenuti sa svojih mjesta i slijediti ga. Okolnosti prelaska su bile do pojedinosti prorečene i Jošua je rekao: “Po ovomu ćete spoznati da je među vama Bog živi: on će goniti ispred vas Kanaance… Evo, Kovčeg saveza Gospodara sve zemlje proći će pred vama preko Jordana.”

Pokret je počeo u određeno vrijeme, a Kovčeg na ramenima svećenika predvodio je povorku. Narodu je zapovjeđeno da drži razmak tako da je oko Kovčega bilo najmanje oko pola milje prostora. Svi su s velikim zanimanjem promatrali svećenike kako silaze niz obalu Jordana. Vidjeli su ih kako se sa svetim Kovčegom približavaju snažnom, pjenušavom riječnom toku dok noge nosača nisu bile u vodi. Onda se gornji tok rijeke iznenada povukao, dok je donji dio nastavio teći, ostavljajući samo dno rijeke.

Na božansku zapovijed svećenici su išli do sredine rijeke i tamo zastali dok cijeli narod nije sišao i prešao na drugu stranu. Tako je u umove Izraelaca usađena činjenica da je sila koja je zaustavila vode rijeke Jordana ista sila koja je prije četrdeset godina njihovim očevima otvorila put kroz Crveno more. Kad su svi ljudi prošli, i Kovčeg je prenesen na drugu stranu. Čim su stigli na sigurno i “stali nogama na suho”, zaustavljena voda je, oslobođena, potekla kao nezaustavljiva poplava svojim prirodnim tijekom.

Budući naraštaji nisu trebali ostati bez svjedočanstva o ovom velikom čudu. Dok su svećenici koji su nosili Kovčeg još bili usred Jordana, dvanaest prethodno izabranih ljudi, po jedan iz svakog plemena, uzeli su kamen s riječnog dna gdje su stajali svećenici i prenijeli ih na zapadnu stranu. Od ovih kamenova je trebalo načiniti spomenik na prvom taborištu iza rijeke. Narodu je zapovjeđeno da svojoj djeci i djeci svoje djece ponavljaju izvještaj o izbavljenju što ga je Bog za njih učinio, kao što je Jošua rekao: “A sve to, da bi znali svi narodi zemlje koliko je moćna ruka Jahvina, i vi sami da se svagda bojite Jahve, Boga svoga.”

Utjecaj ovog čuda na Izraelce i njihove neprijatelje bio je od velike važnosti. To je bilo obećanje Izraelu o Božjoj stalnoj prisutnosti i zaštiti, dokaz da će On raditi za njih kroz Jošuu kao što je radio kroz Mojsija. Takvo je obećanje bilo potrebno da osnaži njihova srca dok su počinjali osvajati zemlju, što je bila zapanjujuća zadaća koja je prije četrdeset godina pokolebala vjeru njihovih otaca. Gospodin je prije prelaska rekao Jošui: “Danas te počinjem uzvisivati pred očima svega Izraela, neka znaju da sam s tobom kao što bijah s Mojsijem.” I rezultati su ispunili obećanje. “Toga dana uzvisi Jahve Jošuu pred svim Izraelom, i svi ga se bojahu, kao nekoć Mojsija, u sve dane njegove.”

Svrha ovog prikaza božanske sile u korist Izraela bila je da poveća strah u okolnim narodima koji su ih promatrali, i tako pripremi put za lakšu i potpuniju pobjedu. Kad je vijest da je Gospodin zaustavio vode Jordana pred djecom Izraelovom dospjela do Amorejaca i Kanaanaca, njihova su se srca rastopila od straha. Izraelci su već pobili pet kraljeva midjanskih, moćnog Sihona, kralja Amorejaca, i Oga Bašanskog, a sada je prijelaz preko nabujalog i brzog Jordana okolne narode ispunio strahom. Za Kanaance su cijeli Izrael i sâm Jošua bili nepogrešiv dokaz da je živi Bog, Kralj Neba i Zemlje, bio među svojim narodom, te da ih On neće iznevjeriti ili napustiti.

Izraelci su nedaleko od Jordana podigli svoj prvi tabor u Kanaanu. Ovdje Jošua “… obreza Izraelce na brežuljku Aralotu”, “Izraelci se dakle utaboriše u Gilgalu i ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu”. Privremeno obustavljanje obrezivanja od pobune kod Kadeša bilo je neprekidan svjedok Izraelu da je njihov zavjet s Bogom, što je taj simbol predstavljao, bio raskinut. Prekid Pashe, uspomene na njihovo izbavljenje iz Egipta, bio je dokaz Gospodnjeg nezadovoljstva zbog njihove želje da se vrate u zemlju ropstva. Međutim, sada su godine odbačenosti bile okončane. Bog je još jednom priznao Izraela kao svoj narod i obnovio znak zavjeta. Obred obrezanja je izvršen na svim ljudima koji su rođeni u pustinji. Gospodin je objavio Jošui: “Danas skidoh sa vas sramotu egipatsku.” I u sjećanje na ovo mjesto njihov je tabor nazvan Gilgal.

Neznabožački su narodi predbacivali Gospodinu i Njegovom narodu što Izraelci nisu osvojili Kanaan, kao što su očekivali, uskoro nakon napuštanja Egipta. Njihovi su neprijatelji pobijedili jer je Izrael tako dugo lutao pustinjom i oni su uvredljivo govorili da ih izraelski Bog ne može uvesti u Obećanu zemlju. Gospodin je sada očito pokazao svoju silu i naklonost rastavljajući Jordan pred svojim narodom i njihovi neprijatelji im više nisu mogli predbacivati.

“I ondje na Jerihonskim poljanama proslaviše Pashu, četrnaestoga dana u mjesecu. … A sutradan poslije Pashe, upravo toga dana, blagovali su od uroda one zemlje: beskvasna kruha i pržena zrnja. I mana je prestala padati čim su počeli jesti plodove zemlje.” Duge godine lutanja po pustinji bile su okončane. Izraelska su stopala napkon koračala Obećanom zemljom.