Savez s Gibeoncima

Ovo se poglavlje zasniva na Jošui 9 i 10.

Od Šekema Izraelci su se vratili u svoj tabor u Gilgalu. Tu ih je uskoro posjetilo čudno izaslanstvo koje je s njima željelo sklopiti savez. Predstavnici su izjavili da su došli iz daleke zemlje, a njihov je izgled to naoko i potvrđivao. Njihova je odjeća bila stara i pohabana, njihove sandale pokrpane, zalihe pljesnive, mjehovi koje su koristili za vino bili su pocijepani i podvezani, kao da su ih popravili tijekom putovanja.

U njihovom dalekom domu, navodno iza granica Palestine, njihovi sunarodnjaci su čuli za čuda koja je Bog učinio za svoj narod i poslali ih da sklope savez s Izraelom. Izraelci su posebno bili upozoreni da ne sklapaju saveze s idolopokloničkim Kanaancima, i vođe su posumnjale u istinitost riječi ovih stranaca. “Tko zna ne živite li možda među nama?” Na to su izaslanici odgovorili: “Tvoje smo sluge!” Ali kad je Jošua izravno zahtijevao da kažu: “Tko ste i odakle dolazite?” oni su samo ponovili prijašnju izjavu, i kao dokaz svoje iskrenosti dodali: “Evo našega kruha: vruć smo ponijeli na put od kuća svojih kada smo krenuli k vama, a sada je, evo, suh i razdrobljen. A ovo su vinski mjehovi: nove smo ih nalili, pa su se, evo, već poderali; i haljine naše i obuća već su trošni od dalekog puta.”

Ovo je svjedočenje bilo presudno. “… Ne pitajući Jahvu što će im reći, Jošua uglavi s njima mir, i sklopi savez s njima da će ih poštedjeti. I glavari se na to zakunu.” Tako je savez bio sklopljen. Tri dana kasnije oni su otkrili istinu. “… Saznalo se da su im susjedi i da žive među njima.” Znajući da se ne mogu suprotstaviti Izraelcima Gibeonci su pribjegli lukavštini da sačuvaju svoje živote.

Kad su saznali za prijevaru kojom su bili prevareni, ogorčenje Izraelaca je bilo veliko. Ono se još povećalo kad su nakon tri dana putovanja došli do gibeonskih gradova, blizu središta zemlje. “Ali sva zajednica poče rogoboriti protiv glavara”, ali oni su odbili raskinuti savez, premda je načinjen prijevarom, jer su se “zakleli Jahvom, Bogom Izraelovim”. “Ali ih nisu napali sinovi Izraelovi.” Gibeonci su se zavjetovali da će se odreći idolopoklonstva, prihvatiti štovanje Jahve, tako da očuvanje njihovih života nije bilo kršenje Božje zapovijedi da se unište idolopoklonički Kanaanci. Izraelci se zadanom zakletvom stoga nisu obvezali da učine neki grijeh. Premda je zakletva iznuđena prijevarom, ona se nije smjela zanemariti. Obveza na koju se zaklinjemo zadanom riječju, ako nas ne obvezuje da učinimo grešan čin, mora se držati svetom. Mogućnost dobitka, osvete ili osobnog interesa ne može ni na koji način utjecati na nepovredivost zakletve ili zavjeta. “Mrske su Jahvi usne lažljive, a mili su mu koji zbore istinu.” (Izreke 12,22) Onaj koji “će uzići na Goru Jahvinu” i “stajati na svetom mjestu njegovu” onaj je “koji se zaklinje prijatelju, i ne krši prisege” (Psalam 24,3; 15,4).

Život je Gibeonaca bio pošteđen, ali su bili određeni kao sluge za Svetište da vrše fizičke poslove. “Jošua pozva Gibeonce i reče: ‘Bit ćete drvosječe i vodonoše za Dom Boga moga.’” Oni su rado prihvatili ove uvjete, svjesni da su pogriješili, te su rado otkupili svoj život po bilo koju cijenu. “I sada smo, evo,” kazali su oni, “u tvojim rukama: učini s nama što misliš da je dobro i pravo.” Njihovi su potomci stoljećima službom bili vezani za Svetište.

Gibeonsko područje je obuhvaćalo četiri grada. Narodom nije vladao kralj, već starješine ili zastupnici. Gibeon, njihov najvažniji grad, “bio je značajan kao kakav kraljevski grad”, “a svi žitelji njegovi bijahu ratnici”. To je očit dokaz straha koji su Izraelci unijeli među stanovnike Kanaana, kad su ljudi ovog grada pribjegli tako ponižavajućim sredstvima da bi spasili svoje živote.

Ali Gibeoncima bi bilo bolje da su pošteno postupili prema Izraelcima. Iako su pokoravanjem Jahvi sačuvali svoje živote, njihova im je prijevara donijela samo sramotu i robovanje. Bog je uveo uredbu da svi koji se odreknu poganstva i stupe u zajednicu s Izraelom dijele blagoslove zavjeta. Oni su bili obuhvaćeni uredbom o “strancu i gostu” i, osim nekoliko iznimaka, ova skupina je trebala uživati iste naklonosti i prednosti kao i Izrael. Gospodnja uredba je glasila: “Ako se stranac nastani u vašoj zemlji, nemojte ga ugnjetavati. Stranac koji s vama boravi neka vam bude kao sunarodnjak; ljubi ga kao sebe samoga.” (Levitski zakonik 19,33.34) Za Pashu i žrtve je zapovjeđeno: “Neka je jedan zakon i za vas i za stranca koji s vama boravi… kako je s vama, tako neka bude i sa strancem.” (Brojevi 15,15)

Gibeonci su mogli biti prihvaćeni uz uvjet da nisu pribjegli prijevari. Za stanovnike i građane ovog “kraljevskog grada” čiji “žitelji… bijahu ratnici” bilo je veliko poniženje biti drvosječe i vodonoše u sljedećim naraštajima. Ali oni su prihvatili odjeću siromaštva da bi prevarili, a sada im je ona dana kao znak doživotne službe. Tako je njihov ropski položaj tijekom naraštaja trebao svjedočiti o Božjoj mržnji prema neistini.

Pokoravanje Gibeonaca Izraelu zbunilo je kraljeve Kanaana. Odmah su poduzeti koraci da se osvete onima koji su sklopili mir s napadačima. Pod vodstvom Adoni-Sedeka, kralja jeruzalemskog, pet kanaanskih kraljeva ušlo je u savez protiv Gibeona. Njihov je napad bio brz. Gibeonci nisu bili pripremljeni za obranu te su poslali poruku Jošui u Gilgal: “Ne napuštaj svojih slugu, nego se požuri k nama, da nas izbaviš i da nam pomogneš, jer su se protiv nas udružili svi amorejski kraljevi koji žive u Gorju.” Opasnost nije prijetila samo Gibeoncima već i Izraelcima. Grad je držao prolaze k središnjoj i južnoj Palestini i morao se sačuvati ako se željela osvojiti zemlja.

Jošua se odmah pripremio da pođe u oslobađanje Gibeona. Stanovnici opkoljenog grada bojali su se da će on odbiti njihov poziv, zbog prijevare koju su koristili. Ali oni su se predali pod izraelski nadzor, prihvatili štovanje Boga i Jošua se smatrao obveznim da ih zaštiti. Ovaj put nisu pošli bez božanskog savjeta i Gospodin ih je ohrabrio u ovom pothvatu: “Ne boj se!” glasila je božanska poruka. “Ja sam ih predao u tvoje ruke, i nijedan od njih neće se održati pred tobom.” “I udari na njih Jošua iznenadno, pošto je svu noć išao od Gilgala.”

Marširajući cijelu noć, Jošua je ujutro doveo svoje snage pred Gibeon. Udruženi su knezovi jedva sakupili svoje vojske oko grada kad ih je Jošua napao. Napad je uzrokovao potpuni poraz napadača. Golemo mnoštvo je pred Jošuom pobjeglo planinskim prolazom prema Bet-Horonu, a kad su stigli do vrha, počeli su bježati niz strminu na drugu stranu. Tu ih je stigla kamena tuča. “… Bacio je Jahve s neba na njih tuču kamenja… I poginulo ih je više od tuče kamene nego što su ih pobili sinovi Izraelovi svojim mačevima.”

Dok su Amorejci nastavljali svoj bezobzirni bijeg, namjeravajući naći zaklon u planinskim utvrdama, Jošua, koji je sve to promatrao s grebena, vidio je da će dan biti prekratak da se obavi sav posao. Ako ih se potpuno ne potuče, njegovi će se neprijatelji ponovno okupiti i započeti bitku: “Obrati se Jošua Jahvi i poviče pred Izraelcima: ‘Stani sunce, iznad Gibeona, i mjeseče, iznad dola Ajalona!’ I stade sunce, i zaustavi se mjesec sve dok se nije narod osvetio neprijateljima svojim. … I stade sunce nasred neba i nije se nagnulo k zapadu gotovo cio dan.”

Prije nego što se spustila noć, Božje obećanje Jošui bilo je ispunjeno. Cijela neprijateljska vojska je predana u njegove ruke. Događaji su tog dana dugo trebali ostati u pamćenju Izraelaca. “Nije bilo takva dana ni prije ni poslije da bi se Jahve odazvao glasu čovječjem. Tako je Jahve vojevao za Izraela.” “Sunce uvis diže ruke, mjesec u obitavalištu svojem popostaje, pred blijeskom tvojih strijela, pred blistavim sjajem koplja tvoga. Jarosno po zemlji koračaš, srdito gaziš narode. Iziđe da spasiš narod svoj, da spasiš svog pomazanika; sori vrh kuće bezbožnikove, ogoli joj temelje do stijene.” (Habakuk 3,11-13)

Božji Duh je nadahnuo Jošuinu molitvu da bi ponovno pružio dokaz o sili izraelskog Boga. Zato njegov zahtjev nije bio izraz drskosti velikog vođe. Jošua je primio obećanje da će Bog sigurno poraziti ove izraelske neprijatelje, a ipak je on uložio velike napore, kao da je uspjeh ovisio samo o izraelskoj vojsci. On je učinio sve što je čovjek mogao učiniti, a onda je vjerom povikao za božansku pomoć. Tajna uspjeha je zajedništvo božanske sile s ljudskim naporima. Najveće rezultate ostvaruju oni koji se bez ustezanja oslanjaju na ruku Svesilnoga. Čovjek koji je zapovjedio: “Stani, sunce, iznad Gibeona, i mjeseče, iznad dola Ajalona!” je čovjek koji je satima ležao na zemlji u molitvi u taboru u Gilgalu. Ljudi molitve su moćni ljudi.

Ovo moćno čudo svjedoči da je sve stvoreno pod upravom Stvoritelja. Sotona nastoji pred ljudima sakriti božansko djelovanje u materijalnom svijetu, da izgube iz vida neumorno djelovanje velikog Uzroka. Ovo čudo je ukorilo sve koji prirodu uzdižu iznad Boga prirode.

Bog po svojoj volji poziva sile prirode da slome moć njegovih neprijatelja. “Ognju i grade, sniježe i maglo, olujni vjetre, što riječ njegovu izvršavaš!” (Psalam 148,8) Kad su se neznabožački Amorejci podigli da se suprotstave njegovoj Namjeri, Bog je posredovao i “bacio… s neba… tuču kamenja” na Izraelove neprijatelje. Nama je rečeno da će se na kraju povijesti ove Zemlje odigrati veća bitka kad “Jahve otvori svoju oružnicu, izvuče oružje gnjeva svojega” (Jeremija 50,25). “Zar si stigao do riznica snijega i zar si tuče spremišta vidio što ih pričuvah za dane nevolje, za vrijeme boja krvava i rata?” (Job 38,22.23)

Prorok opisuje uništenje koje će se dogoditi kad “iz hrama… jak glas… poviče” i objavi: “Svršeno je!” On kaže: “Golema tuča — teška kao talenat! — spusti se s neba na ljude.” (Otkrivenje 16,17.21)

Podjela Kanaana

Ovo se poglavlje zasniva na Jošui 10,40-43; 11 i 14 do 22.

 Ubrzo nakon pobjede kod Bet-Horona slijedilo je osvajanje južnog Kanaana. “Sve tamošnje kraljeve i zemlje njihove zauze Jošua ujedanput, jer se za Izraela borio Jahve, Bog Izraelov. Naposljetku se Jošua i sav Izrael vratiše u tabor u Gilgalu.”

Plemena sjeverne Palestine, preplašena uspjehom koji je pratio izraelsku vojsku, stvorila su protiv njih savez. Na čelu ovog saveza bio je Jabin, kralj Hasora, područja zapadno od jezera Merom. “Svi oni izađu sa svim svojim četama.” Ova je vojska bila daleko veća od svih s kojima su se Izraelci do sada suočili u Kanaanu, “sa mnoštvom što ga bijaše kao pijeska na obali morskoj, i s mnogim konjima i kolima. Udruže se dakle svi ti kraljevi i utabore se zajedno na vodama Meroma da se bore protiv Izraela.” Jošua je ponovno primio poruku ohrabrenja: “Ne boj se njih, jer ću sutra u ovo doba učiniti te će svi biti pobijeni pred Izraelom.”

U blizini voda Meroma Jošua je napao tabor udruženih neprijatelja i potpuno uništio njihovu vojsku. “I Jahve ih dade u ruke Izraelcima, te ih oni pobiše i protjeraše… tako te nitko ne preživje.” Izrael nije smio uzeti konje i kočije s kojima su se Kanaanci ponosili i razmetali. Prema Božjoj zapovijedi kočije su bile spaljene, a konji osakaćeni tako da nisu bili upotrebljivi u bitkama. Izraelci se nisu smjeli pouzdati u kočije i konje, već u “ime Gospodina Boga svojega”.

Osvajan je grad za gradom, a Hasor, glavno savezničko uporište, bio je spaljen. Rat se nastavio nekoliko godina, i Jošua je naposljetku postao gospodar Kanaana. “I konačno zemlja počinu od rata.”

Ali premda je kanaanska moć bila slomljena, oni nisu u potpunosti bili razvlašćeni. Filistejci su na zapadu još uvijek držali plodnu ravnicu pored morske obale, dok su Sidonci držali područje zapadno od njih. Ovi potonji su također držali Libanon, a na jugu, prema Egiptu, izraelski su neprijatelji još uvijek vladali zemljom.

Međutim, Jošua nije trebao nastaviti rat. Veliki je vođa trebao obaviti drugi posao prije nego što prepusti vođenje Izraela. Cijela zemlja, osvojeni dio, kao i onaj koji je tek trebalo osvojiti, trebala je biti podijeljena među plemenima. Dužnost svakog plemena je bila da u potpunosti osvoji svoju baštinu. Ako se narod pokaže vjeran Bogu, On će pred njima istjerati njihove neprijatelje, a ako ostanu vjerni Njegovom Savezu, On im je obećao dati još veće posjede.

Podjela zemlje je povjerena Jošui, zajedno s visokim svećenikom Eleazarom i plemenskim glavarima, a područje svakog plemena se određivalo ždrijebom. Sâm je Mojsije odredio granice zemlje onako kako ju je trebalo podijeliti plemenima kad osvoje Kanaan te je iz svakog plemena imenovao kneza da prisustvuje podjeli. Levijevo pleme, odvojeno za službu u Svetištu, nije bilo obuhvaćeno diobom, već im je u baštinu dodijeljeno četrdeset osam gradova u različitim dijelovima zemlje.

Prije nego što se počelo s podjelom zemlje Kaleb je u pratnji glavara svog plemena izašao s posebnim zahtjevom. Osim Jošue, Kaleb je tada bio najstariji čovjek u Izraelu. Kaleb i Jošua bili su jedini od uhoda koji su donijeli dobro izvješće o Obećanoj zemlji, hrabreći narod da pođe i osvoji zemlju u ime Gospodnje. Kaleb je sada podsjetio Jošuu na obećanje koje je tada dano, kao nagrada za njegovu vjernost: “Zemlja kojom je stupala noga tvoja pripast će tebi i sinovima tvojim u vječnu baštinu, jer si vršio volju Jahve, Boga mojega.” On je stoga iznio zahtjev da dobije Hebron u posjed. Tu je godinama bio dom Abrahama, Izaka i Jakova, a tu, u špilji Makpelskoj, oni su bili i pokopani. Hebron je bio sjedište strašnih Anakovaca, čija je veličina zastrašila uhode, a preko njih uništila hrabrost cijelog Izraela. To je bilo mjesto koje je Kaleb, uzdajući se u Božju silu, izabrao za svoje nasljedstvo.

“I vidiš, Jahve me sačuvao u životu, kao što je rekao.” “Već je prošlo četrdeset pet godina kako je Jahve to obećao Mojsiju. … Sada mi je osamdeset pet godina, ali sam još i danas snažan, kao što sam bio onog dana kad me Mojsije poslao kao uhodu. Kao nekoć, i sada je moja snaga u meni, za borbu, da odem i da se vratim. Daj mi sada ovo gorje, koje mi je Jahve obećao onog dana. Sâm si čuo onoga dana. Ondje su Anakovci, a i gradovi su im veliki i tvrdi. Ako je Jahve sa mnom, protjerat ću ih, kako je to obećao Jahve.” Glavari Judinog plemena su podržali ovaj zahtjev. Ovo je pleme imenovalo Kaleba da dijeli zemlju i on se odlučio udružiti s ovim ljudima prilikom iznošenja svojeg zahtjeva kako ne bi izgledalo da koristi svoj autoritet za sebične ciljeve.

Njegovom zahtjevu je odmah bilo udovoljeno. Nikome se s većom sigurnošću nije moglo povjeriti osvajanje ove velike utvrde. “Tada ga Jošua blagoslovi, i dade Kalebu, sinu Jefuneovu, Hebron u baštinu”, “jer je Kaleb vršio volju Jahve”. Kalebova je vjera sada bila ista kao kad se svojim svjedočanstvom usprotivio zlim izvještajima uhoda. On je vjerovao Božjem obećanju da će svojem narodu dati Kanaan i on je u tome u potpunosti slijedio Gospodina. On je izdržao s narodom dugo lutanje u pustinji, dijeleći razočaranja i teret krivaca, a ipak nije zbog toga prigovarao, već je uzdizao Božju milost koja ih je sačuvala u pustinji kad su njegova braća propadala. Usred svih poteškoća, opasnosti i pomora pustinjskog lutanja, tijekom ratnih godina od ulaska u Kanaan, Gospodin ga je sačuvao, a sada kad je imao više od osamdeset godina, njegova snaga nije slabila. On nije za sebe tražio zemlju koja je već bila osvojena, već mjesto koje su uhode smatrali da je nemoguće pokoriti. Božjom pomoći on je želio preoteti utvrde upravo od onih divova koji su pokolebali vjeru Izraela. Želja za slavom ili veličanjem nije potaknula Kalebov zahtjev. Hrabri, stari ratnik je želio narodu dati primjer koji će veličati Boga i ohrabriti plemena da u potpunosti pokore zemlju koju su njihovi oci smatrali neosvojivom.

Kaleb je primio nasljedstvo za kojim je njegovo srce žudjelo četrdeset godina i, uzdajući se da će Bog biti s njim, “Kaleb protjera odatle tri sina Anakova”. Nakon što je sebi i svojem domu osigurao baštinu, njegova revnost nije oslabila. On se nije smjestio da uživa u svojoj baštini, već je nastavio s daljnjim osvajanjima u korist naroda i na slavu Bogu.

Kukavice i pobunjenici su pomrli u pustinji, a pravedni uhode su okusili grožđe s potoka Eshola. Svatko je primio prema svojoj vjeri. Nevjerni su gledali kako se njihovi strahovi ispunjavaju. Usprkos Božjem obećanju oni su izjavili da je nemoguće naslijediti Kanaan i nisu ga osvojili. Ali oni koji su vjerovali u Boga, ne gledajući toliko na poteškoće s kojima su se mogli suočiti, već na snagu njihovog svesilnog Pomoćnika, ušli su u Obećanu zemlju. Ovi drevni ratnici vjerom “osvojiše kraljevstva… izbjegoše oštrici mača, ozdraviše od bolesti, biše junaci u boju, nagnaše u bijeg tuđe bojne redove.” (Hebrejima 11,33.34) “Jer sve što je od Boga rođeno pobjeđuje svijet.” (1. Ivanova 5,4)

Još jedan zahtjev za podjelu zemlje otkrio je duh sasvim različit od Kalebovog. Iznijela su ga Josipova djeca, pleme Efrajimovo s polovicom plemena Manašeova. Imajući u vidu svoju brojnost, ova plemena su zahtijevala dvostruki dio teritorija. Ždrijeb im je dodijelio najplodnije područje u cijeloj zemlji, uključujući doline, ali su mnogi ključni gradovi u dolini i dalje ostali u posjedu Kanaanaca, a plemena su ustuknula pred naporima i opasnostima osvajanja svoje baštine, želeći dodatni dio teritorija koji je već bio osvojen. Efrajimovo je pleme bilo jedno od najbrojnijih u Izraelu, a njemu je pripadao i Jošua, te su njegovi članovi smatrali da imaju pravo na poseban položaj. “Zašto si nam dao u baštinu prema jednom ždrijebu, samo jedan dio, kad smo mnogobrojniji i Jahve nas je dosad blagoslivljao?” Međutim, nepokolebljivog vođu se nije moglo navesti da odstupi od stroge pravde.

Njegov je odgovor glasio: “Kad ste narod mnogobrojan, pođite u šumu i krčite ondje sebi zemlje u periškoj i refaimskoj krajini, ako vam je pretijesna gora Efrajimova.”

Njihov je odgovor otkrio pravi razlog za prigovor: njima je nedostajalo vjere i hrabrosti da istjeraju Kanaance. “Gora nam ova neće biti dosta,” rekli su, “a svi Kanaanci koji žive u ravnici imaju željezna kola.”

Izraelskom je narodu obećana sila njihovog Boga, i da su Efrajimci imali Kalebovu hrabrost i vjeru, nijedan neprijatelj ne bi mogao opstati pred njima. Jošua se odlučno suprotstavio njihovoj želji da se ne izlažu pogiblima i opasnostima. “Vi ste brojan narod i imate silnu snagu,” rekao je. “Istjerat ćeš sigurno Kanaance ako i imaju željezna kola, ako i jesu jaki.” Tako su njihovi vlastiti dokazi upotrijebljeni protiv njih. Budući da su bili velik narod, kao što su tvrdili, oni su sebi mogli u cijelosti otvoriti put, kao što su učinila njihova braća. Uz Božju pomoć oni se nisu trebali bojati željeznih kola.

Gilgal je dotad bio nacionalno sjedište i mjesto Šatora sastanka. Ali Šator je sada trebalo premjestiti na mjesto izabrano za njegov trajan smještaj. Bio je to Šilo, mali grad u Efrajimovoj baštini. Nalazio se blizu središta zemlje i bio je pristupačan svim plemenima. Ovaj dio zemlje je bio u cijelosti osvojen tako da nitko nije mogao uznemiravati vjernike. “Sabrala se zajednica sinova Izraelovih u Šilo, i ondje razapeše Šator sastanka.” Slijedila su ga plemena koja su još uvijek taborovala kad je Šator iz Gilgala prenošen i postavljen u Šilu. Ova su plemena tu ostala dok se nisu raselila po svojoj baštini.

Šator je ostao u Šilu tri stotine godina, sve dok zbog grijeha Elijeve kuće nije pao u filistejske ruke, a Šilo bio uništen. Kovčeg se nikada nije vratio u taj Šator, a služba u Svetištu je naposljetku prenesena u Hram u Jeruzalemu, a Šilo je izgubio svoj značaj. Ostale su samo ruševine koje su označavale mjesto gdje je nekada stajao. Dugo nakon toga njegova se sudbina koristila kao upozorenje Jeruzalemu. “Pođite, dakle, na moje mjesto koje je u Šilu, gdje nekoć nastanih ime svoje, i pogledajte što od njega učinih zbog opačina naroda svoga izraelskoga. … Od ovoga Doma što se zove mojim imenom, u koje se vi uzdate i od ovoga mjesta što ga dadoh vama i ocima vašim, učinit ću isto što sam učinio i od Šila.” (Jeremija 7,12-14)

“Kada završe diobu zemlje ždrijebom”, i kad su sva plemena primila svoju baštinu, Jošua je iznio svoj zahtjev. Njemu je, kao i Kalebu, dano posebno obećanje o baštini, ali on nije tražio veliko područje, već samo jedan grad. “… Dadu Izraelci Jošui, sinu Nunovu, baštinu u svojoj sredini… on utvrdi taj grad i nastani se u njemu.” Grad je nazvan Timnat-Serah, preostali dio, svjedočanstvo o plemenitom karakteru i nesebičnom duhu osvajača, koji je, umjesto da prvi prisvoji osvojeni plijen, odložio svoj zahtjev sve dok i najmanji među njegovim narodom nisu bili posluženi.

Šest gradova dodijeljenih Levitima, po tri na svakoj strani Jordana, određeni su kao gradovi utočišta u koje su mogli pobjeći ubojice. Mojsije je naredio da se odrede ovi gradovi “kamo može pobjeći ubojica koji nehotice koga ubije. Ti gradovi neka vam budu utočište od osvetnika,” kazao je on, “tako da ubojica ne moradne poginuti dok ne stane na sud pred zajednicu.” (Brojevi 35,11.12) Ovo je milostivo pravilo bilo nužno zbog drevnog običaja osobne osvete, a njime je kazna za ubojstvo prelazila na najbližeg rođaka ili nasljednika poginulog. U slučajevima u kojima je krivnja bila očita nije bilo potrebno čekati na suđenje pred sucima. Osvetnik je mogao posvuda goniti ubojicu i ubiti ga bilo gdje da ga zatekne. Gospodin nije smatrao potrebnim da u tom trenutku ukine ovaj običaj, već je uspostavio pravilo da bi se pobrinuo za sigurnost onih koji su ubili iz nehata.

Gradovi utočišta su bili raspodijeljeni tako da su bili udaljeni oko pola dana putovanja iz svakog dijela zemlje. Putovi koji su vodili do njih uvijek su se morali dobro održavati, a uz put su podignuti znakovi na kojima je jasnim, velikim slovima stajala riječ: utočište, tako da se bjegunac ni za trenutak nije morao zadržavati. Svaka osoba, Izraelac, tuđinac ili putnik, mogla se okoristiti ovim pravilom. Premda se nevine nije smjelo nepromišljeno smaknuti, ni krivci nisu trebali izbjeći kaznu. Nadležne vlasti su pravedno trebale ispitati slučaj svakog bjegunca, i tek kad je utvrđeno da nije kriv za namjerno ubojstvo, mogao je biti zaštićen u gradu utočištu. Krivci su predavani osvetnicima. A oni koji su imali pravo na zaštitu mogli su je imati samo uz uvjet da ostanu unutar određenog utočišta. Ako je netko prešao preko propisanih granica i našao ga krvni osvetnik, on bi svojim životom platio zanemarivanje Gospodnjeg Zakona. Međutim, prilikom smrti velikog svećenika, svima koji su našli utočište u gradovima utočišta bilo je dopušteno da se vrate na svoje posjede.

Prilikom suđenja za ubojstvo, optuženog se nije smjelo osuditi na temelju svjedočanstva samo jednog svjedoka, čak kad su i dokazi na temelju indicija bili protiv njega. Gospodnja uredba je bila: “Za svako ubojstvo čovjeka kazna smrti nad ubojicom može se izvršiti na dokaz svjedoka. Nitko se ne može smrću kazniti na dokaz samo jednog svjedoka.” (Brojevi 35,30) Sâm Krist je Mojsiju dao ove upute za Izrael, a kad je bio osobno na Zemlji sa svojim učenicima, kad ih je podučavao kako da postupaju prema grješnicima, Veliki Učitelj je ponovio pouku da svjedočanstvo jednog čovjeka nije dovoljno da se netko osudi ili oslobodi. Mišljenje ili sud jednog čovjeka nisu trebali rješavati sporna pitanja. U svim ovakvim prilikama trebale su se udružiti dvije ili više osoba i zajedno nositi odgovornost da presuda “oslanjajući se na izjave dvojice ili trojice svjedoka, bude vjerodostojna” (Matej 18,16).

Ako se dokaže da je osumnjičeni kriv za ubojstvo, nije bilo tog pomirenja ili otkupa koji su ga mogli spasiti. “Tko prolije krv čovjekovu, njegovu će krv čovjek proliti!” (Postanak 9,6) “Ne smijete primati otkupnine za život ubojice koji je zaslužio smrt: on mora umrijeti.” “Odvuci ga i s moga žrtvenika, da se pogubi”, glasila je Božja zapovijed. “Za zemlju na kojoj je krv prolivena pomirenje se ne može pribaviti.” (Brojevi 35,31.33; Izlazak 21,14) Sigurnost i plemenitost naroda zahtijevala je da se grijeh za ubojstvo oštro kazni.

Gradovi utočišta određeni za Božji drevni narod bili su simbol utočišta što ga Krist pruža. Isti je milostivi Spasitelj koji je odredio ove privremene gradove utočišta prolijevanjem svoje krvi prijestupnicima Božjeg zakona pružio sigurno utočište u kojemu oni mogu naći zaštitu od druge smrti. Nijedna sila ne može iz Njegovih ruku uzeti dušu koja Mu dolazi da primi oprost. “Sad, dakle, nema više nikakve osude onima koji su u Kristu Isusu.” “Tko će ih osuditi? Isus Krist koji je umro — još bolje: koji je uskrsnuo — koji je s desne strane Bogu i koji posreduje za nas”, da “bismo po tim dvjema nepromjenjivim stvarima u kojima Bog ne može prevariti imali snažan poticaj — mi što smo se utekli (Bogu) da se domognemo nade koja nam je određena.” (Rimljanima 8,1.34; Hebrejima 6,18)

Onaj koji je bježao u grad utočišta nije smio odugovlačiti. Iza sebe je morao ostaviti obitelj i posao. Nije bilo vremena za pozdravljanje s voljenima. U pitanju je bio njegov život i sve druge interese je morao žrtvovati tom cilju — da stigne do mjesta sigurnosti. Zaboravljala se iscrpljenost, a na poteškoće se nije obaziralo. Bjegunac se ni za trenutak nije usudio usporiti sve dok nije došao do gradskih zidova.

Grešnik je izložen vječnoj smrti sve dok ne nađe zaklon u Kristu. Kao što oklijevanje i bezbrižnost mogu bjegunca lišiti jedine prilike da živi, tako odlaganje i ravnodušnost mogu dovesti do propasti duše. Sotona, veliki neprijatelj, u stopu slijedi svakog prijestupnika Božjeg zakona, i onaji koj nije svjestan ove opasnosti i revno ne nastoji naći zaklon u vječnom utočištu, postat će žrtva uništavača.

Zatočenik koji je u bilo kojem trenutku izašao izvan grada utočišta bio je prepušten krvnom osvetniku. Tako se narod učio da se pridržavaju metoda što ih je neograničena mudrost odredila za njihovu sigurnost. Ipak, nije dovoljno da grešnik vjeruje u Krista za oprost od grijeha; on mora vjerom i poslušnošću prebivati u Njemu. “Ako, naime, svojevoljno griješimo pošto smo jasno upoznali istinu, ne preostaje nam više žrtva za grijehe, nego strašno iščekivanje suda i osvetnog bijesa vatre koja će progutati protivnike.” (Hebrejima 10,26.27)

Dva izraelska plemena, Gadovo i Rubenovo, s polovinom Manašeova plemena, primili su svoju baštinu prije prelaska preko Jordana. Za pastirski su narod široke visinske ravnice i bogate šume Gileada i Bašana, s dugim pašnjacima za njihova stada, imale privlačnosti koje se nisu mogle naći u samom Kanaanu. Dva i pol plemena, želeći se tu nastaniti, obećala su osigurati dio naoružanih ljudi koji će pratiti njihovu braću preko Jordana i sudjelovati s njima u bitkama dok i oni ne osvoje svoju baštinu. Obveza je bila vjerno izvršena. Kad je deset plemena ušlo u Kanaan, oko četrdeset tisuća “sinova Rubenovih i sinovi Gadovi i polovina plemena Manešova… naoružanih ljudi prešlo je pred Jahvom da se bore na Jerihonskim poljanama.” (Jošua 4,12.13) Oni su se godinama hrabro borili zajedno sa svojom braćom, a sada je došlo vrijeme da se vrate u zemlju svoje baštine. Kao što su se pridružili svojoj braći u bitkama, tako su dijelili i plijen, i oni su se vratili “s velikim blagom i s mnogom stokom, sa srebrom, zlatom, tučem, željezom i haljinama u izobilju”, a sve su to trebali podijeliti s onima koji su ostali s obiteljima i stadima.

Sada su trebali stanovati udaljeni od Gospodnjeg Svetišta te je stoga Jošua sa zabrinutim srcem promatrao njihov odlazak znajući da će u njihovom izoliranom i lutalačkom životu biti snažnih kušnji da popuste običajima poganskih plemena koja su živjela na granici.

Dok su Jošuu i druge vođe opterećivali mučni predosjećaji, do njih su došle čudne vijesti. Pored Jordana, blizu mjesta gdje su Izraelci čudesno prešli rijeku, dva i pol plemena su podigla žrtvenik, sličan žrtveniku za žrtve paljenice u Šilu. Božji je Zakon po cijenu smrti zabranjivao uspostavljanje drugog bogoslužja osim onog u Svetištu. Ako je takva bila narav žrtvenika, on će, ako ostane, udaljiti narod od istinske vjere.

Predstavnici naroda su se okupili u Šilu i na vrhuncu uzbuđenja i ogorčenja predložili da se odmah zarati protiv prijestupnika. Međutim, pod utjecajem opreznijih odlučeno je da se pošalje poslanstvo kako bi od dvaju i pol plemena dobili objašnjenje o njihovom ponašanju. Izabrano je deset knezova, po jedan iz svakog plemena. Na čelu im je bio Pinhas, koji se istaknuo svojom revnošću protiv zločina kod Peora.

Dva i pol plemena su pogriješila što su bez objašnjenja započela djelo koje je pružalo povod za sumnju. Predstavnici, pretpostavljajući da su njihova braća kriva, suprotstavili su im se oštrim ukorom. Optužili su ih za pobunu protiv Gospodina i zapovjedili im da se sjete kako je Izrael kažnjen što se pridružio Baal-Peoru. Pinhas je u ime cijelog Izraela rekao sinovima Rubenovim i Gadovim da ako nisu voljni živjeti u toj zemlji bez žrtvenika za žrtve paljenice, oni su dobrodošli da dijele baštinu i prednosti njihove braće na drugoj strani.

U svojem odgovoru optuženi su objasnili da njihov žrtvenik nije namijenjen žrtvama, već samo kao svjedočanstvo da oni imaju istu vjeru kao njihova braća u Kanaanu, premda ih dijeli rijeka. Bojali su se da će u godinama koje dolaze njihova djeca možda biti isključena iz službe u Svetištu kao ona koja nemaju dijela u Izraelu. Tako je ovaj žrtvenik, načinjen po uzorku na Gospodnji žrtvenik u Šilu, trebao biti svjedočanstvo da su njegovi graditelji obožavatelji živog Boga.

Predstavnici su s velikom radošću prihvatili ovo objašnjenje i odmah prenijeli vijesti onima koji su ih poslali. Napuštene su sve pomisli na rat i narod se udružio u radosti i hvaljenju Boga.

Sinovi Rubenovi i Gadovi su onda na žrtvenik stavili natpis s razlogom zbog kojeg je podignut: “To je svjedočanstvo među nama: Jahve je Bog.” Oni su time nastojali spriječiti buduće nerazumijevanje i ukloniti sve što bi moglo biti uzrok kušnji.

Kako često nastanu ozbiljne poteškoće iz jednostavnog nerazumijevanja, čak i među onima koje vode najdostojnije pobude. Kakve ozbiljne i pogubne posljedice mogu uslijediti bez ljubaznosti i popuštanja. Tada se deset plemena sjetilo kako je u Akanovom slučaju Bog ukorio nedostatak opreznosti u otkrivanju grijeha koji je bio među njima. Oni su sada odlučili djelovati brzo i odlučno, ali nastojeći izbjeći prvu zabludu otišli su u drugu krajnost. Umjesto da u ovom slučaju ljubazno ispitaju da bi saznali činjenice, oni su svoju braću osudili i okrivili. Da su Gadovi i Rubenovi ljudi uzvratili u istom duhu, posljedica bi bio rat. Iako je važno izbjeći popuštanje grijehu, jednako je važno kloniti se stroge osude i neutemeljene sumnje.

Premda su osjetljivi i na najmanje okrivljavanje u vezi s njihovim ponašanjem, mnogi su previše oštri u postupanju s onima za koje sumnjaju da su u zabludi. Prijekorom i osuđivanjem nikoga se nije odvratilo od njegovog pogrešnog stajališta, već se tako mnoge udaljuje od pravog puta i njihova srca otvrdnu na uvjeravanja. Duh ljubaznosti, srdačno i strpljivo podnošenje mogu spasiti zabludjelog i prekriti mnoštvo grijeha.

Mudrost koju su pokazali Rubenovi ljudi i njihovi sudrugovi vrijedna je oponašanja. Dok su pošteno nastojali unaprijediti pravu vjeru, oni su bili pogrešno osuđeni i oštro ukoreni, a ipak nisu izrazili negodovanje. Oni su ljubazno i strpljivo saslušali optužbe svoje braće prije nego što su se pokušali obraniti, a onda su pažljivo objasnili ono što ih pokreće i dokazali svoju nedužnost. Tako je na prijateljski način riješena poteškoća koja je prijetila ozbiljnim posljedicama.

Oni koji su u pravu mogu, čak i kad su lažno optuženi, ostati mirni i puni obzira. Bog je upoznat sa svime što ljudi pogrešno prikažu i pogrešno razumiju, tako da mi naš slučaj sa sigurnošću možemo ostaviti u Njegovim rukama. On će sigurno opravdati život onih koji vjeruju u Njega, kao što je ispitao grešnog Akana. Oni koje vodi Kristov duh imat će ljubav koja dugo trpi i koja je ljubazna.

Božja je volja da među Njegovim narodom prebiva zajedništvo i bratska ljubav. Kristova molitva prije samog raspeća je bila da Njegovi učenici budu jedno, kao što je On jedno s Ocem, da svijet može vjerovati da ih je Bog poslao. Ova najdirljivija i najljepša molitva seže kroz vjekove sve do naših dana, jer su Njegove riječi bile: “Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u me.” (Ivan 17,20) Premda mi ne trebamo žrtvovati nijedno načelo istine, ovo stanje jedinstva treba biti naš stalni cilj. To je dokaz istinskog učeništva. Isus je rekao: “Ako imadnete ljubavi jedan prema drugome, po tom će vas svi upoznati da ste moji učenici.” (Ivan 13,35) Apostol Petar hrabri Crkvu: “Na kraju, svi budite jednodušni, puni suosjećanja, bratske ljubavi, milosrđa i poniznosti! Ne vraćajte zlo za zlo, ni uvredu za uvredu, već naprotiv blagoslivljate, jer ste na to pozvani da baštinite blagoslov!” (1. Petrova 3,8.9)