Božja briga za siromašne

Da bi se promicalo sakupljanje naroda na bogoslužja i da bi se pobrinulo za siromašne, zahtijevala se još jedna desetina od sve zarade. U vezi s prvom desetinom Gospodin je izjavio: “Levijevim sinovima, evo, predajem baštinu sve desetineu Izraelu.” (Brojevi 18,21) Međutim, u vezi s drugom desetinom On je zapovjedio: “A onda blaguj desetine svoga žita, svoga vina, svoga ulja i prvine svoje krupne i sitne stoke u nazočnosti Jahve, Boga svoga, na mjestu koje on odabere da svoje ime ondje nastani; da se tako naučiš zauvijek bojati se Jahve, Boga svoga.” (Ponovljeni zakon 14,23.29; 16,11-14) Oni su ovu desetinu, ili jednak iznos u novcu, trebali donositi svake druge godine na mjesto gdje se nalazilo Svetište. Nakon što su Bogu prinijeli žrtvu zahvalnicu, a određenu količinu dali svećenicima, donositelji su ostatak trebali upotrijebiti za vjersku gozbu u kojoj su trebali sudjelovati leviti, tuđinci, udovice i siročad. Tako je doneseno pravilo za žrtve zahvalnice i gozbe na godišnjim blagdanima, čime je narod privučen u društvo svećenika i levita da primi upute i ohrabrenja u službi Bogu.

Međutim, svake treće godine ova druga desetina trebala se koristiti kod kuće, za ugošćivanje levita i siromašnih, kao što je Mojsije rekao: “… Po tvojim gradovima, da jedu do sitosti.” (Ponovljeni zakon 26,12) Ova je desetina bila zaklada za dobrotvorne svrhe i gostoljubivost.

Osim toga, doneseno je još jedno pravilo za siromašne. Ništa, osim njihovog priznanja Božjih zahtjeva, ne izdvaja zakone dane Mojsiju tako kao njihov širokogrudni, nježni i gostoljubiv duh prema siromašnima. Premda je Bog obećao dati velike blagoslove svojem narodu, Njegova namjera nije bila da im siromaštvo bude potpuno nepoznato. On je izjavio da zemlja nikada neće biti bez siromašnih. Među njegovim narodom je uvijek trebalo biti onih koji su zahtijevali njihovu naklonost, nježnost i dobrostivost. Onda, kao i sada, ljudi su bili podložni nesrećama, bolestima, gubitku imetka, a ipak sve dok su slijedili upute što ih je Bog dao, među njima nije bilo prosjaka niti gladnih.

Božji zakon je dao siromašnima pravo na određeni dio plodova zemlje. Kad je bio gladan, čovjek je bio slobodan ući u polje, voćnjak ili vinograd svojeg bližnjeg i jesti plodove da zadovolji svoju glad. U skladu s ovim dopuštenjem Isusovi učenici su uzeli i jeli žita dok su subotom prolazili kroz polja.

Svi pabirci polja, voćnjaka i vinograda pripadali su siromašnima. “Kad žanješ žito na svojoj njivi”, rekao je Mojsije, “pa zaboraviš koji snop na njivi, ne vraćaj se po nj. … Kad jednom omlatiš svoje masline, više iza sebe ne pretražuj. … Kad obereš svoj vinograd, ne paljetkuj iza sebe; neka to bude za došljaka, sirotu i udovicu. Sjećaj se kako si bio rob u zemlji egipatskoj; zato ti naređujem da ovu zapovijed vršiš.” (Ponovljeni zakon 24,19-22; Levitski zakonik 19,9.10)

Postojalo je i posebno davanje za siromašne svake sedme godine. Subotnja godina, kako se nazivala, počinjala je završetkom žetve. U vrijeme sjetve, što je dolazilo nakon berbe, ljudi nisu trebali sijati, nisu smjeli vezivati vinograde u proljeće i nisu smjeli očekivati ni žetvu ni berbu. Mogli su jesti ono što je zemlja sama od sebe rodila dok je bilo svježe, ali ništa od toga nisu smjeli spremati u skladišta. Te godine rodove je trebalo ostaviti tuđincima, siročadi i udovicama, pa čak i poljskim životinjama (Izlazak 23,10.11; Levitski zakonik 25,5).

Ali ako je zemlja rađala dovoljno da pokrije potrebe ljudi, kako su oni preživljavali tijekom godine kad nisu sakupljali plodove? Za to se obilno pobrinulo Božje obećanje: “Evo, blagoslov ću svoj pustiti na vas: šesta godina rodom će roditi za tri godine,” rekao je Gospodin, “kad budete sijali osme godine, hranit ćete se starim prihodom sve do devete godine; dok ne dođe njezin prihod, jest ćete stari.” (Levitski zakonik 25,21.22)

Držanje subotnje godine trebalo je koristiti i narodu i zemlji. Tlo, koje je ostalo neobrađeno jednu godinu, kasnije je obilnije rađalo. Narod je bio oslobođen tereta rada u polju, i premda je bilo različitih poslova koje su mogli obaviti tijekom tog razdoblja, svi su uživali u većem odmoru koji je pružao priliku za obnovu tjelesne snage za napore sljedeće godine. Imali su više vremena za razmišljanje i molitvu, za upoznavanje s Božjim učenjima i zahtjevima i za podučavanje u svojim domovima.

Izraelski su robovi subotnje godine bili oslobađani i nije ih se smjelo otpustiti bez otpremnine. Gospodnja je uputa glasila: “Kad ga slobodna od sebe otpustiš, ne šalji ga praznih ruku. Daruj ga čime između stoke svoje, s gumna svoga i iz badnja svoga; čime te već Jahve, Bog tvoj, blagoslovio, od toga i njemu daj.” (Ponovljeni zakon 15,13.14)

Radničke su se nadnice morale točno isplaćivati: “Nemoj zakidati jadnoga i bijednoga najamnika, bio on tvoj sunarodnjak ili došljak iz kojega grada u tvojoj zemlji. … Svaki dan daji mu zaradu prije nego sunce zađe, jer je siromah i za njom uzdiše.” (Ponovljeni zakon 24,14.15)

Također su dane posebne upute u vezi s postupanjem prema bjeguncima iz službe: “Ne smiješ izručivati roba koji je od svoga gospodara utekao k tebi. Neka boravi s tobom u tvojoj sredini, u mjestu što ga odabere u jednom od tvojih gradova gdje mu se svidi. Nemoj s njim loše postupati.” (Ponovljeni zakon 24,16.17)

Siromašne se sedme godine oslobađalo od duga. Izraelcima je bilo naređeno da u svakom trenutku pomažu svojoj braći u potrebi tako što će im posuditi novac bez kamata. Uzimanje kamata od siromaha bilo je izričito zabranjeno: “Ako tvoj brat zapadne u škripac i ne mogne održavati svoje odnose s tobom, primi ga; i neka s tobom živi kao stranac ili gost. Ne uzimaj od njega ni lihve ni kamata. Boga se svoga boj, i neka tvoj brat živi s tobom! Ne uzajmljuj mu novac na kamate niti mu lihvarski daji svoju hranu.” (Levitski zakonik 25,35-37) Ako je dug ostao neplaćen do oprosne godine, glavnica se nije mogla povratiti. Narod je izričito bio upozoren protiv uskraćivanja pomoći zbog toga: “Nađe li se kod tebe kakav siromah, netko od tvoje braće, … ne budi tvrda srca niti zatvaraj svoje ruke prema svome siromašnome bratu, … čuvaj se da ti se u srcu ne porodi opaka misao te rekneš: Sedma se godina, godina otpuštanja dugova, već približuje — i da prijekim okom pogledaš svoga siromašnoga brata i ništa mu ne dadneš. On bi zazvao Jahvu protiv tebe, i grijeh bi bio na tebi. … Kako siromaha nikad neće nestati iz zemlje, zapovijedam ti: širom otvaraj svoju ruku svome bratu, svome siromahu i potrebitu u zemlji svojoj. … Nego mu širom rastvori ruku i spremno mu daj što mu nedostaje.” (Ponovljeni zakon 15,7-9,11.8)

Nitko se nije trebao bojati da će mu njegova darežljivost donijeti siromaštvo. Poslušnost Božjim zapovijedima će svakako donijeti napredak. “… Te ćeš moći zajmove davati mnogim narodima, a sam ih nećeš moći uzimati, i nad mnogim ćeš narodima vladati, dok oni nad tobom neće gospodariti.” (Ponovljeni zakon 15,6)

Nakon “sedam sedmica takvih godina” ili “sedam puta sedam godina” slijedila je velika oprosna godina — jubilejska godina. “A onda zaori u trubu … širom svoje zemlje. Tu pedesetu godinu proglasite svetom! Zemljom proglasite oslobođenje svim njezinim stanovnicima. To neka vam bude jubilej, oprosna godina. Neka se svatko vaš vrati na svoju očevinu; neka se svatko vrati k svome rodu.” (Levitski zakonik 25,9.10)

“U sedmome mjesecu, desetoga dana toga mjeseca, na Dan pomirenja”, truba je oglasila obljetnicu. Trubljenje se čulo diljem zemlje gdje su stanovali Izraelci, pozivajući svu Jakovljevu djecu da s dobrodošlicom dočekaju oprosnu godinu. Na veliki Dan pomirenja opraštali su se svi izraelski grijesi, i narod je s radosnim srcima pozdravljao ovu obljetnicu.

Kao i tijekom subotnjih godina, zemlja se nije zasijavala niti žela, a svi su se rodovi smatrali vlasništvom siromaha. Jedan sloj izraelskih robova, svi koji nisu bili oslobođeni subotnje godine, tada su bili oslobađani. Ali ono što je naročito obilježavalo obljetničku godinu bio je povratak sve zemlje obiteljima prvobitnih vlasnika. Prema naročitoj Božjoj uredbi zemlja je bila podijeljena ždrijebom. Nakon podjele zemlje nitko nije smio trgovati svojim posjedom. Nije smio prodavati svoj posjed, osim ako ga je na to prisililo siromaštvo, i ako nije bio otkupljen, jubilejske godine se vraćao prvobitnom vlasniku ili njegovim nasljednicima.

Gospodin je rekao Izraelcima: “Zemlja se ne smije prodati potpuno, jer zemlja pripada meni, dok ste vi samo stranci i gosti kod mene.” (Levitski zakonik 25,23) Narodu je trebalo prenijeti činjenicu da je zemlja bila Gospodnja i za nju su imali dopuštenje da je neko vrijeme posjeduju, da je On bio zakonski vlasnik, prvobitni posjednik, i da se On želio posebno brinuti za siromašne i unesrećene. U umove svih trebalo je utisnuti da siromasi imaju jednako pravo na mjesto u Božjem svijetu kao i oni koji su bogatiji.

Tako se naš milostivi Stvoritelj pobrinuo da umanji patnju, te da u život siromaha i napaćenih unese zraku nade i bljesak sunčeve svjetlosti.

Gospodin je htio onemogućiti neumjerenu ljubav prema bogatstvu i moći. Velika zla nastaju kad jedni neprestano nagomilavaju bogatstvo, a drugi osiromašuju i propadaju. Bez ograničavanja moć bogatih bi postala monopol, a siromašne bi se, premda u svakom pogledu jednako dostojne u Božjim očima, smatralo podređenima u odnosu na svoju napredniju braću i postupalo kao s takvima. Osjećaj tlačenja prouzročit će strasti siromašnijih klasa. Stvara se osjećaj očaja i beznađa koji teži demoralizaciji društva i otvara vrata svakoj vrsti zločina. Svrha propisa što ih je Bog uspostavio bila je da promiče društvenu jednakost. Mjere subotnje i obljetničke godine u velikoj su mjeri ispravile ono što se u međuvremenu izopačilo u društvenom i političkom ustroju nacije.

Svrha ovih pravila je bila da bogati i siromašni bude jednako blagoslovljeni. Ona su trebala priječiti pohlepu i sklonost k samouzdizanju te odgajati plemenit duh dobrostivosti, a njegovanjem dobre volje i povjerenja među svim klasama poticao bi se društveni red i stabilnost vladavine. Svi smo mi satkani zajedno u veliku mrežu čovječanstva, i sve što možemo učiniti da pridonesemo i uzdignemo druge, vraća se kroz blagoslove nama samima. Zakon međusobne ovisnosti prožima sve društvene staleže. Siromasi nisu ništa ovisniji o bogatima nego bogati o siromasima. Dok jedan stalež traži udio u blagoslovima koje je Bog dao njihovim imućnijim susjedima, njima je opet potrebna vjerna služba, snaga uma, kostiju i mišića, što je kapital siromašnih.

Izraelu su obećani veliki blagoslovi uz uvjet poslušnosti Božjim uputama. “Davat ću vam kiše u pravo vrijeme, te će zemlja rađati, a stabla po polju donositi plodove. Vršidba će vam stizati berbu, a berba stizati sjetvu. Jest ćete kruh svoj do sitosti, i u svojoj ćete zemlji živjeti u sigurnosti. Zemlji ću dati mir; tako ćete počivati a da vas nitko ne plaši. Štetne ću životinje iz zemlje ukloniti; mač neće prolaziti vašom zemljom … među vama ću hoditi i bit ću vam Bog, a vi ćete mi biti narod. … Ali ako me ne poslušate i u djelo ne provedete sve ove moje zapovijedi; … prekršite moj Savez … sjetve ćete svoje uzalud sijati — neprijatelji vaši njima će se hraniti. Ja ću se protiv vas okrenuti, i vaši će vas neprijatelji ametice tući. Oni koji vas mrze gospodarit će nad vama. Bježat ćete i onda kad vas nitko ne bude progonio.” (Levitski zakonik 26,4-17)

Mnogo je onih koji zahtijevaju s velikim oduševljenjem da svi ljudi trebaju imati jednak udio u ovozemaljskim Božjim blagoslovima. Ali to nije bila Stvoriteljeva namjera. Različitost životnih uvjeta jedno je od sredstava pomoću kojeg Bog nastoji provjeriti i razviti karakter. Ipak, Božja je namjera da oni koji imaju svjetovna bogatstva sebe smatraju pukim povjerenicima Njegovih dobara, kao oni kojima su povjerena sredstva koja se trebaju upotrijebiti za dobrobit onih koji pate i oskudijevaju.

Krist je rekao da će siromasi uvijek biti s nama i On svoje interese udružuje s interesima Njegovog napaćenog naroda. Srce našeg Otkupitelja suosjeća s najsiromašnijima i najponiženijima među Njegovom zemaljskom djecom. On nam kaže da su oni Njegovi predstavnici na Zemlji. On ih je stavio među nas da u našim srcima probudi ljubav koju On osjeća prema napaćenima i potlačenima. Sažaljenje i dobrotu koju im pokazujemo Krist prihvaća kao da smo ih iskazali Njemu. Na čin surovosti ili nemara prema njima On gleda kao da smo ga učinili Njemu.

Da se zakon koji je Bog dao za dobrobit siromaha nastavio držati, kako bi sadašnje stanje svijeta bilo različito — moralno, duhovno i tjelesno! Sebičnost i samoživost ne bi se pokazivali kao danas, svatko bi gajio ljubazni obzir za sreću i dobrobit drugih, a ovako rašireno siromaštvo koje sada vidimo u mnogim zemljama ne bi ni postojalo.

Načela koja je Bog zapovjedio spriječila bi strašna zla koja su u svim vremenima došla kao posljedica tlačenja siromaha od strane bogataša, i sumnji i mržnje siromaha prema bogatima. Dok bi ona, s jedne strane, priječila gomilanje velikog bogatstva i popuštanje neograničenoj raskoši, ona bi spriječila i buduće neznanje i ponižavanje desetaka tisuća čija je malo plaćena služba bila potrebna da se steknu ova golema bogastva. Ona bi donijela mirno rješenje za probleme koji sada prijete da svijet ispune anarhijom i krvoprolićem.

Godišnji blagdani

Ovo se poglavlje zasniva na Levitskom zakoniku 23.

Cijeli se Izrael sakupljao triput godišnje na bogoslužje u Svetištu (Izlazak 23,14-16). Šilo je za neko vrijeme bilo mjesto ovih okupljanja, ali je kasnije Jeruzalem postao središte narodnog bogoslužja i plemena su se tu okupljala na svečane blagdane.

Narod je bio okružen divljim, ratobornim plemenima koja su željno čekala da zauzmu njihovu zemlju, a ipak je triput godišnje svima za rat sposobnim ljudima i svima koji su mogli putovati naređeno da ostave svoje domove i dođu na mjesta okupljanja, blizu središta zemlje. Što je trebalo spriječiti njihove neprijatelje da napadnu ove nezaštićene domove, da ih opustoše ognjem i mačem? Što je trebalo spriječiti napad na zemlju koja bi Izraelce mogla učiniti robovima nekih stranih neprijatelja? Bog je obećao da će biti zaštitnik svojeg naroda. “Anđeo Jahvin tabor podiže oko njegovih štovalaca da ih spasi.” (Psalam 34,8) Dok su Izraelci odlazili na bogoslužje, božanska je sila obuzdavala njihove neprijatelje. Božje je obećanje glasilo: “Jer ću protjerati narode ispred tebe i proširiti tvoje međe, te nitko neće hlepiti za tvojom zemljom kad triput u godini budeš uzlazio da se pokažeš pred Jahvom, Bogom svojim.” (Izlazak 34,24)

Prvi od ovih blagdana, Pasha, blagdan beskvasnih kruhova, stizao je u abibu, prvom mjesecu židovske godine, što odgovara koncu ožujka ili početku travnja. Hladna je zima prošlost, kasna je kiša završila, a cijela je priroda uživala u svježini i ljepoti proljeća. Trava se zelenila na brdima i dolinama, divlji cvjetovi su posvuda krasili polja. Mjesec, koji je uskoro trebao biti pun, činio je večeri ugodnim. Sveti je pjesnik tako lijepo opjevao ovo doba:

“Jer, evo, zima je već minula,

kiša je prošla i nestala.

Cvijeće se po zemlji ukazuje,

vrijeme pjevanja dođe

i glas se grličin čuje

u našem kraju.

Smokva je izbacila prve plodove,

vinograd, u cvatu, miriše.” (Pjesma 2,11-13)

Skupine putnika iz cijele zemlje su putovale prema Jeruzalemu. Pastiri od stada, stočari s planina, ribari s Galilejskog mora, ljudi s polja, a proročki sinovi iz proročkih škola, svi su išli prema mjestu gdje se otkrivala Božja prisutnost. Putovali su kratke dijelove puta jer su mnogi pješačili. Karavane su neprekidno rasle te su često pred sam ulazak u Sveti grad bile vrlo velike.

Radost prirode budila je radost u srcima Izraelaca i zahvalnost Darovatelju svih dobara. Pjevali su se veliki židovski psalmi, uzvisivala slava i veličanstvo Jahve. Na znak trube, uz glazbu cimbala, podizao se zbor zahvalnosti kojem su se pridružile stotine glasova:

“Obradovah se kad mi rekoše:

‘Hajdemo u Dom Jahvin!’

Eto, noge nam već stoje

na vratima tvojim, Jeruzaleme…

Onamo ulaze plemena, plemena Jahvina, …

da slave ime Jahvino…

Molite za mir Jeruzalemov!

Blago onima koji tebe ljube!” (Psalam 122,1-6)

Dok su promatrali uzvisine na kojima su neznabošci palili svoje žrtvene vatre, djeca Izraelova su pjevala:

“K brdima oči svoje uzdižem:

odakle će mi doći pomoć?

Pomoć je moja od Jahve

koji stvori nebo i zemlju.” (Psalam 121,1.2)

“Tko se uzda u Jahvu, on je kao brdo Sion:

ne pomiče se, ostaje dovijeka.

Bregovi okružuju Jeruzalem:

Jahve okružuje narod svoj

odsada i dovijeka.” (Psalam 125,1.2)

Prelazeći preko brda s kojih se vidio Sveti grad oni su sa strahopoštovanjem promatrali skupine štovatelja koji su išli prema Hramu. Vidjeli su dim tamjana kako se uzdiže i čuli levitske trube koje su oglašavale svetu službu, te su u nadahnuću trenutka zapjevali:

“Velik je Jahve, hvale predostojan

u gradu Boga našega.

Sveto brdo njegovo, brijeg veličanstven,

radost je zemlji svoj.

Gora Sion, na krajnjem sjeveru,

grad je Kralja velikog.” (Psalam 48,1.2)

“Neka bude mir u zidinama tvojim

i pokoj u tvojim palačama.”

“Otvorite mi širom vrata pravde:

ući ću, Jahvi zahvalit!”

“Izvršit ću Jahvi zavjete svoje

pred svim pukom njegovim,

u predvorjima Doma Jahvina,

posred tebe, Jeruzaleme!”

(Psalam 122,7; 118,19; 116,18.19)

Sve kuće u Jeruzalemu bile su otvorene za hodočasnike, sobe su se izdavale besplatno, ali ni to nije bilo dovoljno za ovo golemo mnoštvo te su na svim raspoloživim mjestima u gradu i okolnim brdima podizani šatori.

Četrnaestog dana u mjesecu, uvečer, svetkovana je Pasha, a njeni dojmljivi obredi obilježavali su izbavljenje iz egipatskog ropstva i upućivali na Žrtvu koja ih je trebala osloboditi iz ropstva grijeha. Kad je Spasitelj predao svoj život na Golgoti, Pasha je izgubila svoj značaj, a uspostavljen je obred Svete večere kao sjećanje na isti događaj čija je Pasha bila predslika.

Nakon Pashe slijedilo je sedam dana Blagdana beskvasnih kruhova. Prvi i sedmi dan su bili dani za sabore, kad se nije trebao obavljati nikakav ropski posao. Drugog dana blagdana pred Gospodina su se donosili prvi plodovi sjetve. U Palestini je ječam bila prva žitarica koja je sazrijevala početkom blagdana. Svećenik je snop ove žitarice obrtao pred Božjim žrtvenikom kao priznanje da je sve pripadalo Njemu. Žetva se nije trebala sakupljati sve dok se nije obavio ovaj obred.

Pedeset dana nakon prinošenja prvih plodova bio je praznik Pedesetnica, koji se još zvao Blagdan žetve ili Blagdan sedmica. Kao izraz zahvalnosti za žitarice koje su se pripremale za hranu, pred Gospodina su se donosila dva kruha ispečena s kvascem. Pedesetnica je trajala samo jedan dan, a bila je posvećena bogoslužju.

U sedmom je mjesecu bio Blagdan sjenica ili Blagdan berbe. Ovim se blagdanom priznavalo Božje obilje u plodovima voćnjaka, maslinika i vinograda. Bilo je to glavno blagdansko okupljanje naroda u godini. Zemlja je dala svoje plodove, žetva je bila sakupljena u žitnice, voće, ulje i vino je bilo spremljeno, prvi plodovi prineseni, i narod je sada došao sa zahvalnošću Bogu koji ih je tako bogato blagoslovio.

Ovaj je blagdan prije svega trebao biti prilika za radost. Dolazio je odmah nakon velikog Dana pomirenja kad su primili obećanje da se njihovo bezakonje neće više pamtiti. Pomireni s Bogom oni su dolazili pred Njega da priznaju Njegovu dobrotu i slave Ga za Njegovu milost. Budući da su žetveni radovi bili završeni, a poslovi nove godine još nisu počeli, narod je bio bez briga te su se mogli predati svetom, radosnom utjecaju trenutka. Premda je samo očevima i sinovima bilo zapovjeđeno da budu prisutni na blagdanima, ipak, koliko je to bilo moguće, dolazile su cijele obitelji, a iz gostoljubivosti primali su i sluge, levite, tuđince i siromahe.

Blagdan sjenica je poput Pashe bio komemorativne naravi. U sjećanje na njihov putnički život u pustinji narod je sada trebao napustiti svoje domove i živjeti u sjenicama, kolibama načinjenim od zelenih grančica “palmovih grana, grančica s lisnatih drveta i potočne vrbovine” (Levitski zakonik 23,40.42.43).

Prvi dan je bio sveti sabor, a sedmom danu blagdana dodan je i osmi koji se svetkovao na isti način.

Tijekom ovih godišnjih blagdana srca starih i mladih bila su ohrabrena službom Bogu, a druženjem s ljudima iz različitih dijelova zemlje jačala se njihova veza s Bogom i međusobno. Dobro bi bilo i za današnji Božji narod da drži Blagdan sjenica, radosno sjećanje na Božje blagoslove prema njima. Kao što su Izraelova djeca proslavljala izbavljenje koje je Bog učinio za njihove očeve i što ih je sačuvao tijekom putovanja iz Egipta, tako bismo se i mi sa zahvalnošću trebali prisjetiti različitih načina koje je On našao da nas izvede iz ovoga svijeta, iz tame grijeha u dragocjenu svjetlost svoje milosti i istine.

Onima koji su živjeli dalje od Svetišta trebalo je više od mjesec dana svake godine da bi sudjelovali na godišnjim blagdanima. Ovaj primjer predaje Bogu treba naglasiti važnost bogoslužja i nužnosti pokoravanja naših sebičnih, svjetovnih interesa duhovnim i vječnim interesima. Mi gubimo kad zanemarujemo prednosti zajedničkog druženja da bismo se međusobno ojačali i ohrabrili u službi Bogu. Istine Njegove Riječi gube svoju živost i važnost u našim umovima. Sveti utjecaj prestaje prosvjetljavati i poticati naša srca i mi duhovno odumiremo. U našem druženju kao kršćani mi mnogo gubimo zbog nedostatka suosjećanja jednih prema drugima. Onaj koji se zatvara u sebe ne ispunjava dužnost koju je Bog odredio. Svi smo mi djeca našeg Oca čija sreća ovisi jedno o drugom. Na nas polažu pravo i Bog i ljudi. Ispravno odgajanje društvenih potreba naše naravi stvara naklonost među ljudima i donosi nam sreću u našim naporima da blagoslovimo druge.

Blagdan sjenica nije bio samo spomen, već i predslika. Ne samo što je upućivao na boravak u pustinji, već se njime kao blagdanom žetve slavilo prikupljanje plodova zemlje i upućivalo na veliki dan konačnog okupljanja, kad će Gospodar žetve poslati svoje žeteoce da prikupe kukolj da se spali, a žito u Njegove žitnice. U tom će trenutku bezbožnici biti uništeni. Oni će “bit ko da ih nigda bilo nije” (Obadija 16). Svaki glas u cijelom svemiru udružit će se u radosnoj hvali Gospodina. Prorok kaže: “I čuh sva stvorenja na nebu, na zemlji, pod zemljom i na moru sa svim bićima što se u njima nalaze gdje govore: ‘Onomu koji sjedi na prijestolju, i Janjetu: hvala, čast, slava i vlast u vijeke vjekova!’” (Otkrivenje 5,13)

Izraelski je narod na Blagdan sjenica slavio Boga prisjećajući se Njegove milosti u izbavljenju iz egipatskog ropstva i Njegove nježne brige za njih tijekom njihovog putničkog života u pustinji. Radovali su se svjesni oprosta i prihvaćanja u službi Dana pomirenja koja je upravo završila. Ali kad se oni koje je Bog otkupio sakupe u nebeskom Kanaanu, zauvijek oslobođeni od ropstva prokletstva, pod kojim “sva stvorenja zajedno uzdišu i da se sva skupa nalaze u porođajnim mukama sve dosad” (Rimljanima 8,22), oni će se radovati s neizrecivom radošću i puni slave. Tada će Kristovo veliko djelo pomirenja biti završeno i njihovi će grijesi zauvijek biti izbrisani.

“Nek se uzraduje pustinja,

zemlja sasušena,

neka kliče stepa, neka ljiljan procvjeta.

Nek bujno cvatom cvate,

da, neka od veselja kliče i nek se raduje.

Dana joj je slava Libanona,

divota Karmela i Šarona;

oni će vidjeti slavu Jahvinu,

divotu Boga našega. …

Sljepačke će oči progledati,

uši će se gluhih otvoriti,

tad će hromi skakati ko jelen,

njemákov će jezik klicati.

Jer će u pustinji provreti voda,

i u stepi potoci,

sažgana će zemlja postat jezero,

a tlo žedno — izvori.

U brlozima gdje ležahu čaglji

izrast će rogoz i trska.

Bit će ondje čista cesta,

a zvat će se Sveti put:

nitko nečist neće njime proći,

bezumnici njime neće lutati.

Ondje više neće biti lava,

nit će onud zvijer prolaziti,

već će hodit samo otkupljeni,

vraćati se otkupljenici Jahvini.

Doći će u Sion kličuć od radosti,

s veseljem vječnim na čelima;

pratit će ih radost i veselje,

pobjeći će bol i jauci.” (Izaija 35,1.2.5-10)