Samson

Ovo se poglavlje zasniva na Sucima 13 do 16.

Usred sveopćeg otpada vjerni štovatelji Boga nastavili su Ga moliti da izbavi Izraela. Premda odgovora naoko nije bilo, premda je godinu za godinom tlačitelj sve više pritiskao zemlju, Božja im je providnost pripremala pomoć. U ranim godinama filistejskog ugnjetavanja rođeno je od Boga određeno dijete da ponizi moć ovih moćnih neprijatelja.

Na granici brdovite pokrajine koja je nadvisivala filistejsku ravnicu nalazio se gradić Sora. Tu je živjela Manoahova obitelj, iz Danova plemena, jedna od nekoliko obitelji koja je usred općeg otpada ostala vjerna Jahvi. Pred Manoahovom se ženom, nerotkinjom, pojavio “Anđeo Jahvin” s porukom da će dobiti sina, uz pomoć kojeg će Bog početi izbavljati Izraela. Stoga joj je Anđeo dao upute o njezinim vlastitim navikama i o postupanju prema djetetu: “Ali se odsad pazi: da ne piješ ni vina ni žestoka pića, i da ne jedeš ništa nečisto.” Ista zabrana je od početka bila nametnuta djetetu, s dodatkom da njegovu kosu ne treba rezati, jer je dijete trebalo biti posvećeno Bogu kao nazirej od rođenja.

Žena je potražila svog muža i, nakon što mu je opisala Anđela, ona je ponovila njegovu poruku. Bojeći se da će učiniti neku pogrešku u važnom djelu koje im je povjereno, muž se onda pomolio: “Molim te, Gospode, neka Božji čovjek koga si jednom poslao dođe još jednom k nama i pouči nas što ćemo činiti s djetetom kad se rodi!”

Kad se Anđeo ponovno pojavio, Manoahovo je zabrinuto pitanje bilo: “Kada se ispuni ono što si rekao… po kojim propisima i kako treba postupati s djetetom?” Ponovljene su prethodne upute: “Neka se žena čuva svega što sam joj zabranio. Neka ne uživa ništa što dolazi od vinove loze, neka ne pije ni vina ni žestoka pića, neka ne jede ništa nečisto i neka se drži svega što sam joj zapovjedio.”

Bog je imao važnu zadaću za dijete obećano Manoahu, i da bi mu osigurao sposobnosti nužne za ovo djelo, navike i majke i djeteta trebale su biti pomnivo pod nadzorom. “Neka ne pije ni vina ni žestoka pića,” glasila je Anđelova uputa Manoahovoj ženi, “neka ne jede ništa nečisto i neka se drži svega što sam joj zapovjedio.” Navike majke vrše ili dobar ili loš utjecaj na dijete. Ona se sama treba rukovoditi načelima i mora biti umjerena i samoodricati se ako želi dobro svojem djetetu. Nemudri savjetnici će govoriti majci da je nužno zadovoljiti svaku želju i poriv, ali takvo je učenje lažno i štetno. Majka je, po zapovijedi samoga Boga, trebala biti pod najsvečanijom obvezom da vlada sobom.

I očevi i majke snose jednaku odgovornost. Oboje roditelja prenose svoje umne i tjelesne osobine, svoje sklonosti i apetite na svoju djecu. Zbog posljedica roditeljske neumjerenosti djeci često nedostaju tjelesna snaga, umne i moralne sile. Oni koji piju alkohol i puše mogu prenijeti, a često i prenose, nezasitnu žudnju svoje razjarene krvi i nadražljive živce na svoju djecu. Razvratnici često svoje nesvete žudnje, pa čak i odvratne bolesti, prenose zakonom nasljeđivanja na svoje potomstvo. Budući da djeca imaju manje snage da se odupru kušnji od svojih roditelja, svaki naraštaj ima sklonost da tone sve dublje. Roditelji su u velikoj mjeri odgovorni ne samo za nasilne strasti i iskvareni apetit svoje djece, već i za bolesti tisuća koji su rođeni gluhi, slijepi, boležljivi ili neuravnoteženi.

Svaki otac i majka bi trebali pitati: “… po kojim propisima i kako treba postupati s djetetom?” Učinak roditeljskog utjecaja mnogi uzimaju olako, ali upute s Neba poslane ovim hebrejskim roditeljima, i dvaput ponovljene na najizričitiji i najsvečaniji način, pokazuju kako naš Stvoritelj gleda na ovo pitanje.

Nije bilo dovoljno da obećano dijete primi dobro naslijeđe od svojih roditelja. Nakon toga mora slijediti pozoran odgoj i oblikovanje pravilnih navika. Bog je naredio da se budući sudac i izbavitelj Izraela od djetinstva privikava na strogu umjerenost. On je trebao biti nazirej od rođenja, i tako mu je bilo trajno zabranjeno upotrebljavati vino i jaka pića. Djecu od najranijeg djetinjstva treba poučavati o umjerenosti, samoodricanju i vladanju sobom.

Anđeoska zabrana je obuhvaćala “ništa nečisto”. Razlika između čiste i nečiste hrane nije bila samo puko obredna ili svojevoljna uredba, već se temeljila na zdravstvenim načelima. Čudesna vitalnost koja je tisućama godina odlikovala Židove može se u velikoj mjeri pripisati držanju ove uredbe. Načela umjerenosti moraju obuhvatiti više od puke zabrane upotrebe žestokih pića. Korištenje nadražujuće i teško probavljive hrane često je jednako tako štetno za zdravlje, a u mnogim slučajevima sije sjeme pijanstva. Istinska nas umjerenost uči da u potpunosti ostavimo sve štetno za zdravlje i da razumno koristimo ono što je zdravo. Malo je onih koji shvaćaju koliko su njihove prehrambene navike povezane s njihovim zdravljem, njihovim karakterima, njihovom upotrebljivošću u svijetu i njihovom vječnom sudbinom. Apetit uvijek mora biti podložan moralnim i intelektualnim snagama. Tijelo treba biti sluga umu, a ne um tijelu.

Božansko obećanje Manoahu ispunjeno je rođenjem njegovog sina, koga su nazvali Samson. Dok je dijete raslo, postalo je očito da posjeduje iznimnu tjelesnu snagu. Međutim, kao što su i Samson i njegovi roditelji znali, to nije ovisilo o njihovoj čvrstoj građi, već o uvjetima nazirejstva što ga je simbolizirala njegova nepodšišana kosa. Da je Samson tako vjerno slušao božanske zapovijedi kao njegovi roditelji, njegova bi sudbina bila plemenitija i sretnija. Ali njega je pokvarilo druženje s idolopoklonicima. Budući da se gradić Sora nalazio blizu filistejske zemlje, Samson se družio s njima na prijateljskoj osnovi. Tako je u njegovoj mladosti došlo do prisnih prijateljstava čiji je utjecaj pomračio cijeli njegov život. Mlada žena koja je živjela u filistejskom gradu Timni pobudila je Samsonove osjećaje i on je odlučio da ona postane njegova žena. Bogobojaznim roditeljima, koji su ga nastojali odvratiti od ove namjere, dao je sljedeći odgovor: “Oženi me njome, jer mi ona omilje.” Roditelji su naposljetku popustili njegovim željama i vjenčanje je održano.

Upravo kad je ulazio u doba muževnosti, u vrijeme kad je trebao izvršiti božansku zadaću i kad je prije svega trebao biti vjeran Bogu, Samson se povezao s izraelskim neprijateljima. Nije se pitao hoće li moći bolje slaviti Boga ako se udruži s osobom koju je izabrao i je li se stavio u položaj u kojemu neće moći ispuniti cilj što ga je u životu trebao ostvariti. Svima onima koji prvo nastoje odati čast Bogu On je obećao mudrost, ali nema obećanja za one koji su skloni samozadovoljstvu.

Koliko je onih koji hode istim putem kao i Samson! Kako se često sklapaju brakovi među pobožnima i bezbožnima, jer sklonosti upravljaju izborom muža ili žene! Nijedna strana ne traži Božji savjet, niti ima na umu Njegovu slavu. Kršćanstvo mora imati odučujući utjecaj na bračni odnos, ali prečesto je slučaj da pobude koje vode do ove zajednice nisu u skladu s kršćanskim načelima. Sotona neprekidno nastoji ojačati svoju silu nad Božjim narodom tako što ih navodi da stupe u savez s njegovim podanicima; i da bi to ostvario, on u srcu nastoji potaknuti nesvete strasti. Ali Gospodin je u svojoj Riječi jasno poučio svoj narod da se ne udružuje s onima u kojima ne prebiva Njegova ljubav. “Kako je moguć sporazum između Krista i Belijara? Kakva postoji zajednica između vjernika i nevjernika? Kakav li sklad između hrama Božjega i idolâ?” (2. Korinćanima 6,15.16)

Samson se ovom svadbom zbližio s onima koji su mrzili izraelskog Boga. Tko god dragovoljno stupi u takav odnos smatrat će nužnim da se do neke mjere prilagodi navikama i običajima svojih drugova. Tako provedeno vrijeme gore je od upropaštenog vremena. Misli kojima se bavimo i riječi koje izgovaramo teže rušenju bedema načela i slabe utvrdu duše.

Žena zbog koje je Samson prekršio Božju zapovijed da bi je dobio pokazala se izdajicom svojeg muža prije svršetka svadbe. Razjaren njezinom izdajom Samson ju je za neko vrijeme odbacio, i sâm se vratio kući u Soru. Kad je kasnije popustio i vratio se svojoj nevjesti, našao ju je s drugim. Njegova osveta, uništenje svih filistejskih polja i vinograda, izazvala ih je da je ubiju, premda su je njihove prijetnje natjerale na prijevaru zbog koje su počele teškoće. Samson je već pružio dokaze o svojoj golemoj snazi tako što je sam ugušio mladog lava i pobio trideset Aškalonaca. Tjeran ljutnjom zbog barbarskog ubojstva svoje žene, napao je Filistejce i “žestoko ih porazi”, a zatim se, tražeći siguran zaklon od svojih neprijatelja, povukao u “spilju Etamske stijene” u plemenu Judinu.

Do tog mjesta ga je progonila moćna vojska, te su ga stanovnici Jude, našavši se u velikoj nevolji, odlučili predati njegovim neprijateljima. Stoga je tri tisuće Judejaca došlo k njemu. Ali usprkos brojnosti oni mu se nisu usudili prići dok nisu bili sigurni da on neće nauditi svojim sunarodnjacima. Samson se složio da ga vežu i predaju Filistejcima, ali je prvo od Judejaca dobio obećanje da ga oni neće napasti i tako ga prisiliti da ih uništi. Dopustio im je da ga vežu s dva nova užeta i odveden je u tabor njegovih neprijatelja, koji su tom prilikom iskazali veliku radost. Ali dok su njihovi povici odzvanjali brdima, “duh Jahvin zahvati ga”. On je raskinuo nova užeta kao da ih je oganj spalio. Zgrabio je prvo oružje koje mu je bilo pri ruci, koje je, premda je to bila samo magareća čeljust, bilo jednako učinkovito kao koplje ili mač, i ubijao Filistejce dok nisu u strahu pobjegli, ostavljajući tisuću mrtvih na polju.

Da su se Izraelci bili spremni pridružiti Samsonu i slijediti ga u pobjedi, oni su se tada mogli osloboditi vlasti svojih tlačitelja. Ali oni su bili malodušni i kukavice. Zanemarili su djelo koje im je Bog zapovjedio da ga izvrše, da razvlaste neznabošce, i ujedinili se s njima u njihovim unižavajućim običajima, podnoseći njihovu surovost. Sve dok nije bila usmjerena protiv njih, oni su odobravali njihovu nepravdu. Kad su se i sami našli pod vlašću tlačitelja, oni su se pokorili unižavanju koje su mogli izbjeći da su poslušali Boga. Čak kad bi Gospodin podigao izbavitelja među njima, oni bi ga ponekad napustili i udružili se sa svojim neprijateljima.

Nakon njegove pobjede, Izraelci su Samsona postavili za suca i on je vladao Izraelom dvadeset godina. Ali jedan pogrešan korak otvara put drugom. Samson je prekršio Božju zapovijed tako što je uzeo ženu između Filistejaca i ponovno otišao među njih, među svoje smrtne neprijatelje, popuštajući grešnim strastima. Uzdajući se u svoju veliku snagu, koja je u Filistejce ulila tako velik strah, on je hrabro otišao u Gazu, da posjeti bludnicu u tom mjestu. Stanovnici toga grada saznali su za njegovu nazočnost i poželjeli su se osvetiti. Njihov je neprijatelj bio zatvoren unutar zidova najutvrđenijeg od svih njihovih gradova. Bili su sigurni da imaju svoju žrtvu i samo su čekali jutro da okončaju svoju pobjedu. Samson se probudio u ponoć. Optužujući glas savjesti ispunio ga je grižnjom kad se sjetio da je prekršio svoju nazirejsku zakletvu. Ali usprkos njegovu grijehu, Božja milost ga nije odbacila. Njegova čudesna snaga ponovno je pomogla u njegovom izbavljenju. Otišavši do gradskih vrata on ih je iščupao iz njihovog mjesta i odnio ih zajedno s oba dovratnika na vrh brda na putu za Hebron.

Ali čak ni to što je za dlaku umakao nije zaustavilo njegovo zlo ponašanje. On nije ponovno odlazio među Filistejce, ali je nastavio tražiti tjelesna zadovoljstva koja su ga vukla u propast. “Poslije toga on zamilova neku ženu iz doline Soreka”, nedaleko od njegovog rodnog mjesta. Ime joj je bilo Delila, “rasipnica”. Dolina Sorek je bila poznata po svojim vinogradima, a oni su također kušali nepostojanog nazireja koji se već odao upotrebi vina i tako raskinuo i drugu kariku koja ga je vezivala za čistoću i Boga. Filistejci su budno motrili svojeg neprijatelja, i kad se on ponizio ovom novom vezom, odlučili su ga uništiti preko Delile.

U dolinu Sorek je poslano izaslanstvo sastavljeno od vodećih ljudi iz svake filistejske pokrajine. Nisu se usudili uhvatiti ga dok je imao tako veliku snagu, ali je njihova namjera bila da saznaju, ako je moguće, tajnu njegove snage. Oni su stoga potkupili Delilu da to otkrije i prenese im.

Kad je izdajnica počela obasipati Samsona pitanjima, on ju je varao govoreći da će postati slab kao i drugi ljudi ako se primijene neki postupci. Kad je ona to provjerila, razotkrila je prijevaru. Onda ga je optužila za licemjerje riječima: “Kako možeš reći da me ljubiš kad tvoje srce nije sa mnom? Triput si me već prevario i nisi mi kazao gdje je tvoja velika snaga.” Samson je triput imao jasne dokaze da su se Filistejci udružili s njegovom zavodnicom da bi ga uništili, ali kad je njezina namjera propala, ona se ponašala kao da je to šala i on je slijepo potiskivao svoj strah.

Delila mu je dan za danom “dodijavala molbama i mučila ga, njemu već dozlogrdje”, a ipak ga je tajanstvena sila zadržavala pored nje. Kad je naposljetku bio svladan, Samson je obznanio tajnu: “Nikad britva nije prešla po mojoj glavi, jer sam od majčine utrobe nazirej Božji. Da me obriju, sva bi me snaga ostavila, onemoćao bih i postao bih kao običan čovjek.” Vjesnik je odmah poslan filistejskim gospodarima pozivajući ih da dođu bez odlaganja. Dok je ratnik spavao, odrezan mu je velik dio njegove kose. Onda je ona, kao što je već tri puta učinila, povikala: “Samsone, eto Filistejaca na te!” Iznenada probuđen, on je mislio da će kao i ranije upotrijebiti svoju snagu i uništiti ih, ali njegove bespomoćne ruke su odbile obaviti svoju zadaću i on nije znao da se “Jahve od njega okrenuo”. Nakon što je bio obrijan, Delila ga je počela mučiti i nanositi mu bol, iskušavajući tako njegovu snagu, jer se Filistejci nisu usudili približiti dok se u potpunosti nisu uvjerili da ga je snaga napustila. Onda su ga uhvatili, iskopali mu oči i odveli ga u Gazu. Tamo je bio vezan lancima u zatvoru i prisiljen na težak rad.

Kakva je to promjena bila za njega koji je bio izraelski vođa i zaštitnik! A sada je bio slab, slijep, zatočen, ponižen do ropskih poslova! On je malo-pomalo kršio uvjete svojeg svetog poziva. Bog ga je dugo trpio, ali kad se predao sili grijeha tako da je izdao svoju tajnu, Gospodin ga je napustio. Snaga se nije nalazila u samoj njegovoj kosi, već je to bio znak njegove odanosti Bogu, a kad je taj simbol bio žrtvovan popuštanjem strastima, izgubljen je i blagoslov koji je ona označivala.

U patnji i poniženju, filistejska igračka Samson je naučio više o svojim vlastitim slabostima nego što je prije znao, i njegova ga je muka navela na pokajanje. Kako je njegova kosa rasla, postupno se vraćala i njegova snaga, ali njegovi ga se neprijatelji nisu bojali smatrajući ga okovanim i bespomoćnim zatočenikom.

Filistejci su pobjedu pripisali svojim bogovima i likujući prkosili izraelskom Bogu. Određena je gozba u čast Dagona, boga-ribe, “zaštitnika mora”. Iz gradova i sela diljem filistejske ravnice okupio se i narod i njihovi gospodari. Skupine štovatelja ispunile su golemi hram i natiskale se na galerije ispod krova. Bio je to prizor blagdana i radosti. Nakon svečanosti prinošenja žrtava slijedila je glazba i blagovanje. Onda je, kao krunski trofej Dagonove sile, uveden Samson. Povici likovanja pozdravili su njegov ulazak. Narod i vladari su vrijeđali njegovu bijedu i divili se svojem božanstvu koje je uništilo “našeg neprijatelja”. Nakon nekog vremena iscrpljeni je Samson zatražio dopuštenje da se odmori na dva središnja stupa na koje se oslanjao hramski krov. Onda je tiho izgovorio molitvu: “Gospodine Jahve, spomeni me se i samo mi još sada podaj snagu da se Filistejcima odjednom osvetim za oba oka.” Izgovorivši ove riječi on je svojim snažnim rukama obgrlio oba stupa i povikao: “Neka poginem s Filistejcima!” Prignuo se, krov je pao, ubijajući jednim udarcem sve to golemno mnoštvo. “Više ih ubi umirući nego što ih pobi za života.”

Kip i njegovi štovatelji, svećenici i seljaci, ratnici i plemići, bili su zajedno pokopani ispod ruševina Dagonova hrama. A među njima je ležalo divovsko tijelo onoga koga je Bog izabrao da bude izbavitelj Izraela. Vijest o ovom strašnom događaju pročula se izraelskom zemljom i Samsonovi rođaci su sišli sa svojih brda i bez protivljenja uzeli tijelo svojeg palog junaka. “Uzeše ga i odnesoše, i pokopaše ga između Sore i Eštaola, u grobu Manoaha, oca njegova.”

Božje obećanje da će kroz Samsona “početi da izbavlja Izraela iz ruke Filistejaca” bilo je ispunjeno, ali kako je mračan i strašan zapis o tom životu koji je mogao biti hvala Bogu i slava narodu! Da je Samson bio vjeran božanskom pozivu, Božji cilj je mogao biti ostvaren njemu na čast i slavu. Ali on je popustio kušnji i pokazao se nedostojnim povjerenja, a njegova je zadaća ispunjena kroz poraz, zatočeništvo i smrt.

Tjelesno je Samson bio najsnažniji čovjek na zemlji, ali u vladanju sobom, poštenju i čvrstoći,  bio je jedan od najslabijih. Mnogi snažne strasti pogrešno poistovjećuju sa snažnim karakterom, ali istina je da je slabić onaj kojim vladaju njegove strasti. Stvarna veličina čovjeka mjeri se silom osjećaja kojima on vlada, a ne onima koji vladaju njime.

Božja briga i providnost bila je nad Samsonom, da bi se pripremio za izvršenje djela za koje je bio pozvan da ga obavi. Na samom početku života on je bio okružen povoljnim okolnostima za razvitak tjelesne i umne snage i moralne čistoće. Ali pod utjecajem bezbožnih prijatelja on se nije držao Boga koji je čovjekova jedina sigurnost, i bujica zla ga je odnijela. Oni koji se na dužnosti sučeljavaju s kušnjama mogu biti sigurni da će ih Bog sačuvati; ali ako se ljudi svojevoljno predaju sili kušnje, prije ili kasnije će pasti.

Sotona koristi svoje najveće snage da zavede upravo one koje Bog namjerava upotrijebiti kao svoja oruđa za naročito djelo. On napada naše najslabije točke djelujući na nedostatke u karakteru da bi stekao nadzor nad cijelim čovjekom. On zna da će uspjeti ako se ovi nedostaci njeguju. Ali nitko ne treba biti nadvladan. Čovjek nije prepušten da svojom vlastitom slabom snagom svlada sile zla. Pomoć je pri ruci i dat će se svakoj duši koja to stvarno želi. Božji anđeli, koji se penju i silaze ljestvama što ih je Jakov vidio u viđenju, pomoći će svakoj duši koja to hoće popeti se do najuzvišenijeg Neba.

Dijete Samuel

Ovo se poglavlje zasniva na 1. Samuelovoj 1 i 2,1-11.

Elkana, Levit s planine Efrajim, bio je imućan i utjecajan čovjek koji je ljubio Boga i bojao Ga se. Njegova žena Ana bila je vrlo pobožna osoba. Njezin se karakter odlikovao blagošću, skromnošću, dubokom revnošću i plemenitom vjerom.

Ovom dobrom paru bio je uskraćen blagoslov koji je svaki židovski par željno tražio: njihov dom nije razveseljavao dječji glas, a želja da očuva svoje ime navela je muža, kao i mnoge druge, da sklopi drugi brak. Međutim, ovaj korak, kao posljedica nedostatka vjere u Boga, nije donio sreću. Sinovi i kćeri su povećali obitelj, ali radost i ljepota Božje svete ustanove bila je okaljana, a mir u obitelji narušen. Penina, druga žena, bila je ljubomorna i uskogrudna, a ponašala se oholo i drsko. Ani je nada bila slomljena, život joj je bio iscrpljujući teret, ali se ona ipak krotko suočila s kušnjom.

Elkana je vjerno držao Božje propise. U Šilu se još uvijek održavalo bogoslužje, ali zbog nepravilnosti u službi od njega se nije zahtijevalo da služi, premda je on kao levit trebao biti nazočan. On je ipak odlazio s obitelji da se moli i prinese žrtvu na propisanim skupovima.

Zao duh koji je donio prokletstvo u njihov dom osjećao se čak i tijekom svetih blagdana povezanih s Božjom službom. Nakon prinošenja žrtve zahvalnice cijela se obitelj, prema utvrđenom običaju, okupila na svečan ali i radostan blagdan. Elkana je tom prigodom majci svoje djece te svakoj kćeri i sinu, davao dijelove žrtve, a kao znak ljubavi prema Ani on joj je udjeljivao dvostruki dio, pokazujući time da je njegova ljubav prema njoj bila ista kao da je imala sina. Razjarena ljubomorom, druga žena je tražila prvenstvo kao ona kojoj je Bog ukazao posebnu čast i predbacivala je Ani da je njezina nerodnost dokaz Božjeg nezadovoljstva. Ovo se ponavljalo iz godine u godinu sve dok to Ana više nije mogla izdržati. Ne mogavši sakriti svoju bol, ona je neobuzdano plakala i povukla se s blagdana. Njezin ju je muž uzalud pokušavao utješiti. “Zašto plačeš, Ana? I zašto ne jedeš?” rekao je. “Nisam li ti ja vredniji nego deset sinova?”

Ana ga nije ukoravala. Teret koji nije mogla dijeliti sa zemaljskim prijateljem ona je predala Bogu. Ona se revno molila da On ukloni njezinu sramotu i daruje joj dragocjeni dar, sina kojeg će othraniti i odgojiti za Njega. Svečano se obvezala da će, ako joj se ispuni zahtjev, dijete od samog rođenja posvetiti Bogu. Ana se približila ulazu u Svetište i u duševnoj boli ona se “pomoli… plačući gorko”. Ipak, ona je razgovarala s Bogom u tišini, ne izgovarajući riječi. U tim zlim vremenima takvi prizori bogoštovlja rijetko su se viđali. Svetkovanje blagdana bez ukazivanja poštovanja, pa čak i pijanstvo, nisu bili neuobičajeni, čak ni na vjerskim blagdanima, te je veliki svećenik Eli, promatrajući Anu, pretpostavio da je ona pijana od vina. Misleći da izgovara zasluženi ukor, on joj se ozbiljno obratio: “Dokle ćeš biti pijana? Otrijezni se od vina što je u tebi!”

Zapanjena i povrijeđena Ana je blago odgovorila: “Nisam pijana, gospodaru, nego sam velika nesretnica. Nisam pila ni vina ni opojna pića, nego izlijevam dušu svoju pred Jahvom. Ne sudi službenicu svoju kao ženu nevaljalu, jer sam od preteške tuge i žalosti tako dugo molila.”

Veliki svećenik je bio duboko dirnut jer je bio Božji čovjek, i umjesto ukora on je izgovorio blagoslov: “Pođi u miru! A Bog Izraelov neka ti ispuni molitvu kojom si ga molila.”

Anina molitva je bila uslišena. Ona je primila dar za koji je tako revno preklinjala. Dok je promatrala dijete, ona ga je nazvala Samuel, “jer sam ga, reče, izmolila od Jahve”. Čim je dijete bilo dovoljno staro da se odvoji od majke, ona je ispunila svoju zakletvu. Voljela je dijete sa svim požrtvovanjem majčinskog srca. Dan za danom, dok je promatrala njegov rast i slušala njegovo dječje tepanje, ona ga je sve više okruživala ljubavlju. On je bio njezin jedini sin, naročit dar Neba, ali ona ga je primila kao blago posvećeno Bogu i nije ga željela uskratiti Onome koji ga je dao.

Ana je još jednom otputovala sa svojim mužem u Šilo i prinijela svećeniku, u Božje ime, svoj dragocjeni dar, poprativši ga riječima: “Molila sam za ovo dijete, i Jahve mi je uslišio prošnju kojom sam ga prosila. Zato i ja njega ustupam Jahvi za sve dane njegova života: ta isprošen je od Jahve.” Elija se duboko dojmila vjera i predanje ove Izraelke. Budući da je sâm bio previše popustljiv otac, bio je zapanjen i ponižen promatrajući veliku žrtvu ove majke dok se rastajala od svojeg jedinca da bi ga mogla posvetiti službi Bogu. Osjećao se ukorenim zbog vlastite sebične ljubavi, i u poniznosti i poštovanju on se poklonio i pomolio pred Gospodinom.

Majčino je srce bilo ispunjeno radošću i hvalom i ona je čeznula da Bogu iznese svoju zahvalnost. Duh nadahnuća je sišao na nju i “nato se Ana pomoli ovako”:

“Kliče srce moje u Jahvi,

raste snaga moja po Bogu mom.

Šire mi se usta na dušmane moje,

jer se radujem pomoći tvojoj.

Nitko nije svet kao što je Jahve

(jer nema nikoga osim tebe),

i nema hridi kao što Bog je naš.

Ne govorite mnogo hvastavih riječi,

neka ne izlazi drskost iz usta vaših,

jer Jahve je sveznajući Bog,

pravo on prosuđuje djela. …

Jahve daje smrt i život,

ruši u Šeol i odande diže.

Jahve čini uboga i bogata,

obara čovjeka i uzvisuje.

Diže slabića iz prašine,

iz bunjišta izvlači uboga,

da ih posadi s knezovima

i da im odredi počasna mjesta.

Jer Jahvini su stupovi zemlje,

na njih je stavio ovaj svijet.

Korake čuva svojih vjernika,

zlikovce stiže propast u mraku

(svojom snagom čovjek ne stječe pobjede).

Koji se protive Jahvi, padaju,

Svevišnji grmi s nebesa.

Jahve sudi međama zemlje,

daje silu svojemu kralju,

uzdiže snagu pomazanika svoga.”

Anine riječi su prorokovale i o Davidu, koji je trebao vladati kao kralj Izraela, i o Mesiji, Gospodnjem Pomazaniku. Govoreći prvo o hvalisanju jedne drske i svadljive žene, pjesma upućuje na uništenje Božjih neprijatelja i konačnu pobjedu Njegovog otkupljenog naroda.

Ana se iz Šila tiho vratila kući u Ramu, ostavljajući dijete Samuela da se uči u službi u Božjem domu, da ga podučava veliki svećenik. Od trenutka kad je dijete počelo shvaćati, ona je učila svojeg sina da ljubi i štuje Boga i smatra Ga svojim Gospodarom. Svakim poznatim predmetom koji ga je okružavao ona je njegove misli nastojala usmjeriti na Stvoritelja. Majčina revnost nije prestala ni nakon rastanka s djetetom. Ona je svake godine vlastitim rukama pravila dolamicu za službu, i kad je s mužem odlazila na blagdan u Šilo, ona ju je davala djetetu kao podsjetnik na njezinu ljubav. Svaka nît tog malog odjevnog predmeta bila je ispletena s molitvom da on bude čist, plemenit i vjeran. Ona za svog sina nije tražila svjetovnu veličinu, već je revno molila da postigne veličinu koju Nebo vrednuje, da štuje Boga i blagoslovi svoje bližnje.

Kakvu je nagradu Ana primila! Kako njezin primjer potiče na vjernost! Svakoj su majci povjerene mogućnosti od neprocjenjive vrijednosti, beskonačno dragocjene koristi. Ponizno vršenje dužnosti koje žene smatraju iscrpljujućom zadaćom treba se smatrati velikim i plemenitim djelom. Majčina je prednost da svojim utjecajem blagoslovi svijet, i to će njezinom srcu donijeti veliku radost. Ona može poravnati put pred nogama svoje djece kroz svjetlost i tamu sve do slavnih visina. Ali samo ako u vlastitom životu nastoji slijediti Kristova učenja, ona se može nadati da će oblikovati karakter svoje djece prema božanskom uzoru. Svijet vrvi pokvarenim utjecajima. Moda i običaji vrše snažan utjecaj na mlade. Ako majka ne obavi svoje dužnosti učenja, vođenja i obuzdavanja, njezina će djeca prirodno prihvatiti zlo i okrenuti se od dobra. Neka svaka majka često prilazi svojem Spasitelju s molitvom: “Nauči nas kako da odgajamo ovo dijete i što da činimo s njim?” Neka obraća pozornost na upute što ih je Bog dao u svojoj Riječi, i ona će prema potrebi primiti mudrost.

“A mladi je Samuel sve više rastao u dobi i mudrosti, i pred Jahvom i pred ljudima.” Premda je Samuel djetinjstvo proveo u Šatoru posvećen službi Bogu, on nije bio oslobođen od zlih utjecaja ili grešnog primjera. Elijevi sinovi se nisu bojali Boga niti su poštovali svojeg oca, ali Samuel se nije družio s njima niti je slijedio njihove zle putove. On je neprekidno nastojao postati ono što je Bog želio od njega. To je prednost svih mladih. Bog je zadovoljan kad čak i mala djeca predaju sebe u Njegovu službu.

Samuel je bio povjeren Elijevoj brizi, i njegov drag karakter je u starom svećeniku izazvao osjećaj naklonosti. On je bio ljubazan, velikodušan, poslušan i pun poštovanja. Ožalošćen svojeglavošću svojih sinova, Eli je našao mir i utjehu u nazočnosti svojeg učenika. Samuel je bio uslužan i osjećajan, i nijedan otac nije više volio svojeg sina nego što je Eli volio tog dječaka. Bilo je očito da su između glavnog suca u narodu i ovog jednostavnog djeteta postojali osjećaji naklonosti. Kad je Elija stigla staračka nemoć, kad je bio ispunjen brigom i grižnjom savjesti zbog razvratnog ponašanja svojih sinova, on se obraćao Samuelu za utjehu.

Nije bilo uobičajeno da leviti počnu svoju naročitu službu dok ne navrše dvadeset pet godina, ali Samuel je bio iznimka. Svake godine njemu je bila povjeravana sve veća zadaća, i dok je još bio dijete, na njega je stavljen laneni oplećak kao znak posvećenja za djelo u Svetištu. Premda je bio mlad kad je doveden da služi u Svetište, Samuel je već tada imao dužnosti u Božjoj službi u skladu sa svojim mogućnostima. One su prvo bile skromne i ne uvijek ugodne, ali on ih je obavljao najbolje što je mogao i dragovoljna srca. Njegovi su napori bili prihvaćeni jer su proistjecali iz ljubavi prema Bogu i iskrene želje da vrši Njegovu volju. Tako je Samuel postao suradnik s Gospodinom neba i zemlje i Bog ga je osposobio da učini veliko djelo za Izrael.

Kad bi se djecu učilo da skromne, svakodnevne dužnosti smatraju putem koji im je Gospodin označio, kao škola u kojoj se trebaju naučiti da vječno i učinkovito služe, njihov bi posao izgledao ugodniji i časniji. Vršenje svake dužnosti kao da je obavljamo Gospodinu i najskromniji posao zaodijeva ljepotom i radnike povezuje sa svetim bićima koja na Nebu vrše Božju volju.

Uspjeh u ovom životu i uspjeh u postizanju vječnog života ovisi o vjernoj, savjesnoj pozornosti malim stvarima. Savršenost se vidi u najmanjim stvarima, kao i u najvećim Božjim djelima. Ruka koja je stvorila svjetove u svemiru ista je ruka koja je velikom vještinom oblikovala ljiljane u polju. Kao što je Bog savršen u svojem području djelovanja, tako mi trebamo biti savršeni u svojem. Skladan, snažan, krasan karakter se izgrađuje vršenjem pojedinačnih dužnosti. Poštenje u malim stvarima, vršenje malih djela vjernosti i ljubaznosti, donijet će radost na životnom putu, a kad se naše djelo na Zemlji završi, vidjet će se da je svaka mala, vjerno obavljena dužnost izvršila dobar utjecaj, utjecaj koji nikada ne može nestati.

Mladi u današnje vrijeme mogu kao i Samuel postati dragocjenost u Božjim očima. Vjernim čuvanjem svoje kršćanske besprijekornosti oni mogi izvršiti snažan utjecaj u djelu preobrazbe. Danas su potrebni takvi ljudi. Bog ima posao za svakog od njih. Nikada čovjek nije postigao veće rezultate za Boga i čovječanstvo nego što ih u današnje vrijeme mogu ostvariti oni koji će ostati vjerni zadaći koju im je Bog povjerio.